N
-
Herzlich Willkommen im Balkanforum
Sind Sie neu hier? Dann werden Sie Mitglied in unserer Community.
Bitte hier registrieren
BlackJack
Jackass of the Week
ja, weil sie ja so viel Angst hatten haben sie Kroatien und Serbien verlassen und leben jetzt alle in Papua-Neuguinea
aber es ist richtig, einige kamen auf Dauer nicht klar und nahmen verschiedene Mittel
G
Gast829627
Guest
"El-Kerama"
Nakon opsežnih priprema i uštimavanja koordinacije sa drugim jedinicama Odred "El-Mudžahidin" 22. jula pokreće drugu operaciju oslobađanja Vozuće nazvanu "El-Kerama". Na mudžahidskom udaru su se našli četnički položaji na kotama 551, Kvrge i 571. "El-Kerama", kao i "Fethul-mubin", otpočinje u ranim jutarnjim satima. Živkovićevi četnici su spremno čekali mudžahide na svojim položajima. Četnicima budnost i Živkovićevo sokolenje nije nimalo pomoglo. Svi napadnuti ciljevi su osvojeni za samo nekoliko minuta. Nakon osvajanja četničkih utvrda mudžahidi vrše napredovanje po dubini, preko dva kilometra. Četnici su u potpunom rasulu, ostavljaju svoje položaje. Četnici koji su se nalazili lijevo od kote Kvrge do kote Nikolino brdo (ovaj dio nije uopće napadan), to je razdaljina od oko šest kilometara, pobjegli su i ostavili svoje položaje, i nisu imali hrabrosti da dočekaju mudžahide, da se, kako reče njihov komandant Živković, pokolju sa Turcima, pa kom obojci, kom opanci. Operacija "El-Kerama" je imala višestrukih rezultata. Osim velikih neprijateljskih gubitaka i velikog ratnog plijena mudžahidi su došli do ključnih saznanja za dalje napredovanje do konačnog oslobođenja Vozuće, odnosno spajanja zeničko-tuzlanske regije. Naime, iza četnika, na njihovim linijama pronađeni su dokumenti, tj. naređenje Komande Vojske Republike Srpske jedinicama vozućkog ratišta kojim se naređuje povlačenje ukoliko padne kota Paljenik. Četnici su bilii, obezglavljeni, jednom riječju - nisu znali kako da sačuvaju prvu Uniju odbrane Banje Luke, Beograda i Moskve. Bili su potpuno slomljeni i to baš u trenutku kada su bili završili sve pripreme za kontraudar na gredu Podsijelovo (izviđači Odreda "El-Mudžahidin" su 20. jula, dva dana pred početak operacije "El-Kerama" u izviđanju ispod Skrađine kose "naletili" na četničke izviđače koje su uspjeli likvidirati. Uviđajem na licu mjesta mudžahidski izviđači su utvrdili da se radilo o komandnom izviđanju, među ubijenima je bio komandant bataljona, te da je kontraudar na gredu Podsijelovo trebao krenuti istih dana kada se izvodila operacija "El-Kerama"). Osvajanje Paljenika, glavnog bedema, i konačno oslobađanje Vozuće više nije bilo upitno.
dämliche mullah propaganda...vom unbesiegbaren hässlichen bartträger.....lächerlich....die mudhaheddins haben nix unten gerissen im gegenteil sie waren mehr behinderung für die arbih als das sie ihr was brachten und sie wurden von den meisten bosniern gehasst....nur fanaktiker und islamistische schlampen standen auf sie......und das wird dir jeder bosnische kämpfer mit ehre bestätigen.......
Vozuća - to je naziv za kompleks pedesetak razuđenih srpskih naselja s oko pet hiljada stanovnika, smještenih u dolini rijeke Krivaje, preko kojih se, po tvrđenju fundamentalista, otvara put islama ka Evropi. I fizički i duhovno. Vozuća - to je dvogodišnja noćna mora komandanta "El mudžahida", Abdelkadira Moktarija, zvanog Osvajač.
Vozuća - to je predio gdje je već pomenuti komandant mudžahedina ostao fasciniran riječima "Samo preko mene mrtvog", koje je kapetan Vlade Živković, komandant Vučijačke brigade VRS, izgovorio preko žice, u jeku najžešćih borbi.
Juna 1994. godine, na jugoistočne padine Ozrena, u rejonu naselja Svinjašnica, sručila se lavina evropskog i arapskog ološa, naoružana noževima i žicama za klanje, ali i najsavremenijim pješadijskim naoružanjem, topovima, višecijevnim bacačima i protivoklopnim sredstvima dopremljenim tog ljeta iz Irana. U sadejstvu s muslimanskim jedinicama Armije BiH džihad ratnici su, podijeljeni u dvanaest grupa, izveli više uzastopnih napada na srpske odbrambene linije, od Volujaka do Podcjelova. Bila je to borba za svaki rov, za svaki pedalj zemlje, o čemu su Alahovi sljedbenici ostavili zapise. Bilo je to krvavo poprište gdje je, po tvrđenju muslimanskog ljekara ratne bolnice smještene u podrumu hotela "Kristal" u Zavidovićima, nalazilo najmanje osamdeset ubijenih mudžahedina.
Abu El Mali, danas prvi oficir Al Kaide, emir od čijih se riječi i nedjela trese zapadni svijet, uspio je naredne godine zauzeti Vozuću, ali nije tog ljeta mogao poraziti i pregaziti vojsku kapetana Živkovića.
Krajem 1994. godine stupa na snagu 13. po redu potpisano primirje, odnosno "Sporazum o potpunom četvoromjesečnom prekidu neprijateljstava" u BiH. Nešto ranije, u Turskoj je sedam dana boravio Rasim Delić, komandant muslimanske Armije BiH. Visoki iranski zvaničnik, ajatolah Ahmad Džanati, po dolasku u Sarajevo, početkom marta, najavljuje povećanje bratske pomoći, a hrišćanima utješno poručuje "da će i oni moći živjeti u budućoj islamskoj zemlji". Zapadni obavještajci došli su do saznanja da je ajatolah obećao poslati u BiH, preko Krka i Zagreba, kontingent od 400 boraca libanskog proiranskog pokreta "Hezbolah".
