Strahimir I
Top-Poster
Bizantinka počela soliti pamet o propaloj izmišljotini. Hahaha
-
Herzlich Willkommen im Balkanforum
Sind Sie neu hier? Dann werden Sie Mitglied in unserer Community.
Bitte hier registrieren
Tito war ein Pole oder Russe
- Ersteller Orasje
- Erstellt am
BlackJack
Jackass of the Week
Das klingt wie deine Bewerbung bei einer rechten Popelpartei
Bizantinac=Srbin? (Po tebi)
BlackJack
Jackass of the Week
Strahimir I
Top-Poster
Schib mein Auto kleine, ihr wieder holt euch immer wieder mit dem gleichen Idiotischen Geschichtsmüll. Jeder kleine Hosenscheiser weiß schon mittlerweile, das die Geschichtsschreibung nach dem 2 Weltkrieg die Star War Trilogie um einiges übertrifft. Die ganze Mühe umsonst. Die großserbische Idee genannt Jugoslawien ist nicht durchführbar. Die erfundene Sprache Kroatisch-serbisch gab's nie und wird es auch nie mehr geben, Wolf der Plagiator hat euch keinen Gefallen getan,das er eure Sprache unserer angeglichen hat.
Und apropo Gegenwart du Nostalgikerin. Bizantismus bis zum feinsten.
Und apropo Gegenwart du Nostalgikerin. Bizantismus bis zum feinsten.
Strahimir I
Top-Poster
Bizantizam se opisuje kao lukavost, prepredenost, dvoličnost, licemjerstvo, himbenost, spletkarstvo.
Er braucht sich nicht bewerben, er ist schon dabei.
Dubioza
Top-Poster
Sve ove procjene broja žrtava genocida u hrvatskom logoru smrti Jasenovac ne mogu se prihvatiti kao tačne, jer tačan broj žrtava, ma koliko se na tome radilo, nikada neće biti utvrđen. Možda se taj broj mogao samo približno utvrditi neposredno iza Drugog svetskog rata, ali za to u Jugoslaviji nije bilo političke volje. Objektivno, takve volje nije moglo ni da bude, jer je postojala dilema: tačan broj žrtava hrvatskog genocida nad Srbima ili da Jugoslavija ostane u predratnim granicama. Politička elita Jugoslavije se opredjelila za ovu drugu opciju. Iznošenje bar i približnog broja žrtava hrvatskog genocida nad srpskim narodom, koji je počinila Nezavisna Država Hrvatska, kod Srba bi, kao najbrojnijeg naroda u Jugoslaviji, prirodno izazvalo odbojnost prema Hrvatima, a to bi onda dovelo u pitanje i tzv. "bratstvo i jedinstvo", kojega su, u prvom redu, proklamovali hrvatski komunisti još u vreme tzv. "narodnooslobodilačke borbe".
Imajući to u vidu, komunisti su sve činili da se žrtve hrvatskog genocida nad Srbima svedu na zanemarljiv broj, a Nezavisna Država Hrvatska označi kao tvorevina okupatora, a to "malo" zločina prebaci na ustaše kao "šačicu" izroda hrvatskog naroda.
U svim javnim govorima, Hrvat Tito i njegovi vjerni sledbenici, uvek kada bi nevoljno spominjali žrtve rata, pripisivali bi ih uglavnom okupatorskoj vojsci (Nemačke i Italije), a stvarni izvršioci genocida pominjani su samo kao pomagači okupatoru. Dakle, davana im je drugorazredna uloga. Kada su, ipak, nerado spominjali hrvatske ustaše, onda nikako pri tome nisu izostavljali ni srpske četnike, stavljajući ih u istu ravan, što je, sa stanovništa istorijske nauke, potpuno isključeno. Jer srpski oslobodilački pokret - četnici niti su imali koncentracione logore za bilo koga, niti su vršili genocid nad bilo kim. Taj pokret je u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj nastao kao reakcija na hrvatske zločine genocida. Četnički pokret je nastojao da bude što pasivniji prema okupatorskim vojskama na tlu Jugoslavije koje su se, uglavnom, držale međunarodnih konvencija. Rat su tretirali kao rat velikih država koje su se borile ili branile za svoje interese.
kako to da smo mi vama ukrali jezik il se približili?!
kajkavski i štokavski, jasna podela hrvatskog i srpskog u originalu.
mi ne pričamo kajkavski, pričaš li ga ti?
vizantijci i njihovi naslednici su takvi tačno. imaš i ti ostatka takve krvi u sebi ne brini,
samo što si preglup malo pogledati porodično stablo naićeš na vizantijce 100% posto
sreća da ti nisi ogledalo celog svog naroda, nažalost vas ima suviše koji su tako odgajani al nema veze, odgovaraćete pred bogom za vaše gluposti i govore mržnje. a tamo nema deset ave maria i sve ti oprošteno ko što smrdljivi papa svim katolicima grehe oprosti hahahaha kretenčina stara i on će u pakao
Strahimir I
Top-Poster
Četnički zločini u Hrvatskoj 1941. - 1945.
