Velez
BH FANATIC
BRACO SALIHAMIDŽIĆ- Životna ispovjest najveće BH. nogometne zvijezda
HASAN SALIHAMIDŽIĆ (31), nakon skoro decenije uspješne karijere u slavnom njemačkom “Bayernu”, odlučio je prošlog ljeta preseliti u ništa manje ugledni i trofejni italijanski “Juventus” iz Torina; iako je posljednjih mjeseci izbjegavao novinare i medije, Salihamidžić je, uprkos brojnim obavezama, prošlog četvrtka u Torinu primio reportere “SB” i otvoreno im govorio o svojoj karijeri, porodici, motivima zbog kojih je preselio iz Njemačke u Italiju, razlozima zbog kojih se oprostio od igranja za nogometnu reprezentaciju Bosne i Hercegovine.
U februarskim je danima Torino okovan teškom, gustom maglom. Prijestolnica sjevernog, industrijskog dijela Italije u smogu izgleda sumorno, a zgrade zbog kojih su arhitekti morali izmisliti potpuno novi naziv pravca u kojem su građene, disegno industriale, odnosno, industrijski dizajn, izgledaju odbojno i hladno. Torino je ogromni, prebogati italijanski metropolis, no Italijani će kazati kako je hladan, kako je grad bez duše, grad stvoren samo za bogate industrijalce koji iz njega vode svoje razgranate, dobro uhodane poslove. Torino nije Italija iz romantičnih predodžbi o ovoj zemlji, stoga su valjda, prije tri godine, čelni ljudi Juventusa, najtrofejnijeg italijanskog kluba, odlučili svoje igrače izvući dalje iz hladnog središta grada.
Prije tri godine sagrađen je Vinovo, sportski centar Juventusa, koji se prostire na devet dunuma zemlje. Na njemu je nekoliko terena, na kojima, iz udobnih loža, treninge Juventusovih igrača posmatraju bogati sponzori kluba. Snimanje je zabranjeno, zaštitari se prema novinarima, koji na nogometaše smiju čekati samo u jednoj prostoriji, ponašaju kao vojnici u kasarni, jer je Juventus prošle godine potpisao masan ugovor sa italijanskom novinskom agencijom koja jedina ima prava slikanja i snimanja. Lako je zalutati ka Vinovu vozeći se iz Torina, no konjske zaprege koje hrle ka obližnjem hipodromu znak su da ste na dobrom putu, a parking, nekoliko minuta dalje od ulaza u centar, na kojem se šepure posljednji modeli Audija, Mercedesa, BMW-ovih terenaca ili sponzorskih Fiata, dokaz je da ste stigli u središte planete Juventus.
U zimskim mjesecima treninzi Juventusa počinju u jedanaest sati ujutro, a prvi u centar, u svom plavom Ferrariju, stiže trener Claudio Ranieri. Za njim, jedan po jedan, ostale zvijezde kluba, poput Alessandra DelPiera ili Pavela Nedveda. Na terenu su tačno u jedanaest. Sat i pol kasnije, slijedi sastanak i masaža, s koje posljednji izlazi Hasan Salihamidžić, prvi bh. nogometaš u historiji najuspješnijeg italijanskog tima. “Prva stvar koju sam primijetio kada sam došao ovdje je mentalitet ljudi. Nijemci su potpuno drugi tip, u Njemačkoj je disciplina ucrtana velikim slovima u životu”, kazao nam je Hasan na početku razgovora, u sali za medije Juventusovog treningcentra.
“U Italiji je sve opuštenije, sporije. Život je ovdje prekrasan. Prije nego što sam došao u Torino, moji su se prijatelji čudili zašto idem ovamo, jer su svi pričali kako je ovo ružan grad koji ne nudi mnogo zabave. Grad je sređen kada su ovdje održane Olimpijske igre, Torino je kao i Sarajevo procvjetao prije i za vrijeme Olimpijade, puno toga se renoviralo i napravilo tako da je meni ovdje gotovo idealno. Ipak, ja sam veoma subjektivan kada je München u pitanju, tako da se sa njim ne može ništa porediti. To je za mene najljepši grad na svijetu”, kaže nam na početku razgovora Salihamidžić.
-U Juventusu si skoro osam mjesci i mnogi su bili nemalo iznenađeni kada je objavljeno kako si potpisao ugovor sa italijanskim klubom. U Münchenu se početkom nove sezone rađao novi Bayern i mnogi su smatrali kako ćeš i ti biti dijelom novog tima, najskupljeg u historiji njemačkog nogometa?
Naravno da je bilo teško odlučiti se na odlazak. Da se odmah razumijemo, ja sam bez ikakvih problema mogao ostati u Bayernu, ljudi iz uprave su mi davno nudili da potpišem novi ugovor. Međutim, ja sam već dugo želio promjenu u životu, želio sam raditi nešto novo i drugačije. Htio sam upoznati drugačiju zemlju, drugi jezik, nove ljude i nisam htio razgovarati o produženju saradnje. Mislim da je to normalan put jednog nogometaša, možda je malo teži s obzirom koliko sam dugo igrao u Münchenu. Možda bi za mene i moju porodicu bilo jednostavnije da smo ostali u Njemačkoj. Ne volim sebe smatrati zvijezdom, ali ljudi koji rade u Bayernu i obični navijači su me tako doživljavali i možda je nekome izgledalo čudno da sve to napuštam i odlazim u drugu zemlju. Ali, želio sam probati nešto novo u karijeri koja neće trajati još dugo, želio sam je okončati u klubu drugačijem od Bayerna. Zato sam se odlučio na dolazak u Italiju, zemlju u kojoj se igra dobar, ali izuzetno zahtjevan nogomet. Ovdje je sve drugačije nego u Njemačkoj, puno se toga polaže na taktiku, ali je veoma interesantno i za sada uživam u svemu. Prije nego što sam došao u Torino, znao sam u kakav klub stižem. Moj dobar prijatelj, bivši suigrač iz Bayerna, hrvatski reprezentativac Robert Kovač, igrao je ovdje prije dvije godine i on mi je kazao mnogo toga dobrog o Juventusu. Ovo je najveći klub u Italiji, klub koji se izdigao iznad svih problema koji su ga bacili u Serie B. Sve što sam slušao o Juventusu se potvrdilo prvih dana po mom dolasku ovdje. U klubu sve funkcionira vrhunski i mislim da je, nakon skoro osam mjeseci koliko sam ovdje, Juventus veći klub od Bayerna.