Uporedo sa slanjem novih dobrovoljaca Iran je preuzeo obučavanje i sponzorisanja muslimanskih komanadosa. Radi se o grupi muslimanskih mladića upućenih na obuku u tu zemlju, u vrijeme primirja, na proljeće 1995. godine.
Po okončanju obuke, pod nadzorom oficira iz Pakistana i Avganistana, ovi indoktrinirani Alahovi ratnici zauzeli su rukovodeća mjesta u jedinici "Bataljon vjernika" i skupa s mudžahedinima iz Sudana razmješteni na područje Bužima. Bilo ih je preko 300. Druga grupacija "Bataljona vjernika", slične brojnosti, stigla je u okolinu Tuzle i zamijenila pripadnike "Hezbolaha" koji su otputovali u Azerbejdžan.
Istovremeno, u Zenici je od novopristiglih islamskih dobrovoljaca iz arapskog svijeta, većinom iz Avganistana i Pakistana, formirana još jedna jedinica nazvana "Odred mučenika". Prema Abu El Maliju, komandantu "El mudžahida", ukupne snage organizovanog inostranog faktora brojale su, početkom 1995. godine, između 5.000 i 6.000 mudžahedina.
Tih dana došlo je do eskalacije netrpeljivosti između pripadnika UNPROFOR-a i mudžahedina smještenih u Tešnju, pa su starješine mirovnih snaga zatvorile svoju ratnu bolnicu.
Razbijeni na Vozući, islamski fanatici su se okrenuli ka Vlašiću, i zauzeli ga početkom aprila, uz logističku podršku turskog kontingenta UNPROFOR-a.
Potom su učestvovali u opštoj, ko zna kojoj po redu, ofanzivnoj deblokadi Sarajeva. Pompezno najavljivana, ona je u ljeto 1995. godine okončana potpunim debaklom, bez ijednog osvojenog rova, pa su je zato sarajevski šereti nazvali "Teravija". Više od 350 boraca Armije BiH je poginulo, oko 700 ranjeno, a među njima i jedan dio inostranih fanatika.
U drugoj polovini 1995. godine težište vojnih akcija mudžahedini ponovo su usmjerili ka Vozući. Zaposjedaljem "Male Moskve", kako su je napadači zvali, fizički bi se spojila dva muslimanska korpusa, dva privredna regiona, te stvorile pretpostavke za sveobuhvatna ofanzivna dejstva prema sjeveru, Doboju i rijeci Savi. Zbog toga je za konačno ovladavanje tog područja bio zainteresovan sarajevski politički vrh, izdvojivši u poseban fond 300.000 njemačkih maraka kao nagradu, za zarobljenu srpsku glavu, oružje ili oruđe.
Od ljeta do jeseni, punih šest mjeseci, bojovnici bliskoistočnih i ostalih islamskih zemalja, okupljeni pod crnu zastavu s dominantnim arapskim bijelim slovima "Džihad je naš put", u sadejstvu s drugim muslimanskim jedinicama, vršili su žestoku opsadu isturenih vozućkih kota, Kameničke premeti, Podcjelova i Paljenika.
Polovinom april, odbrana najjužnijeg dijela Vozuće, ukopana na Kameničkoj premeti i drugim okolnim uzvišenjima, suočila se sa žestokim višednevnim napadima bradatih zločinaca. Atak je uspješno odbijen, uz minimalne gubitke, a na poprištu borbe pronađena je municija, nekoliko komada oružja, korišteni sanitetski materijal i spisak 22 napadača, džihad ratnika.
G
Gast829627
Guest
Naredna operacija, šifrovanog naziva "Crni lav", počela je 27. maja, izvođenjem borbenih dejstava u rejonu Podcjelova, opet na jedinicu kapetana Živkovića, ovoga puta komandanta Prnjavorske brigade. Pred silinom iznenadnog udara branioci su se morali povući s nekih dijelova izgubljene linije. Preživjeli borci VRS, iz pomenute Prnjavorske, Druge i Četvrte ozrenske brigade, pamte nalete vjerskih fanatika, koji su se smjenjivali u talasima. Predvodio ih je Abu Abdulah iz Libije, zvani Planinski Lav, koga je pratio glas jednog od najboljih mudžahedina iz rata protiv Rusa u Avganistanu. On je svoj život na Alahovom putu položio tog dana. Neposredno poslije završene bitke na Podcjelovu načinjeni su video-zapisi odsijecanja srpskih glava i ekstremiteta oštrom sjekirom, a potom obezglavljenih tijela u dubokim rovovima. Kamerman je slikom i tonom, za potrebe svojih sponzora, zabilježio brutalno razračunavanje zločinaca sa zarobljenim i ranjenim.
Krajem juna u rejonu Nikolinog brda, na Ozrenu, inostrani fanatici su zarobili dva srpska vojnika, Momira Vukašinovića, automehaničara iz Poveliča, kod Srpca, i Veselina Cerovca, vodoinstalatera iz srbačkih Kukulja. Njihova unakažena tijela razmijenjena su nakon nekoliko dana i dopremljena u dobojsku patološku službu, bez glava.
Nepuna dva mjeseca kasnije, 21. jula, uslijedila je još jedna operacija, nazvana "Bitka ponosa", koja je donijela nove, velike gubitke na obje strane.