Osnovni uzrok četničkoga terora i zločina ne treba tražiti u religioznim i nacionalnim različitostima, kao ni u osveti za ustaške zločine nad Srbima, već u zalaganju oko stvaranja etnički čiste države, Velike Srbije, na račun povijesnih i nacionalnih teritorija poglavito hrvatskoga, ali i drugih naroda. Četnički teror u Hrvatskoj prvenstveno je ovisio o jačini i stabilnosti četničkih snaga na pojedinom području, a s obzirom na osobe prema kojima je bio uperen možemo ga podijeliti u tri skupine. Teror je prvenstveno bio usmjeren protiv hrvatskoga naroda u cjelini. Orijentirajući se prema njegovom biološkom istrjebljenju, četnici su provodili zločine nad svim Hrvatima bez obzira na njihovo političko opredjeljenje ili starosnu dob. Drugoj skupini pripadaju sudionici antifašističkoga pokreta, među kojima je bilo i srpskoga stanovnišva koje su četnici imenovali izdajnicima srpskoga naroda i pravoslavlja. U treću skupinu možemo svrstati one Srbe i njihove porodice koji su iskazivali lojalnost vlastima NDH. Sama je po sebi jasna činjenica da odgovornost za četničke zločine dijele i talijanske i njemačke okupacijske snage, ali i izbjeglička vlada Kraljevine Jugoslavije u Londonu kao i oni krugovi u savezničkim zemljama koji su podržavali Mihailovića i njegov pokret. Teror i zločin nad hrvatskim stanovništvom izvođen je na terenu i unutar zatvora i logora, a provodile su ga sve četničke postrojbe. Prijetnje pokoljima svakako su bile jedan od najučestalijih oblika četničkoga terora nad Hrvatima. Sastojale su se u raznovrsnim porukama upućivanima hrvatskom stanovništvu u cilju njegovoga istjerivanja s područja pod četničkom vlasti. Ovakve prijetnje nažalost nisu ostajale samo na razini prijetnji, već su često provođene u djelo. Njihov se intezitet pojačavao od ljeta 1941. oblikovanjem četničkoga pokreta u Hrvatskoj. Primjer takvih prijetnji najbolje ocrtava događaj iz veljače 1943. kada su četnici zaposjeli i opljačkali hrvatsko selo Turkalje, a stanovnicima su prijetili riječima: „(...) da su im Talijani kazali da neka od reda kolju, samo neka oni ne vide“ te da ne smije „niti jedno hrvatsko dijete ostati u kolijevci“. Četničke su pjesme u sebi sadržavale prijeteće poruke hrvatskom narodu, otvreno izražavajući velikosrpske ciljeve:
„Evo majka rodila je brata, koji će ubiti 500 Hrvata.” „Milorade mili brate, kada ćemo na Hrvate.” „Sad što ćete Turci i Hrvati, Srbi će vas ako Bog da klati.” „Na vrh brda Romanije četnički se barjak vije, i na njemu crnim slovom piše da Hrvata nema više.” „Mi četnici Srbije i Like, poklat ćemo sve katolike.” „Oj Todore mili brate, došlo vreme klat Hrvate.” „Oj Hrvati al ćemo vas klati, kad se Petar iz Londona vrati.”
Četnici su u Hrvatskoj do 1943. godine uhićene partizane i druge zarobljenike predavali talijanskim vlastima od kojih su pojedini četnički komandanti primali novčane naknade za predane partizane. Početkom 1943. u mjestu Kosovo kraj Knina otvoren je Centralni četnički zatvor – logor koji je prve logoraše primio u ožujku iste godine. Pored partizana, u njemu su bili smješteni i brojni civili kako oni hrvatske, tako i oni srpske nacionalnosti. Dob i spol logoraša nije predstavljala uvjet, tako da su uz partizanske vojnike logorovali starci, žene i djeca. Počesto je i činjenica da je netko iz obitelji u partizanima bio dovoljan argument za odvođenje cijele obitelji u logor. S obzirom na uvjete i teror koji su u njemu vladali, četnički logor pod upravom žandarmerijskoga narednika Dušana Ilića uskoro je prozvan „drugim Jasenovcem“. Na tisuće nevinih ljudi, žena i djece osjetilo je žestinu torture ovoga logora, a na stotine je ljudi iz njega odvedeno na stratišta u grabama Markovca i Topolja. Pored mučenja izgladnjivanjem i batinanjem, popularno je bilo i kotrljanje logoraša u tzv. popovom buretu. Ovaj izum komandanta četničke pukovnije „Petar Mrkonjić“, popa Momčila Đujića, predstavljao je bačvu u koju su s vanjske strane zakucani čavli tako da su oštrice provirivale s unutarnje strane. Nakon što bi se u takvu bačvu zatvorio logoraš, četnici bi je otkotrljali niz strminu, a čavli bi probadali meso nesretnih logoraša. Iskrvarenja i smrt bile su česte posljedice uporabe ovoga četničkoga izuma. Posebnu težinu po psihofizičko stanje