-Prelazak u Juventus dogovoren je u vrijeme dok je trener bio Francuz Didier Deschamps. Njega je na početku sezone zamijenio Claudio Ranieri. Je li to predstavljalo problem za tebe, s obzirom da je Deschamps bio taj koji je insistirao na tvom dolasku?
Nije, zato što meni nije bilo važno ko je trener. Opredijelio sam se za klub, a ne za ljude koji ga vode i inače tako to radim u životu. Rijetko se opredjeljujem za nešto zbog ljudi, tako je bilo i u ovom slučaju. Moj je cilj bio da dođem ovdje, da igram u velikom klubu, a to ko će biti trener mene nije mnogo zanimalo. Prije nego što je smijenjen, razgovarao sam sa Deschampsom i on mi je kazao šta očekuje od mene, no ja sam to znao i bez njega. Znao sam da samo ako igram onako kako znam, mogu očekivati mjesto u ekipi bez obzira na to ko je na klupi. Nije da me to ne zanima, ali mi ne predstavlja veliki problem to ko je trener kluba u kojem igram.
-U Torino si stigao u sezoni koja je vjerovatno ključna za sudbinu kluba. Nakon povratka iz Druge lige, cilj kluba je stabilizacija i vjerovatno plasman u Ligu prvaka?
Teško je, ali nakon pobjede nad Romom smo svi shvatili kako je moguće dočepati se tog drugog mjesta, koje nas direktno vodi u Ligu prvaka. Drugo mjesto bi za nas bilo kao titula prvaka, ne samo zbog finansija, nego i zbog poljuljanog renomea kluba, kako bismo se vratili na ono mjesto koje nam pripada i koje smo izgubili prije godinu-dvije. Poslije svega kroz šta je klub prošao, afera i izbacivanja iz lige, to bi bilo čudo kada bismo se dočepali drugog mjesta.
-Tvoj se dolazak u Torino nekako poklopio sa oproštajem od reprezentacije BiH. I danas se mnogo priča o razlozima zbog kojih si se odlučio ne odazivati pozivima selektora. Isto tako, mora se kazati kako mnogi misle da nikada za BiH nisi igrao istim žarom kao za Bayern. Jesi li ikada osjetio da navijači ili novinari smatraju kako nisi u reprezentaciji igraoonoliko dobro koliko si igrao za svoj klub?
Naravno da sam osjetio da se na mene uvijek nekako drugačije gledalo, ali ne znam zašto se sve to dešavalo, zašto su ljudi uopće došli u situaciju da o meni tako razmišljaju. Svako od nas je profesionalac i svaki od nas koji su igrali u reprezentaciji uvijek je dolazio na utakmice kako bi pobijedio. Barem sam se ja tako ponašao, nikada nisam izašao na teren a da nisam htio pobijediti. Ne znam kako to izgleda kada se počne igrati utakmica, a da se štedi, igra “pod ručnom”, da se ne daje sve od sebe. Glupo je misliti da sam ja davao manje za reprezentaciju nego za klub. Mene su takve stvari koje sam čitao i slušao užasno nervirale, jer znam kako sam pristupao utakmicama. Ponekada sam igrao bolje, nekada lošije, ali je sigurno da sam uvijek davao sve od sebe kako bismo pobijedili. Nikada nisam izašao na teren i samom sebi kazao kako ću se danas poštediti napora. Nema šanse! Kada god smo igrali u Sarajevu ili Zenici, kada sam igrao za svoju državu, nije bilo šanse da izađem na teren i da se skrivam. Ljudi danas mogu pričati i pisati šta hoće, ja znam kako sam se ponašao i zbog toga me nikada neće gristi savjest. Ali će mi uvijek biti žao što nismo iskoristili svoje šanse i plasirali se na evropsko ili svjetsko prvenstvo. To, jednostavno, shvatam kao neizbrisivu mrlju u svojoj karijeri.
-Da li je, odlaskom iz Münchena, prestao tvoj angažman u humanitarnoj fondaciji koju je osnovao tvoj nekadašnji suigrač Jens Jeremies?
Naravno da nije, fondacija i dalje uspješno funkcionira. Često se čujem sa direktorom Doma za nezbrinutu djecu u Zenici i pokušavamo napraviti što više za njih. Ja sam lud za djecom, volim ih najviše na svijetu i zato sam i angažiran u fondaciji. Pokušavamo pomoći domu u Zenici jer je to jedna velika, važna stvar za mene. Nekoliko sam puta bio tamo, donio poklone, i smatram da je to najmanje što ja mogu učiniti za tu djecu. Fondacija je aktivna u nekoliko zemalja svijeta, pomažemo djeci u istočnom dijelu Njemačke, u Rusiji, ali ja uvijek na sastancima pokušavam što više novaca da usmjerim u BiH.
