KOMA
Donator
...rechts natürlich...
...das wird in diesem fall nicht wirklich ein handicap sein...
stimmt das wird mit einer überragenden mannschaftsleistung wettgemacht
-
Herzlich Willkommen im Balkanforum
Sind Sie neu hier? Dann werden Sie Mitglied in unserer Community.
Bitte hier registrieren
stimmt das wird mit einer überragenden mannschaftsleistung wettgemacht
Ich hätte da noch einen Spielmacher
Josip Frank
Ultra-Poster
Ich hätte da noch einen Spielmacher
fehlt nur noch Gucci Jovanka...als Spielerfrau
beštiman
daro
Kellerkind
Du hast ein eine andere Auffassung als der Nationalismus Ist bei der Entscheidung rechts oder links unwichtig.
Rechtsradikale oder Linksradikale stemple ich beide als Links ab beide Gruppierungen schaden der Wirtschaft und der Stabilität des Landes.
Die linke Politik hat mit Tuđman angefangen über Racan, Sanader, Milanovic unsere Kosor hab ich noch vergessen der einzige dem ich eine Rechte Wirtschaftpolitik zugetraut hätte war Orešković den gibt es nicht mehr.
- - - Aktualisiert - - -
Und unsere SPD ist linker als Gisnins Linke
- - - Aktualisiert - - -
Und unsere SPD ist linker als Gisnins Linke
hahaha die würde alles in den Schatten stellen
Als Berater nehmen wir Rankovic und als Strategen Grga Angjelinović
Andelko
Top-Poster
Für das Spanien - Spiel haben diese Idioten also auch was geplant. Man sollte sämtliche Hooligan - Vereinigungen zu Terroristischen Gruppen erklären. Dann hat man da ganz andere Möglichkeiten bei der Justiz.
Zum kotzen sowas.
Und unsere Heimspiele in der Quali sollten wir auf unbestimmte Zeit außerhalb Kroatiens austragen.
Zum kotzen sowas.
Und unsere Heimspiele in der Quali sollten wir auf unbestimmte Zeit außerhalb Kroatiens austragen.
KOMA
Donator
[h=1]Navijači, huligani, prosvjednici i teroristi, bolja Hrvatska i nogometna Hrvatska[/h] Autor: Goran Antonijević / Kategorije: Blog/komentar /
Prvo i osnovno, osobno nikad ne bih bacio baklju, makar sam ih u životu zapalio na stotine, ali svaka, baš svaka završila je mirno odložena pored mene. Topovski udar mi ne bi palo na pamet uopće uzeti u ruke. Ali sam bio, i ostati ću dio one mase od 50 ili više tisuća ljudi koja je prije desetak dana prosvjedovala za kurikularnu reformu, a protiv ministra Šustara i njegovog (ne)rada.
Bio sam, i ostati ću dio mase nogometnih navijača koja se bori protiv kompletnog sustava hrvatskog nogometa i hrvatskog sporta, uključujući opet ministra Šustara i njegov (ne)rad.
Čitam sinoć i jutros da je nogometna Hrvatska zgrožena huliganskim ispadima. O pojmu „nogometna Hrvatska“ nešto kasnije, ali za početak malo o huliganima.
Ja nikad ne bih bacio baklju, jer moja ideologija je Gandhijevska, ali apsolutno razumijem one koji drugačije razmišljaju. Da li su hrvatski navijači bili huligani kada su palili jugoslavensku zastavu na Poljudu početkom devedesetih?
Ja sam tad bio na sjeveru, i ma koliko volio Hrvatsku i nadao se da ćemo se otarasiti Partizana, Zvezde i Jugoslavije, nisam utrčao u teren i nisam i ne bih zapalio zastavu. Ja bih je spustio u miru, jednostavno sam takav tip. Ali apsolutno razumijem one koji drugačije razmišljaju.
Tada je jugoslavenska nogometna javnost bila zgrožena. Igrači Hajduka, uprava Hajduka molili su navijače da se vrate na tribine i da ne ugrožavaju svoj klub. A eto, navijačima je bilo važnije nešto drugo. Sjeća li se itko kazne koju je dobio Hajduk tada i koliko je važna danas?
Jesu li to bili huligani? Strogo gledajući, jesu. Utrčali su u teren, rastjerali igrače, a ipak je to samo sport, zar ne? Pa onda još i zapalili službenu, državnu zastavu. Teoretski i pravno gledano, čisti terorizam, zar ne?
