PRILOZI ZA BIOGRAFIJU
Titovi moskovski dani: Denuncijacije i ubojstva kolega kao odskočna daska
Autor/izvor: Siniša Malus
ZAGREB - O životu i političkom djelovanju jugoslavenskog vođe Josipa Broza Tita zna se poprilično.
Historiografija se posebno „aktivirala“ na rasvjetljavanju njegova života posljednja dva desetljeća, a čitav su proces otvorili još za njegove smrti Vladimir Dedijer i Milovan Đilas. Malo se toga, međutim, zna o razdoblju Titova života koji je prethodio njegovu dolasku na čelo Komunističke partije Jugoslavije, predvodništvu partizanskog pokreta i kasnije vodstvu Jugoslavije sve do smrti. Izvanredan je doprinos rasvjetljavanju okolnosti koje su Tita „plasirale“ na čelo jugoslavenske Partije daje ovih dana objavljena knjiga slovenskog povjesničara Silvina Eiletza: „Titove tajanstvene godine u Moskvi 1935.-1940.“. Tih će pet godina Titu zapravo utrti put do neprikosnovenog jugoslavenskog vođe, prvo partije, a onda i države.
Autor je potpuno demistificirao Titov politički rad tih godina u Moskvi, i sveo ga na vrlo intenzivnu suradnju Tita s NKVD-om, tajnom sovjetskom policijom. Iako u vrijeme dolasku u Moskvu 1935. Titove akcije nisu osobito dobre stajale kod najodgovornijih ljudi Kominterne, četiri godine kasnije situacija se drastično promijenila i Tito postaje šef KPJ. Što je dovelo do takvog obrata? Titovo denunicranje kolega iz jugoslavenske partije! Niz dokumenata koje je Eiletz otkrio u ruskom arhivu vrlo jasno i nedvosmisleno pokazuju kako je tito naklonost NKVD-a kupovao otvorenim denunciranjem paartijskih kolega od kojih su mnogi upravo zbog toga izgubili život u Staljinovim kazamatima tih godina. Kodnim imenom Valter, Tito je pisao „karakteristike“ svojih partijskih drugova. Nitko od njih nikad nije doznao da ih je u smrt odvelo upravo Titovo denunciranje. Nakon eliminacije dotadašnjeg partijskog šefa Milana Gorkića, Titu se otvorila mogućnost da postaje generalni sekretar KPJ, funkcije koju, prema vlastitim riječima „nikad nije želio“. Autor na toj tezi najbolje dokazuje Titov cinizam i nesklad između njegovih riječi u moskovskoj središnjici Kominterne i djela kojima je, otvoreno denuncirajući kolege, sebi otvorio put do neprikosnovenog prvog čovjeka.
Brozu je bio neprijatelj svatko tko ga je na tom putu mogao omesti. Svoje je neprijatelje (a potencijalni je neprijatelj, naravno, bio svatko) dijelio na pripadnike „lijeve“ i „desne“ frakcije, a on je naravno uživao „eksteritorijalni“ status vrhovnog arbitra – barem u NKVD-ovim arhivima. Druga omiljena etiketa tih godina bio je „trockist“ – a svatko tko je u SSSR-u dobio tu ozanku mogao je biti gotovo siguran da će ga progutati mrak. Sudbina se 1938. poigrala s Titom pa je i on bio optužen za trockizam iz čega se izvukao upravo zbog odličnih veza koje je prethodnih godina izgradio u NKVD-u i zbog toga što ga je simpatizirao šef Kominterne Georgi Dimitrov. Može se opravdano pretpostaviti kako je Titovo označavanje „štetočinskim“ i „neprijateljskim“ djelovanjem u smrt odvelo nekoliko stotina jugoslavenskih komunista tih godina u Sovjetskom Savezu. Denunicrao je čak i ljude koji su čamili u jugoslavenskim zatovrima u tom razdoblju, a najvažniji je cilj bio Petko Miletić, čovjek koji je uživao mnogo veći ugled tih dana u krugovima Kominterne.
Titova suradnja s tajnom policijom i ubojstva direktnih političkih konkurenata ključ je, dakle, njegova političkog uspona. Otkriće iz ruskih arhiva koje je pronašao Eiletz objašnjavaju i kasniji Titov politički put kao onog tko je bio „veći staljinist i od samog Staljina“. Da bi podebljao tu tezu, Eiletz drugi dio knjige posvećuje Golom otoku i svjedočanstvu nekoliko komunista koji su imali sreću (ili nesreću) preživjeti komunistički logor smrti. U mnogim je detaljima vidljivo kako je sv. Grgur bio i ekstremniji u postupanju sa zatvorenicima od nacističkih i fašističkih logora smrti protiv kojih je pobijedio nekoliko godina ranije. Kako jugoslavenski vođa posljednjih godina prerasta u pravi mit na ovim prostorima i redovito je u raznim izborima i anketama biran za najpopularniju i najznačajniju ličnost u povijesti ovdašnjih naroda, knjigu posebno preporučujem onima koji su mu u tim izborima davali glas. Iako su masovni ubojice gdjekada popularniji od najvećih humanista, Eiletzova će knjiga sasvim sigurno baciti novo i realnije svjetlo na Titov politički život i mjesto u povijesti.
Silvin Eiletz: „Titove tajanstvene godine u Moskvi 1935.-1940.“, Metropress, Zagreb, prosinac 2008.
Quelle Seebiz