-Imaš veliku porodicu, ali sam čuo da, baš zbog toga što toliko voliš djecu, planiraš da bude još veća?
Imam troje djece, Selinu, Nika i Laru i buđenje je rano ujutro. Ustanem u sedam ujutro, odem prošetati sa psom. Obavezno doručkujemo zajedno, odvezemo ih u školu i nakon toga idem na trening. Djeca idu u internacionalnu školu, program je na engleskom i mislim da je to sjajno. Djeca govore španski, bosanski, engleski, njemački, italijanski... To je najveće bogatstvo koje sam im mogao priuštiti. Moram reći kako volim djecu i nadam se da ćemo imati još jedno, mislim da je, kada imaš četvero djece, to prava sretna porodica. Kada nisam s njima, onda se najviše družim sa Jonathanom Zebinom i sa Maurom Camoranesijem. Nađemo se često, odemo na piće ili na večeru. Ljudi bolje funkcioniraju na utakmicama i treninzima kada su prijatelji van terena.
-Stiče se dojam da nikada u životu nisi bio sretniji, zadovoljniji, čak ni kada si, recimo, potpisivao prvi ugovor sa Bayernom ili postao prvak Evrope s tim klubom?
U životu za sve morate imati dozu sreće. Teško je bilo kome u životu dobiti šansu, ali kada je dobijete, kada imate cilj u životu, onda morate napraviti sve što možete da tu šansu iskoristite. Ja sam imao sreće što sam dobio šansu da nešto napravim u životu. U životu sve zavisi isključivo od nas, svako od nas mora odlučiti šta da radi kada dobije priliku. I kada sam išao u osnovnu i muzičku školu u Jablanici, i kada sam imao sve petice u školi i dobro svirao klavir, uvijek sam imao samo jedan cilj, a to je da postanem nogometaš i da igram u velikom klubu. Uvijek sam mnogo trenirao, ustajao sam se u pola sedam i trčao na stadionu u Jablanici. Ljudi su me uvijek čudno gledali i mislili su da sam lud. Moj je san bio, kada sam bio dječak, da igram za Velež i za Partizan, ali me je život odveo u Njemačku. I kada sam tamo došao kao izbjeglica, nastavio sam sanjati svoj san. Tamo sam dobio šansu, ali ne zato što sam bio najtalentovaniji, nego što su ljudi vidjeli da najviše radim i zato su kazali da mi treba pružiti šansu. Danas, kada imam svoju djecu, na te stvari gledam pomalo drugačije i pitam se da li bih volio da moja djeca prolaze kroz sve što sam ja prolazio. Ustajao sam u šest, išao na trening, pa u školu. Iz škole sam išao u muzičku školu, pa trčao na autobus kako bih išao u Mostar na trening i kući bih se vraćao u sedam naveče. Nema šanse da svoje dijete tjeram na tako nešto, ali želim da ono zna da sve u životu mora zaraditi, neka samo odluči čime će se baviti, ali se mora dobro potruditi za sve što želi u životu. Mislim da sam sretan čovjek jer sam dobio šansu, i želim da i moja djeca dobiju šansu u životu. I danas se, svako jutro kada se probudim, pogledam u ogledalo i zahvalim na tome. Ali isto tako znam da sam ja dao sve od sebe da svoju šansu iskoristim i znam da sam svojim radom ostvario sve što imam u životu. Meni nije ništa palo s neba.
-Supruga Esther je Španjolka, djeca su rođena u Njemačkoj, igraš u Italiji... Ugovor sa Juventusom imaš još tri godine. Jesi li možda razmišljao šta ćeš raditi i gdje ćeš živjeti kada okončaš karijeru?
Nemam pojma, to mi je jedna od najvećih dilema koje imam u životu. Sada, kada sam osjetio kakav je život u Italiji, razmišljam da možda ostanemo i ovdje nakon što okončam karijeru. Vidjećemo, o tome ću ozbiljno razmišljati za godinu-dvije, ali mislim da ćemo živjeti negdje između Španije, Njemačke i Sjedinjenih Američkih Država. Obožavam Ameriku, tamo uglavnom odlazimo na godišnji odmor. Ako ostavimo po strani američku politiku posljednjih godina, onda je to vjerovatno najbolja zemlja za život. To je jedina država u kojojmožeš imati svoj mir, u kojoj nikoga nije briga ko si i kojim se poslom baviš. Što se tiče posla, znam da sigurno neću biti trener. Nema šanse, ovoga mi je života, putovanja i hotela, preko glave i ne vidim se u tom poslu.
Ja svoje odluke ne mijenjam: ne vraćam se u selekciju BiH!
