Dragi Monte-B
Kao prvo, kako te nije sram. Tko si ti da dođes na jedan topic i počnes širiti laži bez ikakve osnove. Što si ti umišljaš
A sada ću ja tebe nešto naućiti o Hrvatskoj kulturi dragi Mont-B. Iako trebalo bi poćeti sa kulturom općenito, jer evo kao što smo upravo svi vidjeli, ti nemaš ni k od kulture. Ali nečemo sada o tome, ipak mi se čini da je to nemoguća misija.
Znači gdje smo stali, Hrvatska kultura. Ja sam osoba koja obožava pričati o svojoj zemlji, uvijek i svugdje. To je i jedini razlog zašto se ja sada tebi obraćam. Ne bi ja inače ni u snu sa takvim ljudima ulazila u diskusije, ne boji se.
Dakle ja sam ti iz najljepšeg kraja na svijetu. Kada se sjetim tog kraja, te prirode, tih ravnina a istovremeno brdašca, te jedno jedine predivne metropole, odmah mi srce brže zakuca. Moj kraj je Zagrebačka županija. Znaš što je najljepše? Kroz moje korijene sam imala priliku vidjeti sve, a baš sve ljepote te županije. Moslavinu, u kojoj se nalazi moj Ivanić-Grad uz rijeku Lonju. To je rodni kraj mog tate, gradić koji je kroz naftaplin došao do bogatstva, koji sve ono što ima zahvaljuje naftaplinu i koji je neizmjerno sladak sa svojim malim centrom, svojom glavnom ulicom, punom kafica, koja zrači opustenošću kakvu se rijetko gdje vidi. Druga stvar, koja mi se najviše sviđa uz tu ulicu su brojni parkovi, park uz školu, park u centru, ta divna igrališta i zelenilo, rana jutarnja rosa i zvuk ptica grlica.
Međutim mjesto u kojem sam najviše vremena provela nije taj simpatičan gradić nego rodno selo mog tate, koje se nalazi nekih 10km dalje od tog divnog gradića. To je mjesto gdje moja baka i deda žive od kada za sebe znaju. To je mjesto gdje sam provela svako ljeto do osam godina. Mjesto gdje sam znala ostajati po tri mjeseci. Okružena kravama, svinjama, kokošima koje mi još i dan danas nisu drage, mačkama i jednim psom, mrkim Garićom. Divna su to sječanja kako sam navečer išla s bakom na mlijekaru, sjedela na livadi dok se sijeno pravilo, ruku gurala u prikolicu punu svježe ubrane pšenice i željela svakave stvari gledajući sve te buba mare koje su mi puzale po ruci. Taj zalazak sunca, te krasne boje neba, ta ravnina, toga ima samo kod moje bake.
Ajme kako sam se zanijela, a sada sam tek jedan od mojih tri krajeva opisala i još k tome u prilično sažetoj verziji. Evo truditi ću se da skratim jer nekako mi se čini da si jedan od onih koji su alergični na previše teksta.
Moja druga baka je iz Prigorja, jedne pokrajine koja je po reljefu baš suprotno od Moslavine. Tamo je sve puno malih brdašca, vinograda, kljeti. Prigorci su poznati po tome da si vole malo više popiti, svog „gemišta“, mješavine vina i vode.
A sada još Zagreb, grad sa razno raznim kvartovima, Jarunom, Gornjim Gradom, tisuču legenda i prića. To je onaj grad gdje se ponedeljkom u tri popodne možeš šetati po „Špici“ (glavnoj ulici kod Cvijetnog Trga sa kafićima) i vidjeti do zadnje stolice popunjene kafiče, ljude kako „mobiteliraju“, klafranju itd itd....
Nećemo sada ulaziti u kritiku, iako i to je izuzetno zanimljiva tema, ali čisto da mi netko ne bi podmetnuo da sam osoba koja „ne voli svoju zemlju“, što se ovdje, kao što smo vidjeli dosta često događa. Nadam se da sam ti dala neki mali uvid u moje odnose prema mojoj zemlji i da si dobio volju doći posjetiti taj moj predivan kraj, moju domovinu.
Pozzz
Niemand kann mir hier sagen, wie ich zu meinem Land stehe. Jeder trägt diese Gefühle selbst in sich, für sich selbst. Wenn jemand das Gefühl hat, mir "Kroatenhass" oder sonst irgendwas vorwerfen zu müssen, dann ist das einfach nur bedauernswert. Es handelt sich einmal mehr um nationalen Chauvinismus, doch in diesem Fall auf einer so absurden Ebene, dass diskutiert wird, wer ein grösserer Kroate unter Kroaten ist. Ich liebe mein Land auf eine andere Art, ohne Nationalismus.