Aj da čujem nekoga da danas kaže da su to bili huligani. Za sve državne medije, to je bilo orjun.. pardon, ustaško divljanje. Javili su se svi oni Tijanići, Bujan.. pardon, Lazanski i napali divljake s juga.
Hrvatska je prije desetak dana pokazala da može bolje. Izašli Hrvati na ulice, digli glas, bili u šarenoj robi, sa šarenim transparentima, pjevali lijepe pjesmice. A onda se dogodilo baš ono protiv čega su svi ti ljudi protestirali. Ministar Šustar, dan nakon što je postao tehnički ministar, bez mandata da donosi ikakve ključne odluke, donese najvažniju odluku u povijesti hrvatskog školstva i razriješi stručnu skupinu kojoj je preko pedeset tisuća ljudi dali podršku na ulicama.
I što se dogodilo? Ništa. Hrvati ostadoše doma gledati televiziju.
Osim ovih nereda u Saint Etiennu, ima nešto nereda zadnjih tjedana i po ostalim francuskim gradovima. Francuska vlada donijela nove odredbe zakona o radu, pa Francuzi izašli na ulice. Šareno, veselo. Pa drugi dan, nakon što se ništa nije primijenilo, generalni štrajk. A treći dan, nakon što se opet ništa nije promijenilo, zapaljeni kontejneri, suzavac, prevrnuta auta, maskirani demonstranti lupaju po policiji, i sve ono što slijedi.
A sad malo o nogometnoj Hrvatskoj. Što je to nogometna Hrvatska? Jesu li to oni koji se svake dvije godine, nakon što konzumiraju dovoljan broj maloumnih reklama na televiziji, sjete da postoji neka reprezentacija, pa navuku kockice na sebe i urlaju one dvije pjesme, naslikavajući se po društvenim mrežama i lijepe hashtagove dok ne znaju ni koliko igrača igra u nogometnoj momčadi?
Ili su to oni koji hrvatski nogomet konzumiraju na tjednoj bazi, pa odlaze na svaku utakmicu svog kluba, kupuju pretplate, a utakmice reprezentacije oduvijek čekaju kao praznik, jer se, za razliku od slabašnih klubova za koje navijaju, a koji ne mogu pobijediti nikoga ozbiljnog u Europi, gledajući reprezentaciju osjećaju kao dio svjetske nogometne elite?
Mislim da je odgovor jasan, a lako je izbrojati koliko ima ovih prvih, a koliko ovih drugih, nije potreban algoritam koji broji hashtagove, dovoljno je otići na utakmicu vikendom, a za brojanje je dovoljan i Abacus. (Da, gospodine Viki Ivanoviću, hashtagove broji algoritam a ne logaritam, ali za to znati treba ići u školu, što očito nije uvjet za postati komentator na HRT-u, ali to je druga tema)
Zamislite situaciju u kojoj bi npr. Sindikat metalaca luđački i krvoločno napao prosvjednike za kurikularnu reformu zbog toga što su oni toga dana imali porinuće broda u škveru, a ovi prosvjetari svojim prosvjedom pokvarili tu njihovu „feštu“. A škverani, usput nisu dobili plaću mjesecima. Ali eto, feštaju.
Eto, tako ja gledam na zgroženost „nogometne Hrvatske“ huliganskim ispadima. Jer „huligani“, „nogometna Hrvatska“, prosvjednici za kurikularnu reformu, metalci, škverani i svi mi skupa imamo samo jedan jedini i to zajednički problem – kriminalce koji nam upravljaju državom, školstvom, gospodarstvom, a na koncu i nogometom.
Nogometni navijači deset godina upozoravaju. Imali smo toliko akcija. Pa se nije dogodilo ništa. Bio je i šareni prosvjed na Rivi, s trideset tisuća ljudi. Bilo je nekoliko prosvjeda u Zagrebu. Mirnih. Izborili su se navijači i za zakon koji bi riješio stvar.
Pa se nije dogodilo ništa. Osim što ministar i nogometni čelnici krše zakon. Napisat ću još jednom. Krše zakon. I nikome ništa. Nema zgroženosti na fejsbuku, nema izlaska na ulice, ne traže se imena i prezimena onih koji krše zakon. Hoćemo još jednom? Krše zakon.
I onda, kad oni s manje živaca od mene i s manje Gandhijevske filozofije naprave pizdariju, onda ste zgroženi?