žena imala su četnička mučenja silovanjem. Pretežito iz seoskih sredina s patrijalhalnim uređenjem, žrtve četničkih silovanja ova zlodjela u strahu od osude okoline u većini slučajeva nisu ni prijavljivale. Posebna okrutnost primjenjivana je prema zarobljenim pripadnicama antifašističkoga pokreta o čemu nam svjedoči primjer Šibenčanke Leposave Šarić koja je silovana od cijele četničke skupine te potom zvjerski ubijena. Često je četničko mučenje silovanjem bilo povezano i s likvidacijom žrtve pri čemu su silovanim ženama i djevojkama odsječene grudi i drugi dijelovi tijela. Ovi su se zločini događali pod okriljem talijanskih snaga te o njima postoje izvješća poput onoga 107. talijanske legije crnokošuljaša od 19. ožujka 1943. u kojemu stoji kako su se četnici ušavši u Imotski „prihvatili divljačke pljačke, prijeteći svima bez obzira da li su Talijani, Hrvati ili Srbi, nepoštujući nikoga i ništa. Silom su provaljivali u kuće, kidajući odjeću sa žena i muškaraca, pljačkajući nakit, novac i ostalo što su našli, silujući žene i djevojke u selima. U cilju većeg terora, oštrili su noževe pred očima golorukih i zaplašenih žena i muškaraca, prijeteći da će ih na mjestu zaklati“. Kako prema stanovništvu i zarobljenicima, tako ni prema ranjenicima četnici se nisu pridržavali nikakvih međunarodnih konvencija. O tome nam svjedoče brojni primjeri poput onoga iz Gračaca kada su se četnici domogli 41 partizanskoga ranjenika i sve ih zaklali. Ranjenici su redom bili Srbi osim jednoga Hrvata, Stipe Špehara kojega su teško ranjenoga vukli kroz Gračac, izrugivali mu se i boli noževima do smrti. Nemilu sudbinu doživilo je i 90 ranjenika partizanske bolnice u Krčanama, kada su 36 ranjenika i bolničkoga osoblja četnici zaklali. Među zaklanima bila su i dva liječnika. Talijanske su okupatorske vlasti u cilju likvidacije istaknutih antifašista raspisivali tjeralice i novčane nagrade. Ukoliko ucijenjenu osobu nisu uspjeli živu predati talijanskim vlastima, četnici bi likvidiranoj osobi odsjecali glavu i mijenjali ju za nagradu u talijanskoj komandi. Takva je sudbina zadesila komandanta 3. bataljuna NOP-a Pekišu Vuksana, kojemu su nakon četničkoga puča 21. studenoga 1941. četnici odsjekli glavu i predali ju Talijanima pred kojima su „gazili po njoj, ćulali je kao loptu po ledini, pljuvali je, da bi time pokazali svoju privrženost i odanost talijanskim okupatorima“. Na 100 000 lira bila je ucijenjena glava političkoga komesara Biće Kesića, a o događaju progovara sudionik Đuro Kesić: „Biću smo uhvatili i odveli u gusarnicu u šumi Kokirna. Odsjekli smo mu glavu, a samo tijelo bacili u jamu. Njegovu glavu odnijeli su u torbi u Gračac Đuro Radusin - Arambašica, Tomo Radusin i Mićo Senader. Prodali su je Talijanima. Oni su otišli iz Graba u jutro, a vratili su se iz Gračaca tek poslijepodne. Donijeli su od Talijana kao plaću 100.000 lira. Novac smo podijelili u kući Nikice Senadera. Nas svakog zapalo je po deset hiljada lira“. Pomamljeni novčanim nagradama četnici su za Talijane vršili i druga plaćena zlodjela. Tako su za 23 uhvaćena i strijeljana Hrvata partizana iz bataljuna „Bude Borjan“, dobili nagradu od 10 000 lira. No odsijecanja glava četnici su vršili i bez nagrada. Tijekom masovnog pokolja hrvatskoga stanovništva Vrgoračke krajine, četnici su odsjekli glavu župniku Župe Biokovske don Jozi Breanoviću, a posebno je okrutno bilo odsijecanje glava djeci i njihovo nabijanje na kolac u selu Gatima u listopadu 1942. Među najgore četničke zločine možemo ubrojati i krajnje nečovječno spaljivanje živih ljudi. Ova je metoda povezivana s masovnim paljenjem stambenih i gospodarskih objekata u cilju masovnih pogroma kako hrvatskoga tako i muslimanskoga i romskoga stanovništva. Među najokrutnije četničke zločine ove vrste možemo izdvojiti slučaj kada su u selu Radigojni kraj Vrbovskoga u noći 17./18. studeni 1942. žicom vezali dvije romske obitelji te ih zatvorili u njihovoj drvenoj kući i žive zapalili. Te je noći živo spaljeno 14 osoba, od čega 6 djece. Pored ovoga slučaja posebnom se okrutnosti ističe i ubojstvo starca Nikole Blaževića iz Maovica, 26. siječnja 1943. Tog su ga dana Đujićevi četnici živoga nabili na kolac i pekli ga na vatri u obližnjoj kovačnici. Četnici su u Otavicama