Odbrana do tada neprobojnog bedema i kapije Ozrena, ojačana oklopnim borbenim sredstvima, bila je svjedok ludila bradatih koji su jurišali na metke. U teškim okršajima ubijen je novopostavljsni mudžahedinski emir, Adil al-Ganem (28), sin visokog državnog funkcionera iz Kuvajta. Iza sebe je imao jednogodišnje ratno iskustvo u BiH. Ovu vijest potvrdio je kuvajtski dnevnik "Al Vatan" 23. jula, dodajući da je u sukobu poginulo još 15 mudžahedina, kao i pet lokalnih muslimanskih fundamentalista. Među poginulim identifikovan je Abu Muslim iz Ujedinjenih Arapskih Emirata, te specijalista za blisku protivtenkovsku borbu Al Batar iz Jemena, koji je obuku završio na Kubi, a kalio se u Avganistanu.
Među onima koji je poginuo u bezglavom jurišu na srpske položaje našao se i Abu Umar al-Harbi (23) iz Saudijske Arabije, vođa desetine naoružane isključivo hladnim oružjem, žicom ili nožem. Sa njim je poginuo Tunišanin Salman al-Farsi, poznat u kameničkom logoru kao dželat sa sabljom. Trideset vojnika VRS vodilo se kao nestalo. Neki od njih, poput Predraga Kneževića (35) i Momira Mitrovića (34) iz Prnjavorske brigade zarobljeni su kao ranjenici, mučeni, pa podvrgnuti obrednom klanju. Njihove glave, ubačene u kartonsku kutiju, služile su za zastrašivanje, kao jeziva opomena zarobljenicima smještenim u podrumu nedovršene kuće u selu Livade. Odatle je jedanaest vezanih mučenika prevezeno u logor "Lavlja jazbina" u dolini rječice Gostović, desetak kilometara istočno od Zavidovića. Tu su Duško Pejičić, Velibor Tošić, Krstan Marinković, Vinko Aksentić, Petko Marić, Ranko Samac, Vlado Ćućić, Goran Stokanović, Gojko Vujičić, Igor Guljevatelj i Velibor Trivičević podvrgnuti najrazličitijem arsenalu zlopaćenja. Vezivani su u lance i žice, danonoćno tučeni željeznim šipkama, potapani u obližnju rijeku, izlagani višesatnom gledanju u sunce, strujnim udarima, ranjavani sabljama, vješani strmoglavo na drveće i razapinjani. Ukratko rečeno, te ljude su satrapi jednomjesečnim mučenjem pretvorili u invalide, obećavajući im slobodu samo pod uslovom da se odreknu Hrista i pređu na islamsku vjeru.
Teže ranjenom Gojku Vujičiću iz Donjih Vijačana, koga je zarobio Abu Ubaida Ajman iz Jemena, mudžahedini su odrubili glavu i prisiljavali ostale da je ljube. Prije smaknuća, osakaćenom Miladinu Šumanu iz prnjavorskog sela Hrvaćani urezali su na čelu polumjesec i zvijezdu.
Posljednju septembarsku operaciju, u muslimanskim vojnim dokumentima šifrovanu kao "Uragan 95", pod komandom Refika Lende, u svom ratnom dnevniku emir "El mudžahida" zaveo je kao "Polumjesec nad BiH". U sadejstvu više brigada Drugog i Trećeg korpusa Armije BiH pri napadu na Vozuću najteži zadatak povjeren je "El mudžahidu" i "Crnim labudovima". Oni su trebalo da probiju najutvrđenije kote. Nakon izgona srpskog življa iz doline Krivaje, tu je planirano naseljavanje prognane muslimanske populacije Srebrenice i Žepe.
Rano ujutro 10. septembra islamski fanatici iz "El mudžahida" su "poslije dugog izviđanja i molitvi podigli ruke prema nebu moleći Alaha za pobjedu", zapisao je u izvještaju glavni emir, Abdelkadir Moktari, poznatiji kao Abu El Mali. Po tom izvještaju, kojeg je tri dana kasnije objavila "Američka islamska grupa", može se pratiti tok borbe, zarobljavanje pripadnika Vojske Republike Srpske, zapljena materijalo-tehničkih sredstava... Islamske fanatike nije pokolebala ni rana pogibija neposrednog komandanta operacije, Abu Tabita al-Muhadžira (30), aktivnog oficira egipatske armije, zamjenika komandanta odbrane Džalalabada u borbi protiv Rusa. Iako je vojničko iskustvo sticao u šestogodišnjem avganistanskom i četvorogodišnjem ratovanju u BiH, posljednja "El mudžahidova" bitka u BiH odvela ga je u pakao.
(Nastaviće se)
Krajem juna u rejonu Nikolinog brda, na Ozrenu, inostrani fanatici su zarobili dva srpska vojnika, Momira Vukašinovića, automehaničara iz Poveliča, kod Srpca, i Veselina Cerovca, vodoinstalatera iz srbačkih Kukulja. Njihova unakažena tijela razmijenjena su nakon nekoliko dana i dopremljena u dobojsku patološku službu, bez glava.
Nepuna dva mjeseca kasnije, 21. jula, uslijedila je još jedna operacija, nazvana "Bitka ponosa", koja je donijela nove, velike gubitke na obje strane.
Odbrana do tada neprobojnog bedema i kapije Ozrena, ojačana oklopnim borbenim sredstvima, bila je svjedok ludila bradatih koji su jurišali na metke. U teškim okršajima ubijen je novopostavljsni mudžahedinski emir, Adil al-Ganem (28), sin visokog državnog funkcionera iz Kuvajta. Iza sebe je imao jednogodišnje ratno iskustvo u BiH. Ovu vijest potvrdio je kuvajtski dnevnik "Al Vatan" 23. jula, dodajući da je u sukobu poginulo još 15 mudžahedina, kao i pet lokalnih muslimanskih fundamentalista. Među poginulim identifikovan je Abu Muslim iz Ujedinjenih Arapskih Emirata, te specijalista za blisku protivtenkovsku borbu Al Batar iz Jemena, koji je obuku završio na Kubi, a kalio se u Avganistanu.
