Da su u Sisku 1991. godine, a i u godinama koje su uslijedile počinjeni brojni i užasni zločini nad Srbima, a i nad nekim Hrvatima, a sve pod izlikom hrvatske borbe za slobodu i protiv srpske agresije, o tome nema dvojbe u jednom dijelu neslužbenog javnog mišljenja samog Siska, Banije, a i cijele Hrvatske.
No, s druge strane, u Sisku, na Baniji i u cijeloj Hrvatskoj kao da u javnom mnijenju još dominira uvjerenje da zločina i nije bilo, da ih nisu počinili oni koji su ih doista počinili, da odgovornost ne trebaju snositi oni koji su doista bili odgovorni, da nisu ostali teški ožiljci na društvenom organizmu i u mnogim pojedincima i obiteljima, da provala mržnje i bes-tijalnog mahnitanja nije bilo, da naslage mržnje više ne postoje, da se sjećanja mogu izbrisati, da se neka sredina, etnos, grad, zemlja mogu praviti slijepima ili pak pravdati vlastitom nevinošću, neinformiranošću, pasivnošću.
Zločini u Sisku paradigma su u tom smislu što su zorno pokazali svu svi-repost i krvoločnost politike koja je išla za etničkim čišćenjem i u Hrvatskoj, te u ime hrvatskog etnosa poduzimala i barbarske egzekucije. A istina o njima i dan danas se teško probija u širu javnost, dok se u samom Sisku još uvijek s indignacijom odbacuju tvrdnje da je bilo zločina i da postoje zločinci.
Zrtve su bili radnici, umirovljenici, više ugledni i manje ugledni stanovnici grada, susjedi, znanci, pa i prijatelji, ali sumnjivi samim tim što su one druge nacionalne pripadnosti, koju se en bloc i apriori smatralo neprijateljskom i koju se htjelo i iskorijeniti ili pak protjerati.
Srbi su i u Sisku sumnjičeni kao kosovci, špijuni, snajperisti, petokolonaši.[/i] I stoga ih je ne mali broj u ljeto i jesen 1991. godine odveden iz kuća i stanova, iz ureda i sa radnih mjesta, ili čak i ubijan u kućama i na radnim mjestima, te presretan na ulicama i na putevima, da bi netragom nestao, ukoliko se ne bi našlo leševe. Ako se pak ne bi našao leš nekog pojedinca, a ni najbliži srodnici nisu ništa mogli saznati što se s njim dogodilo, proglašavalo ga se bjeguncem na drugu, neprijateljsku stranu, četnikom, koji je otišao da se bori protiv Hrvatske, da ubija Hrvate, "kako bi se sačuvala ili obnovila velikosrpska hegemonija i u Sisku i na Baniji i kako bi se izvojevala velika Srbija sve do crte Virovitica - Karlovac - Karlobag." Itd.
Stvari su se na isti ili veoma sličan način odigravale i u Osijeku, Vinkov-cima, Požegi, Karlovcu, Gospiću, Zadru, Šibeniku, Splitu, u još nekim većim i manjim gradovima. A da i ne spominjemo sve ono što se zbivalo i u samom Zagrebu, u lovu na snajperiste, odvođenju ljudi na Velesajam i u Pakračku Poljanu, ubijanju po haustorima, pa i u stanovima.