Ja nisam zgrožen onima koji su zgroženi, razumijem ja i njih. Treba njima to veselje, jer u državi u kojoj je pala vlada, u kojoj predsjednik sabora ignorira činjenicu da mu je 55% zastupnika potpisalo raspuštanje sabora, u kojoj glasaju za ljude koji nakon nekog vremena završavaju u zatvoru, malo je veselja.
Ali kad bi samo malo zagrebali ispod površine i samo na trenutak prestali razmišljati o onim tako velikim, a toliko ispraznim frazama koje se kriju iza riječi domoljublje, shvatili bi koliko je to veselje lažno i isprazno.
Jer dok vam mažu oči domoljubljem, oni broje novac. Bilo to od MOL-a, FIMI Medie ili transfera Luke Modrića, tako je svejedno.
I sjetite se još jednom onih momaka s početka teksta, koji su uletjeli u teren i rastjerali igrače Partizana s terena. Pa mi kažite hoćete li se za dvadeset pet godina sjećati kazne koju je dobila hrvatska reprezentacija
"u sridu" kako bi rekli nasi juznjaci
Prvo i osnovno, osobno nikad ne bih bacio baklju, makar sam ih u životu zapalio na stotine, ali svaka, baš svaka završila je mirno odložena pored mene. Topovski udar mi ne bi palo na pamet uopće uzeti u ruke. Ali sam bio, i ostati ću dio one mase od 50 ili više tisuća ljudi koja je prije desetak dana prosvjedovala za kurikularnu reformu, a protiv ministra Šustara i njegovog (ne)rada.
Bio sam, i ostati ću dio mase nogometnih navijača koja se bori protiv kompletnog sustava hrvatskog nogometa i hrvatskog sporta, uključujući opet ministra Šustara i njegov (ne)rad.
Čitam sinoć i jutros da je nogometna Hrvatska zgrožena huliganskim ispadima. O pojmu „nogometna Hrvatska“ nešto kasnije, ali za početak malo o huliganima.
Ja nikad ne bih bacio baklju, jer moja ideologija je Gandhijevska, ali apsolutno razumijem one koji drugačije razmišljaju. Da li su hrvatski navijači bili huligani kada su palili jugoslavensku zastavu na Poljudu početkom devedesetih?
Ja sam tad bio na sjeveru, i ma koliko volio Hrvatsku i nadao se da ćemo se otarasiti Partizana, Zvezde i Jugoslavije, nisam utrčao u teren i nisam i ne bih zapalio zastavu. Ja bih je spustio u miru, jednostavno sam takav tip. Ali apsolutno razumijem one koji drugačije razmišljaju.
Tada je jugoslavenska nogometna javnost bila zgrožena. Igrači Hajduka, uprava Hajduka molili su navijače da se vrate na tribine i da ne ugrožavaju svoj klub. A eto, navijačima je bilo važnije nešto drugo. Sjeća li se itko kazne koju je dobio Hajduk tada i koliko je važna danas?
Jesu li to bili huligani? Strogo gledajući, jesu. Utrčali su u teren, rastjerali igrače, a ipak je to samo sport, zar ne? Pa onda još i zapalili službenu, državnu zastavu. Teoretski i pravno gledano, čisti terorizam, zar ne?
Aj da čujem nekoga da danas kaže da su to bili huligani. Za sve državne medije, to je bilo orjun.. pardon, ustaško divljanje. Javili su se svi oni Tijanići, Bujan.. pardon, Lazanski i napali divljake s juga.
Hrvatska je prije desetak dana pokazala da može bolje. Izašli Hrvati na ulice, digli glas, bili u šarenoj robi, sa šarenim transparentima, pjevali lijepe pjesmice. A onda se dogodilo baš ono protiv čega su svi ti ljudi protestirali. Ministar Šustar, dan nakon što je postao tehnički ministar, bez mandata da donosi ikakve ključne odluke, donese najvažniju odluku u povijesti hrvatskog školstva i razriješi stručnu skupinu kojoj je preko pedeset tisuća ljudi dali podršku na ulicama.
I što se dogodilo? Ništa. Hrvati ostadoše doma gledati televiziju.