Među onima koji je poginuo u bezglavom jurišu na srpske položaje našao se i Abu Umar al-Harbi (23) iz Saudijske Arabije, vođa desetine naoružane isključivo hladnim oružjem, žicom ili nožem. Sa njim je poginuo Tunišanin Salman al-Farsi, poznat u kameničkom logoru kao dželat sa sabljom. Trideset vojnika VRS vodilo se kao nestalo. Neki od njih, poput Predraga Kneževića (35) i Momira Mitrovića (34) iz Prnjavorske brigade zarobljeni su kao ranjenici, mučeni, pa podvrgnuti obrednom klanju. Njihove glave, ubačene u kartonsku kutiju, služile su za zastrašivanje, kao jeziva opomena zarobljenicima smještenim u podrumu nedovršene kuće u selu Livade. Odatle je jedanaest vezanih mučenika prevezeno u logor "Lavlja jazbina" u dolini rječice Gostović, desetak kilometara istočno od Zavidovića. Tu su Duško Pejičić, Velibor Tošić, Krstan Marinković, Vinko Aksentić, Petko Marić, Ranko Samac, Vlado Ćućić, Goran Stokanović, Gojko Vujičić, Igor Guljevatelj i Velibor Trivičević podvrgnuti najrazličitijem arsenalu zlopaćenja. Vezivani su u lance i žice, danonoćno tučeni željeznim šipkama, potapani u obližnju rijeku, izlagani višesatnom gledanju u sunce, strujnim udarima, ranjavani sabljama, vješani strmoglavo na drveće i razapinjani. Ukratko rečeno, te ljude su satrapi jednomjesečnim mučenjem pretvorili u invalide, obećavajući im slobodu samo pod uslovom da se odreknu Hrista i pređu na islamsku vjeru.
Teže ranjenom Gojku Vujičiću iz Donjih Vijačana, koga je zarobio Abu Ubaida Ajman iz Jemena, mudžahedini su odrubili glavu i prisiljavali ostale da je ljube. Prije smaknuća, osakaćenom Miladinu Šumanu iz prnjavorskog sela Hrvaćani urezali su na čelu polumjesec i zvijezdu.
Posljednju septembarsku operaciju, u muslimanskim vojnim dokumentima šifrovanu kao "Uragan 95", pod komandom Refika Lende, u svom ratnom dnevniku emir "El mudžahida" zaveo je kao "Polumjesec nad BiH". U sadejstvu više brigada Drugog i Trećeg korpusa Armije BiH pri napadu na Vozuću najteži zadatak povjeren je "El mudžahidu" i "Crnim labudovima". Oni su trebalo da probiju najutvrđenije kote. Nakon izgona srpskog življa iz doline Krivaje, tu je planirano naseljavanje prognane muslimanske populacije Srebrenice i Žepe.
Rano ujutro 10. septembra islamski fanatici iz "El mudžahida" su "poslije dugog izviđanja i molitvi podigli ruke prema nebu moleći Alaha za pobjedu", zapisao je u izvještaju glavni emir, Abdelkadir Moktari, poznatiji kao Abu El Mali. Po tom izvještaju, kojeg je tri dana kasnije objavila "Američka islamska grupa", može se pratiti tok borbe, zarobljavanje pripadnika Vojske Republike Srpske, zapljena materijalo-tehničkih sredstava... Islamske fanatike nije pokolebala ni rana pogibija neposrednog komandanta operacije, Abu Tabita al-Muhadžira (30), aktivnog oficira egipatske armije, zamjenika komandanta odbrane Džalalabada u borbi protiv Rusa. Iako je vojničko iskustvo sticao u šestogodišnjem avganistanskom i četvorogodišnjem ratovanju u BiH, posljednja "El mudžahidova" bitka u BiH odvela ga je u pakao.
(Nastaviće se)
G
Gast829627
Guest
io je to njihov treći emir koji je poginuo u posljednjih šest mjeseci. Pored njega i nekoliko stotina boraca Armije BiH tog dana u pakao su se preselili mnogi afro-azijski bojovnici; Abu Talha El Šarki iz Sirije, Lukman al-Džazairi i Abu Raid iz Alžira, Abu al-Juser i Abu Udaj iz Egipta, Abu al-Mundir, Abu Asim, Ibn al-Akva i Seif al-Rahman iz Jemena, Abu Rida i Abu Abdulah iz Tunisa, Al-Sasa iz Džede, Abu Kutbajba i Abu Asad iz Saudijske Arabije. Među smrtno stradalim nalazio se i Abu Musa iz Njemačke, Abu Mudžahid iz Engleske, te pet domaćih džihad sljedbenika, od kojih je identifikovan Edin Dželo. Egipćanin Abu El Haris, komandir grupe koja je uzela dominantno brdo Paljenik, nije imao vremena za slavlje. Poginuo je narednog dana kod mosta na Stošnici s petnaest saboraca.
Na desetine Alahovih bojovnika je ranjeno, Jemenac Nabil Ali Hela (rođen 1977), Al-Munevera iz Saudijske Arabije, kao i jedan od glavnih operativaca "El mudžahida", Abu Bešir iz Jemena.
- Džihad operacija oko Vozuće još traje - izvještavao je emir Abu El Mali nadređene u komandi Trećeg korpusa muslimanske Armije BiH. - Mnogo neprijateljskih vojnika je ubijeno, a 60 zarobljeno. Devetnaestog dana septembra u borbama za centralni dio Ozrena poginuo je El Moatez, Egipćanin, jedan od najviših i najiskusnijih oficira poznate svjetske terorističke organizacije Al Kaide, bivši komandant odbrane avganistanskog grada Džalalabada.