Protekle su nedjelje selektor nogometne reprezentacije BiH Meho Kodro i njegov asistent Elvir Bolić najavljivali posjetu Torinu kako bi Hasana Salihamidžića pokušali nagovoriti na povratak u reprezentaciju BiH. No, Braco im je, kada su ga zvali kako bi dogovorili termin posjete, kazao kako od njegovog ponovnog igranja u nacionalnom timu nema ništa. “Razgovarat ćemo, ali ne o stvarima o kojima vjerovatno novinari očekuju da razgovaramo, a to je povratak u reprezentaciju. Od toga nema ništa! Jednom sam kazao kako više ne mogu, ne da ne želim, nego da ne mogu više igrati za reprezentaciju i to je odluka pri kojoj i dalje stojim. Mogu sjesti i popiti kafu sa selektorom Kodrom, sa Elvirom Bolićem i razgovarati o stvarima kakve su bile u reprezentaciji. Možda Kodri taj razgovor može pomoći da stekne neku sliku o tome kako je reprezentacija funkcionirala u vrijeme dok sam ja bio u njoj, ali pričati o mom povratku nema smisla.” Svoju odluku o neigranju za BiH Hasan pravda teškim povredama koje su ga pratile kroz karijeru i godinama u kojima više ne može dovoljno kvalitetno igrati i za reprezentaciju i za Juventus. “Nije to sada moja definitivna odluka, ona je bila definitivna prije godinu i pol dana, a ja sam zaista takva osoba, kada nešto jednom odlučim, onda nema povratka. Ne mogu ja sada gaziti nešto što sam kazao i sa čim sam sam raščistio. Jedini razlog zbog kojeg više ne mogu igrati za reprezentaciju je to što sam imao toliko mnogo teških povreda, toliko operacija da se više ne mogu trošiti kao prije. Ušao sam u 32. Godinu kada mi je zdravlje najvažnije i to je glavni razlog zašto sam se odlučio na odlazak iz reprezentacije. Ljudi su svašta pričali, da sam se svađao sa Ahmedom Pašalićem, da sam bio na ivici tuče sa Blažom Sliškovićem, ali to nema veze s istinom. Mi smo bili dobri prijatelji i nikada ni sa kim iz reprezentacije nisam imao problema.Imao sam tri operacije prepona, jedno vrijeme nisam znao šta da radim od bolova. Nisam mogao normalno hodati, nisam mogao potrčati a niko nije znao u čemu je problem. Insisitirao sam da me doktori operišu, da rade šta znaju i umiju, samo da se riješim bolova. Doktori su mi kazali da će mi se to i dalje dešavati ukoliko se ne prestanem toliko trošiti, jer se moje tijelo, nakon deset godina stalnog igranja srijedom i subotom, toliko potrošilo da je sve to počelo ozbiljno narušavati moje zdravlje.”
GIANLUIGI BUFFON, legendarni golman
Dogovaram se sa Bracom da zajedno posjetimo BiH
Po nepisanom pravilu, prvi sa trenerom golmana izlazi na teren centra u Vinovu. Smatraju ga već godinama najboljim golmanom na svijetu, no on se na takvu konstataciju samo nasmije i odmahne rukom. Gianluigi Buffon kaže kako je sretan što se nakon povrede i dvanaest dana treniranja odvojeno od ostatka tima vratio na teren. “Sve što moram dokazati je da smo sposobni osvojiti jedno od mjesta koje nas iduće sezone vode u Ligu prvaka”, kazao nam je po okončanju treninga. Visok i stalno nasmijan, ponaša se kao da je riječ od dječaku koji tek što je stigao u veliki klub i odlično se zabavlja. Valjda je stoga jedan od najpopularnijih igrača najtrofejnijeg italijanskog kluba, koji nakon treninga odvoji skoro pola sata za slikanje s navijačima. “Sretan sam što je Hasan sa nama”, kazao nam je kada smo ga upitali za njegovog bosanskog suigrača. “Svako je od nas znao za njega i prije nego što je došao u Torino. Bio je dugo godina veliki igrač u Njemačkoj, osvojio je mnogo trofeja i ja sam bio sretan kada je odlučio doći u Juventus. On je sjajna osoba, veliki igrač i, što ja zaista cijenim, veliki borac koji u svaku utakmicu ulazi kao da je najvažnija u životu. Zato su ga ljudi ovdje brzo zavoljeli i osjećamo kao da je godinama dio tima. Nažalost, nisam imao priliku da se upoznam s drugim igračima iz Bosne, ali mi je Hasan mnogo pričao o vašoj zemlji i svemu što se tamo dešavalo. Nadam se da su stvari u vašoj zemlji sada mnogo bolje i zaista bih bio sretan kada bih jednog dana imao priliku da sa Hasanom dođem u posjetu BiH.”
PAVEL NEDVED, češki genijalac, vjeran Staroj dami
Dobili smo velikog igrača sa kojim će “Juve” povratiti staru slavu!
Nakon što je Juventus, zbog afere oko namještanja rezultata, izbačen u Drugu ligu, nekolicina velikih nogometnih imena je odlučila napustiti klub, ne želeći igrati u drugoligaškoj konkurenciji. Čeh Pavel Nedved nije bio jedan od njih i zbog svog je ostanka u Juventusu stekao kultni status me|u navijačima torinskog kluba. Nedved je već sedam godina jedan od ključnih nogometaša kluba, uz Del Piera i Buffona, najveća zvijezda torinskog tima. “Mnogi su me pitali zašto sam ostao, iako sam kao i ostali imao priliku da odem negdje drugo. Jednostavno, našao sam novi motiv da pomognem klubu i uspio sam u tome. Osim toga, ja sam u godinama kada se igrači ne odlučuju tako lako ići u drugi klub i na kraju se ispostavilo kako je bio dobar potez.” Plavokosi Čeh smatra kako je Juventus u Hasanu Salihamidžiću dobio velikog igrača koji će sigurno ostaviti dubok trag u Torinu. “Od prvog je dana pokazao kako je zaslužio da dođe ovdje. Svi smo znali da je veliki igrač i velika zvijezda i presretni smo što je s nama. O njemu ne treba puno pričati, iza njega je veklika karijera i normalno je da igra standardno u klubu kakav je Juventus.” Glavna tema torinskih sportskih novinara su ponovni poziv Del Pieru u italijansku reprezentaciju i navodna odluka Pavela Nedveda da, na kraju sezone, objavi kraj karijere. “Suviše je rano pričati o tome. Do kraja sezone ima još mnogo utakmica i vidjećemo kako će se stvari razvijati. Mislim da ću ipak, ako se plasiramo u Ligu prvaka, produžiti ugovor na još godinu dana.”
slobodna bosna
HASAN SALIHAMIDŽIĆ (31), nakon skoro decenije uspješne karijere u slavnom njemačkom “Bayernu”, odlučio je prošlog ljeta preseliti u ništa manje ugledni i trofejni italijanski “Juventus” iz Torina; iako je posljednjih mjeseci izbjegavao novinare i medije, Salihamidžić je, uprkos brojnim obavezama, prošlog četvrtka u Torinu primio reportere “SB” i otvoreno im govorio o svojoj karijeri, porodici, motivima zbog kojih je preselio iz Njemačke u Italiju, razlozima zbog kojih se oprostio od igranja za nogometnu reprezentaciju Bosne i Hercegovine.
