Ravnatelj Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata Ante Nazor ocijenio je u razgovoru za narod.hr da bez obzira na konačnu presudu Međunarodnog suda pravde u Haagu ostaje činjenica da je uzrok ratu u Hrvatskoj i BiH velikosrpska politika te da je 1991. srbijansko vodstvo, uz pomoć JNA, provelo agresiju na Hrvatsku.
Istaknuo je i da će na suđenju za genocid Srbiji biti otvorena neka pitanja o kojima do sada nije raspravljano na međunarodnim sudovima te da će svjetskoj javnosti biti mnogo jasnije činjenice o uzroku rata.
„Osobno sam zadovoljan izlaganjem hrvatskih predstavnika na sudu u Haagu prvoga dana sudskog postupka vezanog za pitanje genocida“ rekao je Nazor te dodao da može ponoviti riječi izvjestitelja HTV-a iz Haaga da je to bio svojevrsni sažeti pregled novije hrvatske povijesti.
Naglasio je da „bez obzira na konačnu presudu u ovom procesu, koja će odrediti je li tijekom 1990-ih u Hrvatskoj počinjen genocid ili nije, ostaje činjenica da je uzrok ratu u Hrvatskoj i BiH velikosrpska politika, da je 1991. srbijansko vodstvo, uz pomoć JNA, provelo agresiju na Hrvatsku u kojoj je okupirana gotovo trećina teritorija Republike Hrvatske, te da je cilj te agresije bio pripojiti dijelove Republike Hrvatske Republici Srbiji, kako bi se ostvario plan velikosrpskih stratega da ‘svi Srbi žive u jednoj državi’“
„Bez obzira na ishod procesa koji je započeo u Haagu, njegova važnost je u tome što će biti otvorena neka pitanja o kojima do sada nije raspravljano na međunarodnim sudovima“ ocijenio je Nazor.
„To je prilika da se na neki način isprave nedostaci u radu Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju u Haagu, koji se također bavio događajima iz 1990. na području bivše Jugoslavije“, rekao je Nazor te istaknuo primjere ignoriranje i prešućivanje odgovornosti vodstva JNA za razaranje Vukovara i ubijanje njegovih stanovnika, jer nitko od najviših dužnosnika JNA nije osuđen za taj zločin.
„Vjerujem da će ovaj sudski proces prije svega dokazati odgovornost srbijanskoga vodstva iz 1990-ih za agresiju na Hrvatsku, agresiju koja je provedena zajedno s JNA“, istaknuo je.
„Izvori jasno pokazuju da je JNA 1991. zapravo postala sredstvo provođenja velikosrpske politike, da je praktično djelovala kao srpska vojska s ciljem ostvarenja ciljeva koji su bili sukladni ciljevima politike tadašnjega srbijanskoga vodstva“, rekao je te dodao da je „činjenica da nisu imali pomoć srpskih vlasti iz Beograda, pobunjeni Srbi iz Hrvatske nikada ne bi krenuli u pobunu protiv nove, na demokratski način izabrane hrvatske vlasti, jednako kao što je činjenica da se srpsko vodstvo ne bi odlučilo za provedbu novog velikosrpskog projekta da na svoju stranu nije pridobilo JNA.“
„Zajednički interes srbijanskog vodstva i vodstva JNA razlog su njihova zbližavanja – centralizirana država, odnosno očuvanje Jugoslavije kao strogo centralizirane države s prevlašću i političkom dominacijom najbrojnijega, srpskoga, naroda u njoj“, zaključio je.
„Nakon ovoga procesa u Haagu svjetskoj javnosti biti mnogo jasnije činjenice o uzroku rata, odnosno o tome čija je politika dovela do rata, te da nije primjereno izjednačavati odgovornost vodstva Srbije i Hrvatske za rat na prostoru bivše Jugoslavije u 1990-im“, rekao je.
„Izvori pokazuju da su od sredine 1980-ih u Srbiji započele pripreme za provedbu novog velikosrpskog projekta, koji je na tragu dotadašnjih velikosrpskih projekata, a možemo ih pratiti najkasnije od prve polovice 19. Stoljeća“, istaknuo je te dodao da „uzrok rata je kontinuitet velikosrpske politike, a ne konglomerat loših politika, kako to neki pokušavaju interpretirati.“
„Zajedničko svim tim projektima je da je zapadna granica zamišljene / planirane Velike Srbije duboko na teritoriju Republike Hrvatske, otprilike na crti koju su tijekom agresije na Hrvatsku zagovarala tri najmoćnija političara u današnjoj Srbiji“, rekao je Nazor.
„Ovaj je proces potreban i zbog sadašnjeg stava Srbije, odnosno vodstva Srbije, koje negira odgovornost Srbije i srbijanskog vodstva iz 1990-ih za rat u Hrvatskoj, odnosno za velikosrpsku agresiju na Hrvatsku 1991. i aspiracije prema teritoriju Republike Hrvatske“, napomenuo je.
„Čak se negira i postojanje koncentracijskih logora za zarobljene Hrvate iz Hrvatske na području Srbije, koji jasno potvrđuju umješanost Srbije u agresiju na Hrvatsku“, istaknuo je Nazor.
„Vjerujem da će na temelju podataka koji će biti prezentirani tijekom ovoga procesa, ponavljam, bez obzira na njegov konačan ishod, svjetska javnost biti upoznata s činjenicom da je Hrvatska 1991. stavljena pred gotov čin, da hrvatsko vodstvo nije imalo izbora – Hrvatska je napadnuta i mogla se samo braniti ili predati, što bi značilo izgubiti najmanje trećinu državnoga teritorija i stanovništvo na tom području“, istaknuo je.
„Vjerujem da će podaci koje je hrvatska strana prikupila za potrebe ovoga sudskoga procesa, kao i rasprava tijekom procesa, svjetskoj javnosti omogućiti uvid u činjenicu da razmjeri zločina koje su 1991. počinile srpske snage i JNA, kao i stanje na okupiranom podučju RH, pokazuju da bi u slučaju pobjede srpskih snaga i takve srpske politike, Hrvati praktično nestali, najmanje, s trećine područja Republike Hrvatske, jer bi u narednom razdoblju na tom području bili istrebljeni – oni koji ne bi bili ubijeni, bili bi protjerani“, rekao je Nazor.
Dodao je da je „do sada otkriveno najmanje 145 masovnih i 1200 pojedinačnih grobnica žrtava srpskih zločina, a na okupiranom području srušeni su gotovo svi objekti katoličke crkve i kulturni spomenici iz hrvatske povijesti, te većim dijelom i objekti nesrpskog stanovništva“
„Dakle, važnost rasprave pred sudom u Haagu je i u tome što će se svjetska javnost moći uvjeriti u u činjenicu da razmjeri zločina koje su srpske snage i JNA počinile nad Hrvatima i ostalim nesrpskim stanovništvom 1991., jasno pokazuju da je to bilo presudno razdoblje za opstojnost Hrvata na svojim ognjištima u Republici Hrvatskoj, da je Domovinski rat za Hrvate zapravo bio borba za život, za opstanak, odnosno za opstojnost u svojoj domovini“, zaključio je Nazor.