- Oko 300 mudžahedina je ustalo i pojurilo u smjeru srpskih linija kličući Alahu - opisao je napad na kotu Paljenik, sa šest godina zakašnjenja, jedan svjedok, u londonskom "Sandej tajmsu" (28. oktobra 2001). - Bilo je to nevjerovatno. Mogao si ih vidjeti kako pogođeni mecima padaju, ustaju i trče naprijed kao životinje. Srbi su se morali povući.
Nadajmo se da će ovaj zapadni obavještajac, oficir za vezu u muslimanskoj Armiji BiH, jednog dana progovoriti o krvavim dešavanjima i zločinu protiv čovječnosti nakon okončanja borbi na Paljeniku. Omladinskim dom sela Kesten poslužio je džihad ratnicima kao logor za zarobljene srpske borce. Preživjeli svjedoci potvrdili su podatak da su u tom domu okupljena, između ostalih, i 54 borca Četvrte ozrenske brigade VRS i nekoliko civila iz Vozuće, među kojima bijahu četiri žene. Neposredno po zarobljavanju izdvojena su i, kao prijetnja i opomena, ubijena dva vojnika, dok su ostali kamionima prevezeni u logor Kamenica kod Zavidovića. Tu im se gubi svaki trag.
Naknadnom pretragom terena, odnosno etničkom čišćenju unutrašnjih ozrenskih sela, dodatno je zarobljeno preko tri stotine srpskih boraca, pripadnika dvije ozrenske brigade VRS i nekoliko krajiških, upućenih kao pojačanje. Jedni su, sudeći po stravičnim kricima i jaucima, mučeni i ubijani na licu mjesta. Bio je to neviđen krvavm pir na proplancima oivičenim gustom šumom, u kojem su glavnu ulogu imali inostrani vjerski fanatici. Oni su preuzimali zarobljene srpske vojnike od ostalih muslimanskih jedinica i izricali im smrtnu presudu. Pozivali su domaće muslimane mudžahedine da vide kako treba postupati s "nevjernicima". Nož je bio glavno sredstvo smaknuća.
Drugi dio zarobljenih pripadnika VRS odveden je u mudžahedinski logor. Sačinjavalo ga je 29 velikih okruglih žutih šatora na lijevoj obali rječice Gostović, podignutih oko centralnog, ozvučenog, koji je imao dvostruku ulogu: služio je islamistima za molitvu i ritualno mučenje. Logor se nalazio na desetak kilometara od sjedišta britanskih mirovnih trupa UNPROFOR-a (fabrika EKO u Ljeskovici), čiji su specijalci znali kada koja ptica preleti obližnju rijeku Bosnu, ali pokolj tolikog broja srpskih vojnika u nsposrednom susjedstvu nisu "ni čuli ni vidjeli".
Tačno na prvu godišnjicu pada Vozuće napokon je realizovana prva razmjena nekoliko pronađenih tijela. Stručnim pregledom je utvrđeno da su obezglavljeni leševi pripadnika Srbačke brigade VRS, Dragoljuba Antonića (rođen 1958), vozača iz sela Povelič, zidara Stanka Čolića (1953) i tekstilnog tehničara Marka Milašinovića (1962) iz Inadola, Bogoljuba Ilića (1949) zemljoradnika iz sela Nova Ves, Slavoljuba Miladića (1960) zemljoradnika iz Iločana, Zorana Suvajca (1972) zemljoradnika iz sela Seferovci, te radnika Milovana Todorovića (1954) iz Malih Sitneša. Među izmasakriranim i unakaženim borcima rodbina je takođe prepoznala Milana Melakovića (1965), pripadnika Laktaške brigade VRS, rodom iz sela Kosijerovo.
Upornim traganjem pronađeni su posmrtni ostaci dvadeset jednog borca Četvrte ozrenske brigade, sastavljene od lokalnog muškog stanovništva vozućkog područja; individualnih poljoprivrednika, fabričkih radnika, zanatlija, ugostitelja, nezposlenih. Uz dosta muke identifikovani, sahranjeni su van zavičaja, u grobljima širom Republike Srpske, šumarski tehničari Čedo Dostanić (40), Milivoje Pašalić (51) i Boro Marković (38), konobari Vitomir Stanić (37) i Đorđe Blašković (42), dizaličar u "Krivaji" Vojo Blagojević (41), građevinski radnici Milutin Đokić (39) iz Jeličića i Čedo Petrović (49) iz Kamenice, Slobodan Jelisić (35), Nikola Savić (53) i Stojadin Stojanović (35) iz Miljevića, nezaposleni mladići Novak Njegomirović (25) iz Turčinovića i Dragutin Simić (36) sa Opačca, Jesenko Stakić (41) s Pecilovina, vozač autobusa Slobodan Pejić (58), školski podvornik Jovo Đorđić (55), Dragan Pejić (Tripunov, 22), Milenko (45) i Momir (37) Petrović iz Svinjašnice, Radenko Savić (24) iz Lozne i jedini inostrani dobrovoljac u toj brigadi, Evgenij Vasiljev (22) iz Sofije (Bugarska).
Na desetine Alahovih bojovnika je ranjeno, Jemenac Nabil Ali Hela (rođen 1977), Al-Munevera iz Saudijske Arabije, kao i jedan od glavnih operativaca "El mudžahida", Abu Bešir iz Jemena.
- Džihad operacija oko Vozuće još traje - izvještavao je emir Abu El Mali nadređene u komandi Trećeg korpusa muslimanske Armije BiH. - Mnogo neprijateljskih vojnika je ubijeno, a 60 zarobljeno. Devetnaestog dana septembra u borbama za centralni dio Ozrena poginuo je El Moatez, Egipćanin, jedan od najviših i najiskusnijih oficira poznate svjetske terorističke organizacije Al Kaide, bivši komandant odbrane avganistanskog grada Džalalabada.
- Oko 300 mudžahedina je ustalo i pojurilo u smjeru srpskih linija kličući Alahu - opisao je napad na kotu Paljenik, sa šest godina zakašnjenja, jedan svjedok, u londonskom "Sandej tajmsu" (28. oktobra 2001). - Bilo je to nevjerovatno. Mogao si ih vidjeti kako pogođeni mecima padaju, ustaju i trče naprijed kao životinje. Srbi su se morali povući.