strica glasovitoga hrvatskoga kipara Ivana Meštrovića, Iliju Meštrovića, starca od 86 g., bacili živoga u njegovu zapaljenu kuću i tako usmrtili. Nažalost, takvih i sličnih primjera spaljivanja živih ljudi od strane četničkih jedinica ima na pretek. Masovni četnički zločini nad hrvatskim stanovništvom bili su najizraženiji u razdoblju kada je četnički pokret bio vojno najsnažniji. Tu govorimo o razdoblju uske suradnje s okupatorom tijekom 1942. i 1943. u kojemu je do izražaja došla sva genocidnost četničkoga pokreta. Prvi masovni zločin nad hrvatskim stanovništvom četnici su izveli u Lici tijekom srpnja 1941. kada su ubili 16 Hrvata iz porodice Ivezića. Taj je zločin pokrenuo iseljavanje Hrvata iz naselja pod četničkom vlasti. Masovni četnički zločini nad Hrvatima u Kninskoj krajini i Dalmaciji zabilježeni su tijekom cijeloga rata. Tijekom srpnja i kolovoza 1941. oko 2000 Hrvata s područja Knina povuklo se u Knin i stavilo pod zaštitu snaga NDH iz bojazni od mogućih četničkih zlodjela, a njihov se broj do kraja godine popeo na 3000. Uskoro su uslijedili pojedinačni pokolji Hrvata, a sljedeći masovniji pokolj izveli su Đujićevi četnici 7./8. listopada 1941. u Donjem Erveniku zaklavši sedmero osoba čija su tijela bacili u krašku jamu. U selu Štikovu četnici iz puka „Onisim Popović“ zaklali su i ubili 9 Hrvata, a u selu Zelengrad ubijeno je 5 Hrvata. Najveće su zločine četnici izvodili u vrijeme vojnih operacija s talijanskom vojskom u Dalmaciji. Krajem kolovoza 1942. pri provođenju akcije talijanske vojske pod nazivom „Albia“ sudjelovalo je i oko 1000 istočno-hercegovačkih četnika. Dok su talijanske jedinice držale u obruču sela na području Biokova, u njih su ušli četnici i počeli klati i ubijati stanovništvo od kojih su mnogi skončali u lomačama svojih domova. Tijekom dva dana provođenja akcije, 29.-30. kolovoza četnici su pobili 137 Hrvata, među kojima i tri svećenika, Josipa Braenovića, kojem su odsjekli glavu te Ivana Čondića i Ladislava Ivankovića. Zapovjednik četnika, major Petar Baćović, o navedenim zlodjelima pismeno je izvjestio Mihailovića: „Naši četnici prošli su te krajeve s pesmom i srpskom zastavom i došli na obalu našeg Jadrana gde su na obali poboli našu zastavu. Preko 1.000 ustaša pobijeno je, dok mi nijesmo imali ni jednog mrtvog ni ranjenog… (zbog) velikog ogorčenja za nedela koja su ustaše počinili prema Srbima (premda na tome području gotovo i nema Srba) oderali živa tri katolička sveštenika. Naši četnici ubijali su sve muškarce od 15 godina na više. Žene i deca ispod 15 godina nisu ubijana. 17 sela je potpuno spaljeno“. Krajem rujna 1942. godine Talijani su na splitsko-omiško područje uputili 120-150 četnika Mane Rokvića koji su u prvih pet dana listopada 1942. neviđenom okrutnosti pobili 120 Hrvata, mahom žena, staraca i djece na području sela Dugopolje, Kotlenice, Dubrava, Gata, Donji Dolac, Gornji Dolac, Ostrvica, Čisla, Zvečanje i Srijane. U svom krvavom pohodu četnici nisu poštedili ni župnika iz Srijana, Franu Babića. U rezultat ovoga zvjerskoga iživljavanja nad nedužnim seljanima pored 120 ljudskih žrtava treba pridodati i preko 1500 spaljenih domova i gospodarskih zgrada te brojnu opljačkanu pokretnu imovinu i stoku. O strahotama četničkoga terora iz listopada 1942. najbolje svjedoči ulomak iz izvješća Okružnog komiteta KPH za Dalmaciju o pokolju u selu Gatima: „Prvog po danu je došlo oko 150 - 200 četnika predvođeni Talijanima sa kamionima. Četnici su stali paliti, pljačkati i klati sve do čega su došli. Broj zaklanih se još točno ne zna iako su ih naši pokopali, ali ih je bilo preko 100. Strahote se ne daju opisati. Sve što nije moglo uteći na najsvirepiji način je ubiveno. Žene i djevojke silovane, isječene sise i ostali dijelovi tijela. Staraca ima najviše među ubivenim a i djece. Mnogo je izgorilo bolesnih i nemoćnih u kućama koje su sve od reda popaljene. Ubivenih ima najviše noževima i to većinom srezan grkljan. Prizora svakojakih, dijete u naručju majke zaklato skupa sa njome. Na nekim mjestima velike gomile ubivenih po 10 - 15 skupa. Svijet se je svugdje sklanjao, ali tko je gdje uhvaćen tu je zaklan“. Vrlička je krajina osjetila svu svirepost krvavoga pohoda Dinarske četničke divizije potpomognute hercegovačkim četnicima, kada su četničke jedinice u suradnji s talijanskom divizijom „Bergamo“ u razdoblju od 25.