U februarskim je danima Torino okovan teškom, gustom maglom. Prijestolnica sjevernog, industrijskog dijela Italije u smogu izgleda sumorno, a zgrade zbog kojih su arhitekti morali izmisliti potpuno novi naziv pravca u kojem su građene, disegno industriale, odnosno, industrijski dizajn, izgledaju odbojno i hladno. Torino je ogromni, prebogati italijanski metropolis, no Italijani će kazati kako je hladan, kako je grad bez duše, grad stvoren samo za bogate industrijalce koji iz njega vode svoje razgranate, dobro uhodane poslove. Torino nije Italija iz romantičnih predodžbi o ovoj zemlji, stoga su valjda, prije tri godine, čelni ljudi Juventusa, najtrofejnijeg italijanskog kluba, odlučili svoje igrače izvući dalje iz hladnog središta grada.
Prije tri godine sagrađen je Vinovo, sportski centar Juventusa, koji se prostire na devet dunuma zemlje. Na njemu je nekoliko terena, na kojima, iz udobnih loža, treninge Juventusovih igrača posmatraju bogati sponzori kluba. Snimanje je zabranjeno, zaštitari se prema novinarima, koji na nogometaše smiju čekati samo u jednoj prostoriji, ponašaju kao vojnici u kasarni, jer je Juventus prošle godine potpisao masan ugovor sa italijanskom novinskom agencijom koja jedina ima prava slikanja i snimanja. Lako je zalutati ka Vinovu vozeći se iz Torina, no konjske zaprege koje hrle ka obližnjem hipodromu znak su da ste na dobrom putu, a parking, nekoliko minuta dalje od ulaza u centar, na kojem se šepure posljednji modeli Audija, Mercedesa, BMW-ovih terenaca ili sponzorskih Fiata, dokaz je da ste stigli u središte planete Juventus.
U zimskim mjesecima treninzi Juventusa počinju u jedanaest sati ujutro, a prvi u centar, u svom plavom Ferrariju, stiže trener Claudio Ranieri. Za njim, jedan po jedan, ostale zvijezde kluba, poput Alessandra DelPiera ili Pavela Nedveda. Na terenu su tačno u jedanaest. Sat i pol kasnije, slijedi sastanak i masaža, s koje posljednji izlazi Hasan Salihamidžić, prvi bh. nogometaš u historiji najuspješnijeg italijanskog tima. “Prva stvar koju sam primijetio kada sam došao ovdje je mentalitet ljudi. Nijemci su potpuno drugi tip, u Njemačkoj je disciplina ucrtana velikim slovima u životu”, kazao nam je Hasan na početku razgovora, u sali za medije Juventusovog treningcentra.
“U Italiji je sve opuštenije, sporije. Život je ovdje prekrasan. Prije nego što sam došao u Torino, moji su se prijatelji čudili zašto idem ovamo, jer su svi pričali kako je ovo ružan grad koji ne nudi mnogo zabave. Grad je sređen kada su ovdje održane Olimpijske igre, Torino je kao i Sarajevo procvjetao prije i za vrijeme Olimpijade, puno toga se renoviralo i napravilo tako da je meni ovdje gotovo idealno. Ipak, ja sam veoma subjektivan kada je München u pitanju, tako da se sa njim ne može ništa porediti. To je za mene najljepši grad na svijetu”, kaže nam na početku razgovora Salihamidžić.
-U Juventusu si skoro osam mjesci i mnogi su bili nemalo iznenađeni kada je objavljeno kako si potpisao ugovor sa italijanskim klubom. U Münchenu se početkom nove sezone rađao novi Bayern i mnogi su smatrali kako ćeš i ti biti dijelom novog tima, najskupljeg u historiji njemačkog nogometa?
Naravno da je bilo teško odlučiti se na odlazak. Da se odmah razumijemo, ja sam bez ikakvih problema mogao ostati u Bayernu, ljudi iz uprave su mi davno nudili da potpišem novi ugovor. Međutim, ja sam već dugo želio promjenu u životu, želio sam raditi nešto novo i drugačije. Htio sam upoznati drugačiju zemlju, drugi jezik, nove ljude i nisam htio razgovarati o produženju saradnje. Mislim da je to normalan put jednog nogometaša, možda je malo teži s obzirom koliko sam dugo igrao u Münchenu. Možda bi za mene i moju porodicu bilo jednostavnije da smo ostali u Njemačkoj. Ne volim sebe smatrati zvijezdom, ali ljudi koji rade u Bayernu i obični navijači su me tako doživljavali i možda je nekome izgledalo čudno da sve to napuštam i odlazim u drugu zemlju. Ali, želio sam probati nešto novo u karijeri koja neće trajati još dugo, želio sam je okončati u klubu drugačijem od Bayerna. Zato sam se odlučio na dolazak u Italiju, zemlju u kojoj se igra dobar, ali izuzetno zahtjevan nogomet. Ovdje je sve drugačije nego u Njemačkoj, puno se toga polaže na taktiku, ali je veoma interesantno i za sada uživam u svemu. Prije nego što sam došao u Torino, znao sam u kakav klub stižem. Moj dobar prijatelj, bivši suigrač iz Bayerna, hrvatski reprezentativac Robert Kovač, igrao je ovdje prije dvije godine i on mi je kazao mnogo toga dobrog o Juventusu. Ovo je najveći klub u Italiji, klub koji se izdigao iznad svih problema koji su ga bacili u Serie B. Sve što sam slušao o Juventusu se potvrdilo prvih dana po mom dolasku ovdje. U klubu sve funkcionira vrhunski i mislim da je, nakon skoro osam mjeseci koliko sam ovdje, Juventus veći klub od Bayerna.
