C
Cvrcak
Guest
Wieso ist der serbische Praesident Tadić in Vukovar privat gekommen, also nicht offiziel als serb. Praesident , weil Serbien bis Heute schweigt ueber die ganzen KZs in Serbien ab 1991
Hier eine serbische Quelle die ueber solche KZ berichtet
Hier eine serbische Quelle die ueber solche KZ berichtet
Devedesetih postojali logori za Hrvate u Nišu
Više od 400 hrvatskih civila i vojnika držano je i mučeno u zarobljeništvu u logoru u Nišu tijekom rata u Hrvatskoj te je smrtno stradala najmanje jedna osoba
Tri bivša zatvorenika koje smo intervjuirali u Varaždinu i Zagrebu potvrdili su za Balkansku istraživačku novinarsku mrežu da je Jugoslavenska narodna armija držala logor za zarobljene hrvatske državljane u Nišu od sredine studenog 1991. godine do kraja veljače 1992.
Ivan Grujić, predsjednik hrvatske Komisije za nestale i zatočene osobe, kaže da je najmanje 447 hrvatskih državljana u Nišu, gdje su bili zatočeni u vojno-istražnom zatvoru i kazneno-popravnom domu, prošlo kroz sistem razmjene.
Zatvorenici, među kojima je bilo i civila i vojnika, premješteni su u Niš uglavnom nakon što su drugi logori u Begejcima i Stajićevu u Vojvodini zatvoreni poslije monitoringa i pritiska međunarodne zajednice 1991. godine. Svjedoci tvrde da je logor u Nišu bio najgori kroz koji su prošli.
Prema navodima jednog svjedoka, zapovjednik logora je bio izvjesni pukovnik Jovanović. Stražari koji su ih mučili su bili vojnici, rezervisti i sasvim mladi ročnici.
U srpnju prošle godine, na zahtjev hrvatske Komisije za nestale i zatočene osobe, na niškom gradskom groblju provedena je prva ekshumacija koja je otkrila deset tijela, od kojih je jedno identificirano kao Petar Mesić, koji je bio na hrvatskom spisku nestalih osoba. To je prva potvrda sahranjenog hrvatskog državljanina u Nišu, nakon što se punih 19 godina u Srbiji negiralo ikakvo postojanje logora u tom gradu. Ostala tijela su sahranjena bez identifikacijskih oznaka i još nije poznato jesu li bili iz Hrvatske.
Prema priopćenju Županijskog suda u Osijeku od 14. siječnja ove godine, najmanje 21 hrvatski zarobljenik je ubijen u srpskim logorima.
Niš - "najgori od svih logora": Katoličkog svećenika Branimira Koseca zarobili su vojnici JNA nakon pada Vukovara 19. studenog 1991. godine. Prvo je s mnogim drugim hrvatskim zarobljenicima s vukovarskog područja odveden u zatvor u Sremskoj Mitrovici, potom u kasarnu u Aleksincu i zatim je prebačen u niški zatvor, odakle je razmijenjen 10. prosinca 1991. godine.
Kosec tvrdi da je režim u Nišu podrazumijevao svakodnevna mučenja. "Čuvari su nas najviše tukli noću i nisu birali koga", kaže on. Dodaje da je sa njim u sobi bilo četrdesetak uglavnom starijih ljudi, "civila kao što sam i ja bio". Kosec je zarobljen u samostanu crkve svetog Filipa i Jakova u Vukovaru, gdje je bio župnik.
Još jedan svjedok iz logora u Nišu, Niko Mirosavljević, koji danas živi u Zagrebu, rekao nam je da je proveo 270 dana u zatvorima po Srbiji nakon što je zarobljen u Vukovaru, a u logorima mu je slomljen prsni koš, vilica, nos i rebra.
"Svi logori su bili gadni, ali Begejci i Niš su bili najgori", kaže Mirosavljević. "U Nišu su nas stalno tukli. Upadali su iznenada u sobu i danju i noću i tukli ljude čak i u krevetu. I pendrecima i kundacima su tukli."