-27. siječnja u Vrlici, Maovcima, Kosorama i Kijevu na najbrutalniji način pobili 60 osoba. U tom su pohodu bila pošteđena pravoslavna sela u koja četnici nisu ni ulazili, dok su stanovnike katoličkih sela nemilosrdno klali prema kazivanju domaćih Srba, a njihove domove palili. Prilikom povlačenja iz Kninske krajine preko Imotskoga kotara tijekom 3. i 4. ožujka 1943. hercegovački su četnici ubili i zaklali 32 Hrvata, a za sobom ostavili opljačkane i zapaljene domove, zagađene bunare te silovane žene i djevojke. Pripadnici su Dinarske četničke divizije u veljači 1944. ubili 30 osoba u selima Dubrava, Danilo, Kraljica, Radonjići i Goriša, a dva mjeseca kasnije pripadnici Kosovske četničke brigade ubili su 9 Hrvata u selu Nečmenu. Posljednji u nizu većih četničkih zločina u 1944. dogodio se 12. rujna kada je na području Skradina ubijeno 27 Hrvata. Pored navedenih četnici su počinili još cijeli niz zločina od nezabilježenih pojedinačnih slučajeva silovanja djevojčica do većega broja masovnih pokolja. Najnovija istraživanja ukazuju na brojku od 3000 do sada utvrđenih žrtava četničkoga pokreta na hrvatskom području u Drugom svjetskom ratu. Od navedenoga broja dvije trećine žrtava bili su Hrvati. Žrtve četničkoga terora bile su izravna posljedica planirane politike četničkoga pokreta koja je na najsvirepiji način provođena u cilju etničkoga čišćenja hrvatskih prostora i stvaranja podloge za provođenje plana stvaranja Velike Srbije.
Osnovni uzrok četničkoga terora i zločina ne treba tražiti u religioznim i nacionalnim različitostima, kao ni u osveti za ustaške zločine nad Srbima, već u zalaganju oko stvaranja etnički čiste države, Velike Srbije, na račun povijesnih i nacionalnih teritorija poglavito hrvatskoga, ali i drugih naroda. Četnički teror u Hrvatskoj prvenstveno je ovisio o jačini i stabilnosti četničkih snaga na pojedinom području, a s obzirom na osobe prema kojima je bio uperen možemo ga podijeliti u tri skupine. Teror je prvenstveno bio usmjeren protiv hrvatskoga naroda u cjelini. Orijentirajući se prema njegovom biološkom istrjebljenju, četnici su provodili zločine nad svim Hrvatima bez obzira na njihovo političko opredjeljenje ili starosnu dob. Drugoj skupini pripadaju sudionici antifašističkoga pokreta, među kojima je bilo i srpskoga stanovnišva koje su četnici imenovali izdajnicima srpskoga naroda i pravoslavlja. U treću skupinu možemo svrstati one Srbe i njihove porodice koji su iskazivali lojalnost vlastima NDH. Sama je po sebi jasna činjenica da odgovornost za četničke zločine dijele i talijanske i njemačke okupacijske snage, ali i izbjeglička vlada Kraljevine Jugoslavije u Londonu kao i oni krugovi u savezničkim zemljama koji su podržavali Mihailovića i njegov pokret. Teror i zločin nad hrvatskim stanovništvom izvođen je na terenu i unutar zatvora i logora, a provodile su ga sve četničke postrojbe. Prijetnje pokoljima svakako su bile jedan od najučestalijih oblika četničkoga terora nad Hrvatima. Sastojale su se u raznovrsnim porukama upućivanima hrvatskom stanovništvu u cilju njegovoga istjerivanja s područja pod četničkom vlasti. Ovakve prijetnje nažalost nisu ostajale samo na razini prijetnji, već su često provođene u djelo. Njihov se intezitet pojačavao od ljeta 1941. oblikovanjem četničkoga pokreta u Hrvatskoj. Primjer takvih prijetnji najbolje ocrtava događaj iz veljače 1943. kada su četnici zaposjeli i opljačkali hrvatsko selo Turkalje, a stanovnicima su prijetili riječima: „(...) da su im Talijani kazali da neka od reda kolju, samo neka oni ne vide“ te da ne smije „niti jedno hrvatsko dijete ostati u kolijevci“. Četničke su pjesme u sebi sadržavale prijeteće poruke hrvatskom narodu, otvreno izražavajući velikosrpske ciljeve:
„Evo majka rodila je brata, koji će ubiti 500 Hrvata.” „Milorade mili brate, kada ćemo na Hrvate.” „Sad što ćete Turci i Hrvati, Srbi će vas ako Bog da klati.” „Na vrh brda Romanije četnički se barjak vije, i na njemu crnim slovom piše da Hrvata nema više.” „Mi četnici Srbije i Like, poklat ćemo sve katolike.” „Oj Todore mili brate, došlo vreme klat Hrvate.” „Oj Hrvati al ćemo vas klati, kad se Petar iz Londona vrati.”