-Prelazak u Juventus dogovoren je u vrijeme dok je trener bio Francuz Didier Deschamps. Njega je na početku sezone zamijenio Claudio Ranieri. Je li to predstavljalo problem za tebe, s obzirom da je Deschamps bio taj koji je insistirao na tvom dolasku?
Nije, zato što meni nije bilo važno ko je trener. Opredijelio sam se za klub, a ne za ljude koji ga vode i inače tako to radim u životu. Rijetko se opredjeljujem za nešto zbog ljudi, tako je bilo i u ovom slučaju. Moj je cilj bio da dođem ovdje, da igram u velikom klubu, a to ko će biti trener mene nije mnogo zanimalo. Prije nego što je smijenjen, razgovarao sam sa Deschampsom i on mi je kazao šta očekuje od mene, no ja sam to znao i bez njega. Znao sam da samo ako igram onako kako znam, mogu očekivati mjesto u ekipi bez obzira na to ko je na klupi. Nije da me to ne zanima, ali mi ne predstavlja veliki problem to ko je trener kluba u kojem igram.
-U Torino si stigao u sezoni koja je vjerovatno ključna za sudbinu kluba. Nakon povratka iz Druge lige, cilj kluba je stabilizacija i vjerovatno plasman u Ligu prvaka?
Teško je, ali nakon pobjede nad Romom smo svi shvatili kako je moguće dočepati se tog drugog mjesta, koje nas direktno vodi u Ligu prvaka. Drugo mjesto bi za nas bilo kao titula prvaka, ne samo zbog finansija, nego i zbog poljuljanog renomea kluba, kako bismo se vratili na ono mjesto koje nam pripada i koje smo izgubili prije godinu-dvije. Poslije svega kroz šta je klub prošao, afera i izbacivanja iz lige, to bi bilo čudo kada bismo se dočepali drugog mjesta.
-Tvoj se dolazak u Torino nekako poklopio sa oproštajem od reprezentacije BiH. I danas se mnogo priča o razlozima zbog kojih si se odlučio ne odazivati pozivima selektora. Isto tako, mora se kazati kako mnogi misle da nikada za BiH nisi igrao istim žarom kao za Bayern. Jesi li ikada osjetio da navijači ili novinari smatraju kako nisi u reprezentaciji igraoonoliko dobro koliko si igrao za svoj klub?
Naravno da sam osjetio da se na mene uvijek nekako drugačije gledalo, ali ne znam zašto se sve to dešavalo, zašto su ljudi uopće došli u situaciju da o meni tako razmišljaju. Svako od nas je profesionalac i svaki od nas koji su igrali u reprezentaciji uvijek je dolazio na utakmice kako bi pobijedio. Barem sam se ja tako ponašao, nikada nisam izašao na teren a da nisam htio pobijediti. Ne znam kako to izgleda kada se počne igrati utakmica, a da se štedi, igra “pod ručnom”, da se ne daje sve od sebe. Glupo je misliti da sam ja davao manje za reprezentaciju nego za klub. Mene su takve stvari koje sam čitao i slušao užasno nervirale, jer znam kako sam pristupao utakmicama. Ponekada sam igrao bolje, nekada lošije, ali je sigurno da sam uvijek davao sve od sebe kako bismo pobijedili. Nikada nisam izašao na teren i samom sebi kazao kako ću se danas poštediti napora. Nema šanse! Kada god smo igrali u Sarajevu ili Zenici, kada sam igrao za svoju državu, nije bilo šanse da izađem na teren i da se skrivam. Ljudi danas mogu pričati i pisati šta hoće, ja znam kako sam se ponašao i zbog toga me nikada neće gristi savjest. Ali će mi uvijek biti žao što nismo iskoristili svoje šanse i plasirali se na evropsko ili svjetsko prvenstvo. To, jednostavno, shvatam kao neizbrisivu mrlju u svojoj karijeri.
-Da li je, odlaskom iz Münchena, prestao tvoj angažman u humanitarnoj fondaciji koju je osnovao tvoj nekadašnji suigrač Jens Jeremies?
Naravno da nije, fondacija i dalje uspješno funkcionira. Često se čujem sa direktorom Doma za nezbrinutu djecu u Zenici i pokušavamo napraviti što više za njih. Ja sam lud za djecom, volim ih najviše na svijetu i zato sam i angažiran u fondaciji. Pokušavamo pomoći domu u Zenici jer je to jedna velika, važna stvar za mene. Nekoliko sam puta bio tamo, donio poklone, i smatram da je to najmanje što ja mogu učiniti za tu djecu. Fondacija je aktivna u nekoliko zemalja svijeta, pomažemo djeci u istočnom dijelu Njemačke, u Rusiji, ali ja uvijek na sastancima pokušavam što više novaca da usmjerim u BiH.
-Imaš veliku porodicu, ali sam čuo da, baš zbog toga što toliko voliš djecu, planiraš da bude još veća?
