Bosna u historijskim izvorima
Raspadom Ilirije od strane Rimljana i asimilacijom od strane slovenskih doseljenika u ogromnoj mjeri je doprinio gubljenju tadašnjih Ilira koji su živjeli na našim prostorima, a naročito u Bosni i Sandžaku gušće nego u drugim dijelovima. Raspadom Rimskog carstva mnogi narodi su se dali organizovati i formarati svoje države i državice. U velikoj mjeri asimilirani Iliri, kojih je bilo na prostorima današnje Bosne ponajviše, a zatim i na drugim okolnim prostorima među kojima se ističe i Sandžak, su se počeli nacionalno rehabilitovati. Naročito Iliri Bosne, jer su oni po najviše izdržali dugotrajnu asimilaciju. Oni, prema historičaru i caru Konstantinu Porfirogenetu osnivaju državu Bosnu, a evo šta on kaže:
“U krštenoj Srbiji su naseljeni gradovi Destikon,Tzernabouskei… (ukupno 6 gradova),
a u Bosni Katera i Desnik .”
Vidimo da car za Srbiju kaže da je krštena, tj. da je vladar primio kršćanstvo, dok za Bosnu to ne spominje. S obzirom da Konstantin pored Bosne i Srbije spominje i Zahumlje, Travuniju, Paganiju i Hrvatsku, na isti način, pobornici Velike Srbije među historičarima insistiraju na to da su to sve srpske zemlje pod srpskim vladarima, kao i za Bosnu, konkretno što on nju spominje u istoj rečenici sa Srbijom, pa čak i neki od njih prevode da je to dio Srbije sa ta dva grada, koristeći krivi latinski jezik gdje se umjesto “u bosni” prevodi “ka Bosni”. Naravno, oni zbog njihovih ciljeva zanemaruju činjenice kao što su:
Konstantin je nabrajajući uvijek spominjao državu pa gradove u njoj. On od toga nije odstupao. Tako, Bosna je država.
Konstantin je spomenuo da su Srbi živjeli u Srbiji prije svega, zatim u Zahumlju, Travuniji i Paganiji, pa čak i u Hrvatskoj. A i to što spominje koristi riječ “Servus” što znači “rob”. Pa se prema tome može to odnositi i na Slovene uopšte. Ali, ne spominje da je u Bosni bilo Srba.
Pored ovih neistina o Bosni postoji ih još, kao na primjer tumačenje “Anala” francuskog hroničara Anharda. Gdje je navodno “Ljudevit Posavski pobjegao na jug među Srbe” i to po njihovim tvrdnjama pobjegao je u Bosnu. Ali poznata historičarka sa Zagrebačkog univerziteta dr. Nada Klaić je naučno dokazala u svojoj knjizi “Srednjovijekovna Bosna” da Ljudevit nije pobjegao u Bosnu, i nikakvim Srbima, već je pobjegao iz posavske Hrvatske u mjesto zvano Srb (današnja Lika), koje se zvalo još od Rimljana, a koje se i dan danas tako zove.
O Bosni, njenoj samostalnosti i njenim vladarima detaljnije opisuje “Ljetopis popa Dukljanina”. On spominje da je Bosna povremeno osvajana od srpskih i hrvatskih vladara. To ne daje nikakvo pravo Srbiji ili Hrvatskoj nad Bosnom, jer ona u njihovom sastavu nije bila više od desetak godina, i opet je postajala nezavisna država, kao ni tim osvajanjima nije mijenjana demografska slika Bosne.
Bošnjak u vladarskim dokumentima
Bošnjak, spomenut u mnogo dokumenata iz srednjeg vijeka je naziv koji označava nacionalnu pripadnost, isto kao što i riječ Sebar, Sebr ili Srbin. Srpski historičari su već uspješno dokazali utemeljenost njihovog naziva kroz razna dokumenta i povelje, pa čak su pokušali i ugrozit utemeljenost naziva drugih naroda, naročito Bošnjaka.
Riječ Bošnjak ima itekakvu utemeljenost u srednjovijekovnim izvorima. Ako pogledamo porijeklo te riječi, ono vodi od srednjovijekovnog naziva Bošnjanin, koji često ima ispred sebe pridjev „dobri“ . To je naziv i nacionalna odrednica za Bošnjake srednjeg vijeka i navest ćemo više dokaza u kratkim crtama:
Povelja Dubrovčanima bana Stjepana II Kotromanića iz 1332.:
“Ako
Bošnjanin bude dužan i pobjegne – da mu nije vjere ni ruke od gospodina Bana. (…) Ako ima Dubrovčanin koju pravdu na
Bošnjaninu – da ga pozove pred gospodina Bana…”
Povelja bosanskog kneza Vladislava Stjepanovića iz 1353.:
„Na to su mu vjeru dali i prisegli! A tojzi vjeri i prisesi svjedoci –
Dobri Bošnjani”
Jelena Kotromanić iz 1354.:
“…prisegla je gospoja Bana mati i njen sin gospodin Ban Tvrtko dumanadesete Dobri
Bošnjane…”
Povelja kralja Tvrtka iz 1366.:
“A tomu svjedoci
Dobri Bošnjane : Vojevoda Vlkac, Zupan Crnul, Knez Bogad, Tepcic Belhan, Knez Branko Prinić.”
Povelja kralja Tvrtka II Dubrovčanima iz 1405.
“Tko godi je
Bošnjanin ali Kraljstva Bosanskoga prije rata bil dlzhan komu godi Dubrovčaninu… (…) A što je uzel vojevoda Sandalj i knez Paval Radinović, volja ini
Bošnjanin, ljubo Kraljstva Bosanskoga…“
Pismo Stjepana kralja Tomaševića papi iz 1461.
“Jere, ako
Bošnjani budu vidjeli da u ovoj rati neće biti sami i da će im mnogi ini pomioći – hrabrije će u rat iti i vojevati…”
Bosanski kraljevski rodoslov iz 1482.
“…za slavu Bosansku i svakoga vridnoga
Bošnjanina, dokole Bog dopusti i njegova sveta volja izvrši…”
Literatura:
- /Sandžak, porobljena zemlja/, Harun Crnovršanin, Nuro Sadiković
- /Kako se kalio Sandžak/, Harun Crnovršanin, Nuro Sadiković
- /Bosna, historija, izvori i srpsko-hrvatsko svojatanje Bosne/, Shmajser.Wordpress.com
- /Bošnjani i Sabri u srednjem vijeku/, Medresa.net
- BS.Wikipedia.org
Das kann man alles in einem Museum in sarajevo besichtigen und mehr.