Četnici su u Hrvatskoj do 1943. godine uhićene partizane i druge zarobljenike predavali talijanskim vlastima od kojih su pojedini četnički komandanti primali novčane naknade za predane partizane. Početkom 1943. u mjestu Kosovo kraj Knina otvoren je Centralni četnički zatvor – logor koji je prve logoraše primio u ožujku iste godine. Pored partizana, u njemu su bili smješteni i brojni civili kako oni hrvatske, tako i oni srpske nacionalnosti. Dob i spol logoraša nije predstavljala uvjet, tako da su uz partizanske vojnike logorovali starci, žene i djeca. Počesto je i činjenica da je netko iz obitelji u partizanima bio dovoljan argument za odvođenje cijele obitelji u logor. S obzirom na uvjete i teror koji su u njemu vladali, četnički logor pod upravom žandarmerijskoga narednika Dušana Ilića uskoro je prozvan „drugim Jasenovcem“. Na tisuće nevinih ljudi, žena i djece osjetilo je žestinu torture ovoga logora, a na stotine je ljudi iz njega odvedeno na stratišta u grabama Markovca i Topolja. Pored mučenja izgladnjivanjem i batinanjem, popularno je bilo i kotrljanje logoraša u tzv. popovom buretu. Ovaj izum komandanta četničke pukovnije „Petar Mrkonjić“, popa Momčila Đujića, predstavljao je bačvu u koju su s vanjske strane zakucani čavli tako da su oštrice provirivale s unutarnje strane. Nakon što bi se u takvu bačvu zatvorio logoraš, četnici bi je otkotrljali niz strminu, a čavli bi probadali meso nesretnih logoraša. Iskrvarenja i smrt bile su česte posljedice uporabe ovoga četničkoga izuma. Posebnu težinu po psihofizičko stanje žena imala su četnička mučenja silovanjem. Pretežito iz seoskih sredina s patrijalhalnim uređenjem, žrtve četničkih silovanja ova zlodjela u strahu od osude okoline u većini slučajeva nisu ni prijavljivale. Posebna okrutnost primjenjivana je prema zarobljenim pripadnicama antifašističkoga pokreta o čemu nam svjedoči primjer Šibenčanke Leposave Šarić koja je silovana od cijele četničke skupine te potom zvjerski ubijena. Često je četničko mučenje silovanjem bilo povezano i s likvidacijom žrtve pri čemu su silovanim ženama i djevojkama odsječene grudi i drugi dijelovi tijela. Ovi su se zločini događali pod okriljem talijanskih snaga te o njima postoje izvješća poput onoga 107. talijanske legije crnokošuljaša od 19. ožujka 1943. u kojemu stoji kako su se četnici ušavši u Imotski „prihvatili divljačke pljačke, prijeteći svima bez obzira da li su Talijani, Hrvati ili Srbi, nepoštujući nikoga i ništa. Silom su provaljivali u kuće, kidajući odjeću sa žena i muškaraca, pljačkajući nakit, novac i ostalo što su našli, silujući žene i djevojke u selima. U cilju većeg terora, oštrili su noževe pred očima golorukih i zaplašenih žena i muškaraca, prijeteći da će ih na mjestu zaklati“. Kako prema stanovništvu i zarobljenicima, tako ni prema ranjenicima četnici se nisu pridržavali nikakvih međunarodnih konvencija. O tome nam svjedoče brojni primjeri poput onoga iz Gračaca kada su se četnici domogli 41 partizanskoga ranjenika i sve ih zaklali. Ranjenici su redom bili Srbi osim jednoga Hrvata, Stipe Špehara kojega su teško ranjenoga vukli kroz Gračac, izrugivali mu se i boli noževima do smrti. Nemilu sudbinu doživilo je i 90 ranjenika partizanske bolnice u Krčanama, kada su 36 ranjenika i bolničkoga osoblja četnici zaklali. Među zaklanima bila su i dva liječnika. Talijanske su okupatorske vlasti u cilju likvidacije istaknutih antifašista raspisivali tjeralice i novčane nagrade. Ukoliko ucijenjenu osobu nisu uspjeli živu predati talijanskim vlastima, četnici bi likvidiranoj osobi odsjecali glavu i mijenjali ju za nagradu u talijanskoj komandi. Takva je sudbina zadesila komandanta 3. bataljuna NOP-a Pekišu Vuksana, kojemu su nakon četničkoga puča 21. studenoga 1941. četnici odsjekli glavu i predali ju Talijanima pred kojima su „gazili po njoj, ćulali je kao loptu po ledini, pljuvali