Imam troje djece, Selinu, Nika i Laru i buđenje je rano ujutro. Ustanem u sedam ujutro, odem prošetati sa psom. Obavezno doručkujemo zajedno, odvezemo ih u školu i nakon toga idem na trening. Djeca idu u internacionalnu školu, program je na engleskom i mislim da je to sjajno. Djeca govore španski, bosanski, engleski, njemački, italijanski... To je najveće bogatstvo koje sam im mogao priuštiti. Moram reći kako volim djecu i nadam se da ćemo imati još jedno, mislim da je, kada imaš četvero djece, to prava sretna porodica. Kada nisam s njima, onda se najviše družim sa Jonathanom Zebinom i sa Maurom Camoranesijem. Nađemo se često, odemo na piće ili na večeru. Ljudi bolje funkcioniraju na utakmicama i treninzima kada su prijatelji van terena.
-Stiče se dojam da nikada u životu nisi bio sretniji, zadovoljniji, čak ni kada si, recimo, potpisivao prvi ugovor sa Bayernom ili postao prvak Evrope s tim klubom?
U životu za sve morate imati dozu sreće. Teško je bilo kome u životu dobiti šansu, ali kada je dobijete, kada imate cilj u životu, onda morate napraviti sve što možete da tu šansu iskoristite. Ja sam imao sreće što sam dobio šansu da nešto napravim u životu. U životu sve zavisi isključivo od nas, svako od nas mora odlučiti šta da radi kada dobije priliku. I kada sam išao u osnovnu i muzičku školu u Jablanici, i kada sam imao sve petice u školi i dobro svirao klavir, uvijek sam imao samo jedan cilj, a to je da postanem nogometaš i da igram u velikom klubu. Uvijek sam mnogo trenirao, ustajao sam se u pola sedam i trčao na stadionu u Jablanici. Ljudi su me uvijek čudno gledali i mislili su da sam lud. Moj je san bio, kada sam bio dječak, da igram za Velež i za Partizan, ali me je život odveo u Njemačku. I kada sam tamo došao kao izbjeglica, nastavio sam sanjati svoj san. Tamo sam dobio šansu, ali ne zato što sam bio najtalentovaniji, nego što su ljudi vidjeli da najviše radim i zato su kazali da mi treba pružiti šansu. Danas, kada imam svoju djecu, na te stvari gledam pomalo drugačije i pitam se da li bih volio da moja djeca prolaze kroz sve što sam ja prolazio. Ustajao sam u šest, išao na trening, pa u školu. Iz škole sam išao u muzičku školu, pa trčao na autobus kako bih išao u Mostar na trening i kući bih se vraćao u sedam naveče. Nema šanse da svoje dijete tjeram na tako nešto, ali želim da ono zna da sve u životu mora zaraditi, neka samo odluči čime će se baviti, ali se mora dobro potruditi za sve što želi u životu. Mislim da sam sretan čovjek jer sam dobio šansu, i želim da i moja djeca dobiju šansu u životu. I danas se, svako jutro kada se probudim, pogledam u ogledalo i zahvalim na tome. Ali isto tako znam da sam ja dao sve od sebe da svoju šansu iskoristim i znam da sam svojim radom ostvario sve što imam u životu. Meni nije ništa palo s neba.
-Supruga Esther je Španjolka, djeca su rođena u Njemačkoj, igraš u Italiji... Ugovor sa Juventusom imaš još tri godine. Jesi li možda razmišljao šta ćeš raditi i gdje ćeš živjeti kada okončaš karijeru?
Nemam pojma, to mi je jedna od najvećih dilema koje imam u životu. Sada, kada sam osjetio kakav je život u Italiji, razmišljam da možda ostanemo i ovdje nakon što okončam karijeru. Vidjećemo, o tome ću ozbiljno razmišljati za godinu-dvije, ali mislim da ćemo živjeti negdje između Španije, Njemačke i Sjedinjenih Američkih Država. Obožavam Ameriku, tamo uglavnom odlazimo na godišnji odmor. Ako ostavimo po strani američku politiku posljednjih godina, onda je to vjerovatno najbolja zemlja za život. To je jedina država u kojojmožeš imati svoj mir, u kojoj nikoga nije briga ko si i kojim se poslom baviš. Što se tiče posla, znam da sigurno neću biti trener. Nema šanse, ovoga mi je života, putovanja i hotela, preko glave i ne vidim se u tom poslu.
Ja svoje odluke ne mijenjam: ne vraćam se u selekciju BiH!