I Zoran Šangut, hrvatski branitelj koji je također zarobljen nakon pada Vukovara, kaže da je najviše batina dobio u Nišu. Šangutu je tada bila 21 godina. Ukupno je proveo 130 dana u logorima u Stajićevu, Nišu i Sremskoj Mitrovici. ''Tukli su nas šakama, čizmama, palicama, a najžešće na dan kada su prve zemlje službeno priznale nezavisnost Hrvatske. Najteže je bilo onima koji bi dospjeli u samicu jer su morali cijeli dan i noć nikako odjeveni zimi stajati bosi na betonu uz otvorene prozore.''
Šangut navodi da su zatvorenike tukli stražari, među kojima je bilo i tek punoljetnih ročnika, koji su se nazivali nadimcima Rambo, Tayson i slično. Smatra da je to bilo smišljeno i da su stražari tako instruirani zbog eventualnog budućeg kaznenog postupka.
Ekshumacija je definitivno potvrdila da su hrvatski zatvorenici držani u Nišu.
Branimir Kosec se sjeća da ga je 1991. godine, dok je bio u Nišu, pozvao pukovnik Jovanović i rekao mu da je preminuo hrvatski zatvorenik te se raspitivao može li se obaviti katolički obred i nakon pokopa, s obzirom da nisu našli lokalnog katoličkog svećenika na vrijeme.
"Nije mi rekao što se dogodilo tom logorašu, Petar Mesić se zvao", prisjeća se Kosec, koji danas živi u Varaždinu. Ali noćni čuvari su se tog dana hvalili da su nekog "zengu" tako pretukli da je "odmah krepao i da mu se džigerica vidjela".
I Veljko Odalović, predsjednik Komisije za nestala lica Srbije, potvrđuje da je najmanje jedan Hrvat preminuo u Nišu. On kaže da je, pošto je u srpnju 2010. godine ekshumirano 10 tijela, "nesporno utvrđeno da je jedno tijelo najdirektnije vezano za osobe iz Hrvatske koje su 1991. godine bile u sabirnim centrima na teritoriju Srbije i dio njih je bio privremeno smješten u Nišu."
I za preostalih devet tijela se pretpostavlja da mogu biti dovedena u vezu sa sukobima na području bivše Jugoslavije, dodaje Odalović.
Ivan Grujić, koji je prisustvovao ekshumaciji u Nišu, objašnjava da su na prostoru bivše Jugoslavije 1991. i 1992. postojali logori i zatvori koji su činili jedinstveni sustav pod zapovjedništvom JNA, a bili su na području Srbije, Bosne i Hercegovine, Crne Gore i na okupiranom području Hrvatske.
Grujić kaže da je u Nišu bilo 447 hrvatskih državljana, odnosno toliko ih je prošlo kroz sustav razmjene. Bili su zatočeni u vojno-istražnom zatvoru i kazneno-popravnom domu. "No, teško je razlučiti jesu li to bila dva logora ili su ljude prebacivali na ispitivanja s jednog mjesta na drugo", kaže on.
Prema podacima hrvatske komisije iz tih je logora ukupno razmijenjeno 7.666 osoba od prosinca 1991. do kolovoza 1992. Od toga je bilo 219 osoba mlađih od 18 godina, 932 žene i 424 starijih od 60 godina. Bilo je 46 posto civila, 52 posto vojnika, dok za ostale nije utvrđen status.
"U svim tim zatvorima u Srbiji su se događala psihička i fizička zlostavljanja, bez iznimke", kaže Grujić. Logori u Begejcu i Stajićevu, koji su zapravo bili organizirani na stočnoj farmi, zatvoreni su krajem 1991. zbog Međunarodnog Crvenog križa koji je tamo bio na uvidu. Kasnije su srušeni, najvjerojatnije kako bi se uklonili dokazi o njihovu postojanju.
Najviše ubojstava i nestanaka dogodilo se prije nego što je Međunarodni Crveni križ zarobljenike popisao početkom prosinca 1991., kažu svjedoci.
Iz jednog užasa u drugi: Zarobljenici su iz Vukovara prebačeni u logore po Srbiji
Photo: Stock
Dug put do pravde: Ratni zarobljenik Zoran Šangut je danas predsjednik Udruge Vukovar 1991., koja je predala Tužilaštvu za ratne zločine Srbije 22. svibnja 2008. godine krivičnu prijavu protiv nepoznatih osoba zbog počinjenog krivičnog djela - ratni zločin protiv ratnih zarobljenika.