Nadajmo se da će ovaj zapadni obavještajac, oficir za vezu u muslimanskoj Armiji BiH, jednog dana progovoriti o krvavim dešavanjima i zločinu protiv čovječnosti nakon okončanja borbi na Paljeniku. Omladinskim dom sela Kesten poslužio je džihad ratnicima kao logor za zarobljene srpske borce. Preživjeli svjedoci potvrdili su podatak da su u tom domu okupljena, između ostalih, i 54 borca Četvrte ozrenske brigade VRS i nekoliko civila iz Vozuće, među kojima bijahu četiri žene. Neposredno po zarobljavanju izdvojena su i, kao prijetnja i opomena, ubijena dva vojnika, dok su ostali kamionima prevezeni u logor Kamenica kod Zavidovića. Tu im se gubi svaki trag.
Naknadnom pretragom terena, odnosno etničkom čišćenju unutrašnjih ozrenskih sela, dodatno je zarobljeno preko tri stotine srpskih boraca, pripadnika dvije ozrenske brigade VRS i nekoliko krajiških, upućenih kao pojačanje. Jedni su, sudeći po stravičnim kricima i jaucima, mučeni i ubijani na licu mjesta. Bio je to neviđen krvavm pir na proplancima oivičenim gustom šumom, u kojem su glavnu ulogu imali inostrani vjerski fanatici. Oni su preuzimali zarobljene srpske vojnike od ostalih muslimanskih jedinica i izricali im smrtnu presudu. Pozivali su domaće muslimane mudžahedine da vide kako treba postupati s "nevjernicima". Nož je bio glavno sredstvo smaknuća.
Drugi dio zarobljenih pripadnika VRS odveden je u mudžahedinski logor. Sačinjavalo ga je 29 velikih okruglih žutih šatora na lijevoj obali rječice Gostović, podignutih oko centralnog, ozvučenog, koji je imao dvostruku ulogu: služio je islamistima za molitvu i ritualno mučenje. Logor se nalazio na desetak kilometara od sjedišta britanskih mirovnih trupa UNPROFOR-a (fabrika EKO u Ljeskovici), čiji su specijalci znali kada koja ptica preleti obližnju rijeku Bosnu, ali pokolj tolikog broja srpskih vojnika u nsposrednom susjedstvu nisu "ni čuli ni vidjeli".
Tačno na prvu godišnjicu pada Vozuće napokon je realizovana prva razmjena nekoliko pronađenih tijela. Stručnim pregledom je utvrđeno da su obezglavljeni leševi pripadnika Srbačke brigade VRS, Dragoljuba Antonića (rođen 1958), vozača iz sela Povelič, zidara Stanka Čolića (1953) i tekstilnog tehničara Marka Milašinovića (1962) iz Inadola, Bogoljuba Ilića (1949) zemljoradnika iz sela Nova Ves, Slavoljuba Miladića (1960) zemljoradnika iz Iločana, Zorana Suvajca (1972) zemljoradnika iz sela Seferovci, te radnika Milovana Todorovića (1954) iz Malih Sitneša. Među izmasakriranim i unakaženim borcima rodbina je takođe prepoznala Milana Melakovića (1965), pripadnika Laktaške brigade VRS, rodom iz sela Kosijerovo.
Upornim traganjem pronađeni su posmrtni ostaci dvadeset jednog borca Četvrte ozrenske brigade, sastavljene od lokalnog muškog stanovništva vozućkog područja; individualnih poljoprivrednika, fabričkih radnika, zanatlija, ugostitelja, nezposlenih. Uz dosta muke identifikovani, sahranjeni su van zavičaja, u grobljima širom Republike Srpske, šumarski tehničari Čedo Dostanić (40), Milivoje Pašalić (51) i Boro Marković (38), konobari Vitomir Stanić (37) i Đorđe Blašković (42), dizaličar u "Krivaji" Vojo Blagojević (41), građevinski radnici Milutin Đokić (39) iz Jeličića i Čedo Petrović (49) iz Kamenice, Slobodan Jelisić (35), Nikola Savić (53) i Stojadin Stojanović (35) iz Miljevića, nezaposleni mladići Novak Njegomirović (25) iz Turčinovića i Dragutin Simić (36) sa Opačca, Jesenko Stakić (41) s Pecilovina, vozač autobusa Slobodan Pejić (58), školski podvornik Jovo Đorđić (55), Dragan Pejić (Tripunov, 22), Milenko (45) i Momir (37) Petrović iz Svinjašnice, Radenko Savić (24) iz Lozne i jedini inostrani dobrovoljac u toj brigadi, Evgenij Vasiljev (22) iz Sofije (Bugarska).
G
Gast829627
Guest
Nakon devet godina neizvjesnosti, 2004, uz pomoć DNK analize, pronađeni su i u Šušnjarima, kod Doboja, upokojeni posmrtni ostaci komandanta Drugog bataljona, učitelja Mladena Savića (50) iz Miljevića, i šumskog radnika Draška Stakića Cicvare (43), koji počiva u Derventi. Pored Vozućana, u nekoliko otkopanih masovnih grobnica, od ukupno jedanaest otkrivenih, identifikovano je, a potom u rodnim mjestima dostojno sahranjeno, oko stotinu pripadnika drugih krajiških jedinica. Zemni ostaci više od 40 pronađenih dijelova ljudskih skeleta, uglavnom bez glave, sahranjeni su neidentifikovani u Banjoj Luci. Da li su se među tim mučenicima nalazili, imeđu ostalih, Ranko Bundalo iz Banje Luke, Slavko Bogunović iz Sanskog Mosta, Zoran Dumonjić iz Srpca, Jovica Đukić iz Modriče, Radojica Jović i Milenko Lazarsvić iz Cerovice, kod Doboja, Nedo Jović, Milan Janković i Slobodan Petrović iz Žepča, Drago Stjepanović, Jovo Vidović i Brano Todorović iz okoline Maglaja, Nedjeljko Rauković iz Stanara, Borislav Vasić iz Laktaša, Dušan Vukojević iz Novog Grada... Njih porodice, ne gubeći nadu, još čekaju da se vrate.