Osim ovih nereda u Saint Etiennu, ima nešto nereda zadnjih tjedana i po ostalim francuskim gradovima. Francuska vlada donijela nove odredbe zakona o radu, pa Francuzi izašli na ulice. Šareno, veselo. Pa drugi dan, nakon što se ništa nije primijenilo, generalni štrajk. A treći dan, nakon što se opet ništa nije promijenilo, zapaljeni kontejneri, suzavac, prevrnuta auta, maskirani demonstranti lupaju po policiji, i sve ono što slijedi.
A sad malo o nogometnoj Hrvatskoj. Što je to nogometna Hrvatska? Jesu li to oni koji se svake dvije godine, nakon što konzumiraju dovoljan broj maloumnih reklama na televiziji, sjete da postoji neka reprezentacija, pa navuku kockice na sebe i urlaju one dvije pjesme, naslikavajući se po društvenim mrežama i lijepe hashtagove dok ne znaju ni koliko igrača igra u nogometnoj momčadi?
Ili su to oni koji hrvatski nogomet konzumiraju na tjednoj bazi, pa odlaze na svaku utakmicu svog kluba, kupuju pretplate, a utakmice reprezentacije oduvijek čekaju kao praznik, jer se, za razliku od slabašnih klubova za koje navijaju, a koji ne mogu pobijediti nikoga ozbiljnog u Europi, gledajući reprezentaciju osjećaju kao dio svjetske nogometne elite?
Mislim da je odgovor jasan, a lako je izbrojati koliko ima ovih prvih, a koliko ovih drugih, nije potreban algoritam koji broji hashtagove, dovoljno je otići na utakmicu vikendom, a za brojanje je dovoljan i Abacus. (Da, gospodine Viki Ivanoviću, hashtagove broji algoritam a ne logaritam, ali za to znati treba ići u školu, što očito nije uvjet za postati komentator na HRT-u, ali to je druga tema)
Zamislite situaciju u kojoj bi npr. Sindikat metalaca luđački i krvoločno napao prosvjednike za kurikularnu reformu zbog toga što su oni toga dana imali porinuće broda u škveru, a ovi prosvjetari svojim prosvjedom pokvarili tu njihovu „feštu“. A škverani, usput nisu dobili plaću mjesecima. Ali eto, feštaju.
Eto, tako ja gledam na zgroženost „nogometne Hrvatske“ huliganskim ispadima. Jer „huligani“, „nogometna Hrvatska“, prosvjednici za kurikularnu reformu, metalci, škverani i svi mi skupa imamo samo jedan jedini i to zajednički problem – kriminalce koji nam upravljaju državom, školstvom, gospodarstvom, a na koncu i nogometom.
Nogometni navijači deset godina upozoravaju. Imali smo toliko akcija. Pa se nije dogodilo ništa. Bio je i šareni prosvjed na Rivi, s trideset tisuća ljudi. Bilo je nekoliko prosvjeda u Zagrebu. Mirnih. Izborili su se navijači i za zakon koji bi riješio stvar.
Pa se nije dogodilo ništa. Osim što ministar i nogometni čelnici krše zakon. Napisat ću još jednom. Krše zakon. I nikome ništa. Nema zgroženosti na fejsbuku, nema izlaska na ulice, ne traže se imena i prezimena onih koji krše zakon. Hoćemo još jednom? Krše zakon.
I onda, kad oni s manje živaca od mene i s manje Gandhijevske filozofije naprave pizdariju, onda ste zgroženi?
Ja nisam zgrožen onima koji su zgroženi, razumijem ja i njih. Treba njima to veselje, jer u državi u kojoj je pala vlada, u kojoj predsjednik sabora ignorira činjenicu da mu je 55% zastupnika potpisalo raspuštanje sabora, u kojoj glasaju za ljude koji nakon nekog vremena završavaju u zatvoru, malo je veselja.
Ali kad bi samo malo zagrebali ispod površine i samo na trenutak prestali razmišljati o onim tako velikim, a toliko ispraznim frazama koje se kriju iza riječi domoljublje, shvatili bi koliko je to veselje lažno i isprazno.
Jer dok vam mažu oči domoljubljem, oni broje novac. Bilo to od MOL-a, FIMI Medie ili transfera Luke Modrića, tako je svejedno.
I sjetite se još jednom onih momaka s početka teksta, koji su uletjeli u teren i rastjerali igrače Partizana s terena. Pa mi kažite hoćete li se za dvadeset pet godina sjećati kazne koju je dobila hrvatska reprezentacija
"u sridu" kako bi rekli nasi juznjaci
samo dišpet