Krivična prijava se odnosi na logore u Sremskoj Mitrovici, Stajićevu, Begejcima, Nišu i Vojno-istražnom zatvoru u Beogradu. U krivičnoj prijavi se navodi da postoji sumnja da je suprotno Ženevskoj konvenciji krivično djelo ratnog zločina počinjeno tako što su nepoznate osobe kao "zapovjednici zarobljeničkih logora i čuvari ubijali zarobljenike, svakodnevno ih tukli, mučili ih strujom, paljenjem po tijelu, vješali ih''. Zarobljenicima nisu davali dovoljno hrane i vode, mučeći ih glađu i žeđu, smještali su ih u štale za stoku, gdje su ležali na betonu i podu, bez pokrivača, ostavljeni na hladnoći preko noći, svakodnevno ispitivani danju i noću, pri čemu su ih tukli i prijetili im smrću, vodili ih na lažna strijeljanja i na lažne razmjene.
Šangut kaže da u dvije i pol godine od predaje krivične prijave nije dobio nikakav odgovor od srpskog Tužilaštva iako je slao upite. U srpskom Tužilaštvu za ratne zločine kažu pak da su postupali po krivičnoj prijavi udruge "Vukovar 1991".
"Pretkrivični postupak je u toku, imamo neka nova saznanja koja se u najvećoj mjeri odnose na prikrivanje zločina", kaže zamjenik tužitelja za ratne zločine Bruno Vekarić. "Najviše podataka za sada smo prikupili za centre Stajićevo i Begejci."
Vekarić objašnjava da tužilaštvo još uvijek čeka da policija odradi svoj dio posla, a da će istraga biti pokrenuta kada tužilaštvo bude imalo potencijalne osumnjičene za neko od krivičnih djela iz korpusa ratnih zločina.
Današnja vojska u Srbiji, međutim, tvrdi da nema nikakve informacije o postojanju zatvora bivše JNA za hrvatske zarobljenike u Nišu.
Ministarstvo odbrane ni poslije 40 dana nije uspjelo odgovoriti na pitanje koliko je hrvatskih zarobljenika bilo u niškom zatvoru, tko je bio zapovjednik zatvora i je li i dalje u Vojsci Srbije, kakvi su bili uvjeti u niškom zatvoru i tome slično.
Nakon što su prema Zakonu o slobodnom pristupu informacijama od javnog značaja odredili naknadni rok od 40 dana od prijema zahtjeva i, kako navode, poduzeli radnje radi pribavljanja traženih informacija, "Ovlašćeno lice Ministarstva odbrane" poslalo nam je obavijest da na osnovu dobivenih odgovora nadležnih organizacija jedinica Ministarstva odbrane i Vojske Srbije ne raspolažu podacima koji se traže.
"Kako je oko pet hiljada ljudi prošlo kroz logore u Srbiji svi su on svjedoci onoga što se događalo u njima", kaže Sandra Orlović iz Fonda za humanitarno pravo u Beogradu. "Radi se o ozbiljnom kršenju ljudskih prava i sve te činjenice mogu biti neugodne, ali ne smiju biti prepreka da žrtve dođu do pravde", dodaje.
Komentirajući činjenicu da vlasti u Srbiji mjesta u kojima su držani zarobljenici iz Hrvatske tijekom rata 90-ih nazivaju sabirnim centrima, Sandra Orlović kaže da se po svemu što se događalo na tim mjestima radi o logorima. "Institucije Srbije negiraju ono što se događalo u tim logorima, ali kad-tad morat će se pozabaviti time. Više nije pitanje jesu li logori postojali u Srbiji ili ne, pitanje je kada će se javnost i institucije morati suočiti s tim", kaže.
Šangut se slaže. "Srbija se nema volje suočiti s prošlošću i politički vrh se trudi što dulje ne otvarati temu logora", kaže on. "Dva puta smo pokušali staviti spomen-ploču za logor u Stajićevom, ali nas je Tadić odbio." Šangut kaže da postojanje logora na teritoriju Srbije te odvođenje državljana jedne zemlje u zarobljeništvo u drugu zemlju, potvrđuje da se radi o međunarodnom sukobu, a ne o građanskom ratu, "i o agresiji Srbije nad Hrvatskom, zbog čega se ta tema ni ne otvara."
* Ovo istraživanje je napravljeno za BIRN uz podršku danske mreže za istraživačko novinarstvo Scoop
die ganze kacke war schon viel früher am dampfen...