Mnogo ubijenih srpskih mučenika ostalo je nepronađeno. I pored upornog sedmogodišnjeg traganja nisu nađeni posmrtni ostaci najmanje 240 zarobljenih, svirepo mučenih, pa potom obredno ubijenih boraca Vojske Republike Srpske. Trećina, ili preciznije 76, pripadali su Četvrtoj ozrenskoj (vozućkoj) brigadi. Oni su pali u neprijateljske ruke polovinom septembra 1995. godine u širem rejonu Lozne, prilikom probijanja obruča ili povlačenja k Ozrenu.
To su, radnik žepačkog SUP-a Radovan Pantelić (38), novinar banovićkog Rudnika Predrag Popović (31), Janko Lazić (58), Čedo Dabić (43), Milenko Stanić (37) i limar Milivoje Mrkaljević (34) iz Kalaiša, radnik vozućke Poljoprivredns apoteke Radovan Radojčić (53), automehaničar Mirko Savić (35) i građevinac Radomir Blagojević (30) iz Jeličića, vozač Ranko Đurić (54) iz Miljevića, Simon Pirc (46, rođen u Kikindi), konobari Zoran Lukić (34) i Simo Simić (44), Žarko Njegomirović (33) iz Vukovina, geometar Branislav Stakić (33), Ivan Stakić (28) s Pecilovina, Dejan Pejić (56) s Misarađe, braća, vozači Jelenko (54) i Miladin (39) Pejić, "Krivajin" monter Milenko (46), terenski građevinski radnik Luka (56) i rudarski inžinjer kladanjskih rudnika magnezita Dušan Pejić (47) svi iz Pejića, građevinski tehničar Pantelija Spasojsvić (39) sa Prisjeke, građevinci Ljubo Dostanić (30) iz Bučja, Milivoje Ilić (51) iz Predraga, Marko Marić (49) iz Podvolujaka, Borivoje (39) i Milovan Savić (39) iz Jeličića, Dragutin Lukić (31) i vozač Mirko Simić (55) iz Stoga, mašinski tehničar Milijan Stevanović (48) iz Hrga, nezaposleni mladići Slaviša Pavlović (22) iz Trnića i godinu mlađi Slađan Pavlović sa Orašja, električar Zdravko Panić (56), stolar Savo Todorović (55) iz Pašalića i njegov neoženjeni sin Živinko (21), Mirko Todorović (59) iz Gaja, Pavo Trifković (37) iz Maričića, rudar kladanjskih rudnika magnezita Nenad Gligorić (54) i sjekač Janko Simić (56) s Bara, Slobodan Marković (38) iz Bučja, šumski radnik Miloš Jović (60) sa Stošnice, poštar Veljko Petrović (35) iz Vasovina, Boro Njegomirović (44) i poljoprivrednik Drago Marković (39) iz Turčinovića, Milovan Božić (48) iz Vasića, Nenad Lazendić (23), Vidoslav Božić (38), braća Miladin (39) i Slobodan Smiljić (42) iz Svinjašnice, Branko Demonjić (24), Radenko Todić (43), Stojan Todorović (52) i Miloš Pejić (49) iz Lozne, vozač Mirko Matičić (43) iz Medića sa sinom Miodragom (20) i vozač Milenko Pavlović (49) sa Orašja sa suprugom Cvijetom.
Ti konobari, građevinski terenski radnici, dobri domaćini i vozači bili su ona "strašna četnička armada", kojoj je napokon "slomljena kičma", kako je to istakao Alija Izetbegović na defileu muslimanskih jedinica održanom nakon paljenja Vozuće. Zar je trebalo uvesti tolike mudžahedine da se srpski domaćini, nakon četvorogodišnjeg žilavog otpora, istjeraju iz svojih kuća?
Među nestalima su i civili, uglavnom stariji ljudi, Ranko Ignjić iz Bučja, Ranko Lazić (63), Božo Todić (67) iz Lozne, Mitra Blagojević (39) iz Kalaiša, domaćica Anica Kenjić (60) iz Podvolujaka, Slobodan (62), Dragica (60) i Dobrinka (54) Njegomirović. Najstariji među njima bijaše 73-godišnji Branko Stanković iz sela Miljevića. Imaju li oni pravo na svoj grob?
U prisustvu predstavnika Crvenog krsta i drugih organizacija međunarodne zajednice na napuštenom imanju zapaljene crkve Svetog Đorđa u Stogu, 14. novembra 1997. godine, izvršena je ekshumacija 17 ubijenih pripadnika VRS i civilnih lica. Trinaest tijela je bilo bez glave, jedna glava je odvojena od tijela, a uz tri leša pronađeni su ostaci smrskanih lobanja. Član Državne komisije za razmjenu ratnih zarobljenika Vlado Petrović Čiča pronašao je i fotografisao na brdu Prokopu odsječenu lobanju na pobodenom kocu. Informaciju da je 27 odsječenih glava zarobljenih boraca s Vozuće poslato u Teheran niko zvanično nije potvrdio.