je, da bi time pokazali svoju privrženost i odanost talijanskim okupatorima“. Na 100 000 lira bila je ucijenjena glava političkoga komesara Biće Kesića, a o događaju progovara sudionik Đuro Kesić: „Biću smo uhvatili i odveli u gusarnicu u šumi Kokirna. Odsjekli smo mu glavu, a samo tijelo bacili u jamu. Njegovu glavu odnijeli su u torbi u Gračac Đuro Radusin - Arambašica, Tomo Radusin i Mićo Senader. Prodali su je Talijanima. Oni su otišli iz Graba u jutro, a vratili su se iz Gračaca tek poslijepodne. Donijeli su od Talijana kao plaću 100.000 lira. Novac smo podijelili u kući Nikice Senadera. Nas svakog zapalo je po deset hiljada lira“. Pomamljeni novčanim nagradama četnici su za Talijane vršili i druga plaćena zlodjela. Tako su za 23 uhvaćena i strijeljana Hrvata partizana iz bataljuna „Bude Borjan“, dobili nagradu od 10 000 lira. No odsijecanja glava četnici su vršili i bez nagrada. Tijekom masovnog pokolja hrvatskoga stanovništva Vrgoračke krajine, četnici su odsjekli glavu župniku Župe Biokovske don Jozi Breanoviću, a posebno je okrutno bilo odsijecanje glava djeci i njihovo nabijanje na kolac u selu Gatima u listopadu 1942. Među najgore četničke zločine možemo ubrojati i krajnje nečovječno spaljivanje živih ljudi. Ova je metoda povezivana s masovnim paljenjem stambenih i gospodarskih objekata u cilju masovnih pogroma kako hrvatskoga tako i muslimanskoga i romskoga stanovništva. Među najokrutnije četničke zločine ove vrste možemo izdvojiti slučaj kada su u selu Radigojni kraj Vrbovskoga u noći 17./18. studeni 1942. žicom vezali dvije romske obitelji te ih zatvorili u njihovoj drvenoj kući i žive zapalili. Te je noći živo spaljeno 14 osoba, od čega 6 djece. Pored ovoga slučaja posebnom se okrutnosti ističe i ubojstvo starca Nikole Blaževića iz Maovica, 26. siječnja 1943. Tog su ga dana Đujićevi četnici živoga nabili na kolac i pekli ga na vatri u obližnjoj kovačnici. Četnici su u Otavicama strica glasovitoga hrvatskoga kipara Ivana Meštrovića, Iliju Meštrovića, starca od 86 g., bacili živoga u njegovu zapaljenu kuću i tako usmrtili. Nažalost, takvih i sličnih primjera spaljivanja živih ljudi od strane četničkih jedinica ima na pretek. Masovni četnički zločini nad hrvatskim stanovništvom bili su najizraženiji u razdoblju kada je četnički pokret bio vojno najsnažniji. Tu govorimo o razdoblju uske suradnje s okupatorom tijekom 1942. i 1943. u kojemu je do izražaja došla sva genocidnost četničkoga pokreta. Prvi masovni zločin nad hrvatskim stanovništvom četnici su izveli u Lici tijekom srpnja 1941. kada su ubili 16 Hrvata iz porodice Ivezića. Taj je zločin pokrenuo iseljavanje Hrvata iz naselja pod četničkom vlasti. Masovni četnički zločini nad Hrvatima u Kninskoj krajini i Dalmaciji zabilježeni su tijekom cijeloga rata. Tijekom srpnja i kolovoza 1941. oko 2000 Hrvata s područja Knina povuklo se u Knin i stavilo pod zaštitu snaga NDH iz bojazni od mogućih četničkih zlodjela, a njihov se broj do kraja godine popeo na 3000. Uskoro su uslijedili pojedinačni pokolji Hrvata, a sljedeći masovniji pokolj izveli su Đujićevi četnici 7./8. listopada 1941. u Donjem Erveniku zaklavši sedmero osoba čija su tijela bacili u krašku jamu. U selu Štikovu četnici iz puka „Onisim Popović“ zaklali su i ubili 9 Hrvata, a u selu Zelengrad ubijeno je 5 Hrvata. Najveće su zločine četnici izvodili u vrijeme vojnih operacija s talijanskom vojskom u Dalmaciji. Krajem kolovoza 1942. pri provođenju akcije talijanske vojske pod nazivom „Albia“ sudjelovalo je i oko 1000 istočno-hercegovačkih četnika. Dok su talijanske jedinice držale u obruču sela na području Biokova, u njih su ušli četnici i počeli klati i ubijati stanovništvo od kojih su mnogi skončali u lomačama svojih domova. Tijekom dva dana provođenja akcije, 29.