Protekle su nedjelje selektor nogometne reprezentacije BiH Meho Kodro i njegov asistent Elvir Bolić najavljivali posjetu Torinu kako bi Hasana Salihamidžića pokušali nagovoriti na povratak u reprezentaciju BiH. No, Braco im je, kada su ga zvali kako bi dogovorili termin posjete, kazao kako od njegovog ponovnog igranja u nacionalnom timu nema ništa. “Razgovarat ćemo, ali ne o stvarima o kojima vjerovatno novinari očekuju da razgovaramo, a to je povratak u reprezentaciju. Od toga nema ništa! Jednom sam kazao kako više ne mogu, ne da ne želim, nego da ne mogu više igrati za reprezentaciju i to je odluka pri kojoj i dalje stojim. Mogu sjesti i popiti kafu sa selektorom Kodrom, sa Elvirom Bolićem i razgovarati o stvarima kakve su bile u reprezentaciji. Možda Kodri taj razgovor može pomoći da stekne neku sliku o tome kako je reprezentacija funkcionirala u vrijeme dok sam ja bio u njoj, ali pričati o mom povratku nema smisla.” Svoju odluku o neigranju za BiH Hasan pravda teškim povredama koje su ga pratile kroz karijeru i godinama u kojima više ne može dovoljno kvalitetno igrati i za reprezentaciju i za Juventus. “Nije to sada moja definitivna odluka, ona je bila definitivna prije godinu i pol dana, a ja sam zaista takva osoba, kada nešto jednom odlučim, onda nema povratka. Ne mogu ja sada gaziti nešto što sam kazao i sa čim sam sam raščistio. Jedini razlog zbog kojeg više ne mogu igrati za reprezentaciju je to što sam imao toliko mnogo teških povreda, toliko operacija da se više ne mogu trošiti kao prije. Ušao sam u 32. Godinu kada mi je zdravlje najvažnije i to je glavni razlog zašto sam se odlučio na odlazak iz reprezentacije. Ljudi su svašta pričali, da sam se svađao sa Ahmedom Pašalićem, da sam bio na ivici tuče sa Blažom Sliškovićem, ali to nema veze s istinom. Mi smo bili dobri prijatelji i nikada ni sa kim iz reprezentacije nisam imao problema.Imao sam tri operacije prepona, jedno vrijeme nisam znao šta da radim od bolova. Nisam mogao normalno hodati, nisam mogao potrčati a niko nije znao u čemu je problem. Insisitirao sam da me doktori operišu, da rade šta znaju i umiju, samo da se riješim bolova. Doktori su mi kazali da će mi se to i dalje dešavati ukoliko se ne prestanem toliko trošiti, jer se moje tijelo, nakon deset godina stalnog igranja srijedom i subotom, toliko potrošilo da je sve to počelo ozbiljno narušavati moje zdravlje.”
GIANLUIGI BUFFON, legendarni golman
Dogovaram se sa Bracom da zajedno posjetimo BiH
Po nepisanom pravilu, prvi sa trenerom golmana izlazi na teren centra u Vinovu. Smatraju ga već godinama najboljim golmanom na svijetu, no on se na takvu konstataciju samo nasmije i odmahne rukom. Gianluigi Buffon kaže kako je sretan što se nakon povrede i dvanaest dana treniranja odvojeno od ostatka tima vratio na teren. “Sve što moram dokazati je da smo sposobni osvojiti jedno od mjesta koje nas iduće sezone vode u Ligu prvaka”, kazao nam je po okončanju treninga. Visok i stalno nasmijan, ponaša se kao da je riječ od dječaku koji tek što je stigao u veliki klub i odlično se zabavlja. Valjda je stoga jedan od najpopularnijih igrača najtrofejnijeg italijanskog kluba, koji nakon treninga odvoji skoro pola sata za slikanje s navijačima. “Sretan sam što je Hasan sa nama”, kazao nam je kada smo ga upitali za njegovog bosanskog suigrača. “Svako je od nas znao za njega i prije nego što je došao u Torino. Bio je dugo godina veliki igrač u Njemačkoj, osvojio je mnogo trofeja i ja sam bio sretan kada je odlučio doći u Juventus. On je sjajna osoba, veliki igrač i, što ja zaista cijenim, veliki borac koji u svaku utakmicu ulazi kao da je najvažnija u životu. Zato su ga ljudi ovdje brzo zavoljeli i osjećamo kao da je godinama dio tima. Nažalost, nisam imao priliku da se upoznam s drugim igračima iz Bosne, ali mi je Hasan mnogo pričao o vašoj zemlji i svemu što se tamo dešavalo. Nadam se da su stvari u vašoj zemlji sada mnogo bolje i zaista bih bio sretan kada bih jednog dana imao priliku da sa Hasanom dođem u posjetu BiH.”
PAVEL NEDVED, češki genijalac, vjeran Staroj dami
Dobili smo velikog igrača sa kojim će “Juve” povratiti staru slavu!
Nakon što je Juventus, zbog afere oko namještanja rezultata, izbačen u Drugu ligu, nekolicina velikih nogometnih imena je odlučila napustiti klub, ne želeći igrati u drugoligaškoj konkurenciji. Čeh Pavel Nedved nije bio jedan od njih i zbog svog je ostanka u Juventusu stekao kultni status me|u navijačima torinskog kluba. Nedved je već sedam godina jedan od ključnih nogometaša kluba, uz Del Piera i Buffona, najveća zvijezda torinskog tima. “Mnogi su me pitali zašto sam ostao, iako sam kao i ostali imao priliku da odem negdje drugo. Jednostavno, našao sam novi motiv da pomognem klubu i uspio sam u tome. Osim toga, ja sam u godinama kada se igrači ne odlučuju tako lako ići u drugi klub i na kraju se ispostavilo kako je bio dobar potez.” Plavokosi Čeh smatra kako je Juventus u Hasanu Salihamidžiću dobio velikog igrača koji će sigurno ostaviti dubok trag u Torinu. “Od prvog je dana pokazao kako je zaslužio da dođe ovdje. Svi smo znali da je veliki igrač i velika zvijezda i presretni smo što je s nama. O njemu ne treba puno pričati, iza njega je veklika karijera i normalno je da igra standardno u klubu kakav je Juventus.” Glavna tema torinskih sportskih novinara su ponovni poziv Del Pieru u italijansku reprezentaciju i navodna odluka Pavela Nedveda da, na kraju sezone, objavi kraj karijere. “Suviše je rano pričati o tome. Do kraja sezone ima još mnogo utakmica i vidjećemo kako će se stvari razvijati. Mislim da ću ipak, ako se plasiramo u Ligu prvaka, produžiti ugovor na još godinu dana.”
slobodna bosna
/
.