-30. kolovoza četnici su pobili 137 Hrvata, među kojima i tri svećenika, Josipa Braenovića, kojem su odsjekli glavu te Ivana Čondića i Ladislava Ivankovića. Zapovjednik četnika, major Petar Baćović, o navedenim zlodjelima pismeno je izvjestio Mihailovića: „Naši četnici prošli su te krajeve s pesmom i srpskom zastavom i došli na obalu našeg Jadrana gde su na obali poboli našu zastavu. Preko 1.000 ustaša pobijeno je, dok mi nijesmo imali ni jednog mrtvog ni ranjenog… (zbog) velikog ogorčenja za nedela koja su ustaše počinili prema Srbima (premda na tome području gotovo i nema Srba) oderali živa tri katolička sveštenika. Naši četnici ubijali su sve muškarce od 15 godina na više. Žene i deca ispod 15 godina nisu ubijana. 17 sela je potpuno spaljeno“. Krajem rujna 1942. godine Talijani su na splitsko-omiško područje uputili 120-150 četnika Mane Rokvića koji su u prvih pet dana listopada 1942. neviđenom okrutnosti pobili 120 Hrvata, mahom žena, staraca i djece na području sela Dugopolje, Kotlenice, Dubrava, Gata, Donji Dolac, Gornji Dolac, Ostrvica, Čisla, Zvečanje i Srijane. U svom krvavom pohodu četnici nisu poštedili ni župnika iz Srijana, Franu Babića. U rezultat ovoga zvjerskoga iživljavanja nad nedužnim seljanima pored 120 ljudskih žrtava treba pridodati i preko 1500 spaljenih domova i gospodarskih zgrada te brojnu opljačkanu pokretnu imovinu i stoku. O strahotama četničkoga terora iz listopada 1942. najbolje svjedoči ulomak iz izvješća Okružnog komiteta KPH za Dalmaciju o pokolju u selu Gatima: „Prvog po danu je došlo oko 150 - 200 četnika predvođeni Talijanima sa kamionima. Četnici su stali paliti, pljačkati i klati sve do čega su došli. Broj zaklanih se još točno ne zna iako su ih naši pokopali, ali ih je bilo preko 100. Strahote se ne daju opisati. Sve što nije moglo uteći na najsvirepiji način je ubiveno. Žene i djevojke silovane, isječene sise i ostali dijelovi tijela. Staraca ima najviše među ubivenim a i djece. Mnogo je izgorilo bolesnih i nemoćnih u kućama koje su sve od reda popaljene. Ubivenih ima najviše noževima i to većinom srezan grkljan. Prizora svakojakih, dijete u naručju majke zaklato skupa sa njome. Na nekim mjestima velike gomile ubivenih po 10 - 15 skupa. Svijet se je svugdje sklanjao, ali tko je gdje uhvaćen tu je zaklan“. Vrlička je krajina osjetila svu svirepost krvavoga pohoda Dinarske četničke divizije potpomognute hercegovačkim četnicima, kada su četničke jedinice u suradnji s talijanskom divizijom „Bergamo“ u razdoblju od 25.-27. siječnja u Vrlici, Maovcima, Kosorama i Kijevu na najbrutalniji način pobili 60 osoba. U tom su pohodu bila pošteđena pravoslavna sela u koja četnici nisu ni ulazili, dok su stanovnike katoličkih sela nemilosrdno klali prema kazivanju domaćih Srba, a njihove domove palili. Prilikom povlačenja iz Kninske krajine preko Imotskoga kotara tijekom 3. i 4. ožujka 1943. hercegovački su četnici ubili i zaklali 32 Hrvata, a za sobom ostavili opljačkane i zapaljene domove, zagađene bunare te silovane žene i djevojke. Pripadnici su Dinarske četničke divizije u veljači 1944. ubili 30 osoba u selima Dubrava, Danilo, Kraljica, Radonjići i Goriša, a dva mjeseca kasnije pripadnici Kosovske četničke brigade ubili su 9 Hrvata u selu Nečmenu. Posljednji u nizu većih četničkih zločina u 1944. dogodio se 12. rujna kada je na području Skradina ubijeno 27 Hrvata. Pored navedenih četnici su počinili još cijeli niz zločina od nezabilježenih pojedinačnih slučajeva silovanja djevojčica do većega broja masovnih pokolja. Najnovija istraživanja ukazuju na brojku od 3000 do sada utvrđenih žrtava četničkoga pokreta na hrvatskom području u Drugom svjetskom ratu. Od navedenoga broja dvije trećine žrtava bili su Hrvati. Žrtve četničkoga terora bile su izravna posljedica planirane politike četničkoga pokreta koja je na najsvirepiji način provođena u cilju etničkoga čišćenja hrvatskih prostora i stvaranja podloge za provođenje plana stvaranja Velike Srbije.