Obredno ubijanje u logoru "Kamenica" zločinci su dokumentovali fotografijama i video-trakama, a potom ih slali naredbodavcima i finansijerima u arapske i evropske zemlje kao dokaz uspješne "svete borbe" protiv hrišćanskih "nevjernika". Od snimljenog materijala panislamistička "Grupa za prosvjećivanje i džihad napravila je nekoliko video-filmova o aktivnostima, likovima i pogibijama Alahovih ratnika u Bosni i Hercegovini. Kasete "U srcima zelenih ptica", "Pod sjenkama sablji" i "Bosanski mučenici", na engleskom jeziku, distribuira Islamski centar iz Londona, a namijenjene su javnoj prodaji u korist "Fonda za dobro islama". Koncipirane su da prvenstveno služe za propagandu oružane borbe, odnosno džihada, protiv oni koji su samo prividno primili islam.
Mnogo ubijenih srpskih mučenika ostalo je nepronađeno. I pored upornog sedmogodišnjeg traganja nisu nađeni posmrtni ostaci najmanje 240 zarobljenih, svirepo mučenih, pa potom obredno ubijenih boraca Vojske Republike Srpske. Trećina, ili preciznije 76, pripadali su Četvrtoj ozrenskoj (vozućkoj) brigadi. Oni su pali u neprijateljske ruke polovinom septembra 1995. godine u širem rejonu Lozne, prilikom probijanja obruča ili povlačenja k Ozrenu.
To su, radnik žepačkog SUP-a Radovan Pantelić (38), novinar banovićkog Rudnika Predrag Popović (31), Janko Lazić (58), Čedo Dabić (43), Milenko Stanić (37) i limar Milivoje Mrkaljević (34) iz Kalaiša, radnik vozućke Poljoprivredns apoteke Radovan Radojčić (53), automehaničar Mirko Savić (35) i građevinac Radomir Blagojević (30) iz Jeličića, vozač Ranko Đurić (54) iz Miljevića, Simon Pirc (46, rođen u Kikindi), konobari Zoran Lukić (34) i Simo Simić (44), Žarko Njegomirović (33) iz Vukovina, geometar Branislav Stakić (33), Ivan Stakić (28) s Pecilovina, Dejan Pejić (56) s Misarađe, braća, vozači Jelenko (54) i Miladin (39) Pejić, "Krivajin" monter Milenko (46), terenski građevinski radnik Luka (56) i rudarski inžinjer kladanjskih rudnika magnezita Dušan Pejić (47) svi iz Pejića, građevinski tehničar Pantelija Spasojsvić (39) sa Prisjeke, građevinci Ljubo Dostanić (30) iz Bučja, Milivoje Ilić (51) iz Predraga, Marko Marić (49) iz Podvolujaka, Borivoje (39) i Milovan Savić (39) iz Jeličića, Dragutin Lukić (31) i vozač Mirko Simić (55) iz Stoga, mašinski tehničar Milijan Stevanović (48) iz Hrga, nezaposleni mladići Slaviša Pavlović (22) iz Trnića i godinu mlađi Slađan Pavlović sa Orašja, električar Zdravko Panić (56), stolar Savo Todorović (55) iz Pašalića i njegov neoženjeni sin Živinko (21), Mirko Todorović (59) iz Gaja, Pavo Trifković (37) iz Maričića, rudar kladanjskih rudnika magnezita Nenad Gligorić (54) i sjekač Janko Simić (56) s Bara, Slobodan Marković (38) iz Bučja, šumski radnik Miloš Jović (60) sa Stošnice, poštar Veljko Petrović (35) iz Vasovina, Boro Njegomirović (44) i poljoprivrednik Drago Marković (39) iz Turčinovića, Milovan Božić (48) iz Vasića, Nenad Lazendić (23), Vidoslav Božić (38), braća Miladin (39) i Slobodan Smiljić (42) iz Svinjašnice, Branko Demonjić (24), Radenko Todić (43), Stojan Todorović (52) i Miloš Pejić (49) iz Lozne, vozač Mirko Matičić (43) iz Medića sa sinom Miodragom (20) i vozač Milenko Pavlović (49) sa Orašja sa suprugom Cvijetom.
Ti konobari, građevinski terenski radnici, dobri domaćini i vozači bili su ona "strašna četnička armada", kojoj je napokon "slomljena kičma", kako je to istakao Alija Izetbegović na defileu muslimanskih jedinica održanom nakon paljenja Vozuće. Zar je trebalo uvesti tolike mudžahedine da se srpski domaćini, nakon četvorogodišnjeg žilavog otpora, istjeraju iz svojih kuća?
Među nestalima su i civili, uglavnom stariji ljudi, Ranko Ignjić iz Bučja, Ranko Lazić (63), Božo Todić (67) iz Lozne, Mitra Blagojević (39) iz Kalaiša, domaćica Anica Kenjić (60) iz Podvolujaka, Slobodan (62), Dragica (60) i Dobrinka (54) Njegomirović. Najstariji među njima bijaše 73-godišnji Branko Stanković iz sela Miljevića. Imaju li oni pravo na svoj grob?
U prisustvu predstavnika Crvenog krsta i drugih organizacija međunarodne zajednice na napuštenom imanju zapaljene crkve Svetog Đorđa u Stogu, 14. novembra 1997. godine, izvršena je ekshumacija 17 ubijenih pripadnika VRS i civilnih lica. Trinaest tijela je bilo bez glave, jedna glava je odvojena od tijela, a uz tri leša pronađeni su ostaci smrskanih lobanja. Član Državne komisije za razmjenu ratnih zarobljenika Vlado Petrović Čiča pronašao je i fotografisao na brdu Prokopu odsječenu lobanju na pobodenom kocu. Informaciju da je 27 odsječenih glava zarobljenih boraca s Vozuće poslato u Teheran niko zvanično nije potvrdio.
Obredno ubijanje u logoru "Kamenica" zločinci su dokumentovali fotografijama i video-trakama, a potom ih slali naredbodavcima i finansijerima u arapske i evropske zemlje kao dokaz uspješne "svete borbe" protiv hrišćanskih "nevjernika". Od snimljenog materijala panislamistička "Grupa za prosvjećivanje i džihad napravila je nekoliko video-filmova o aktivnostima, likovima i pogibijama Alahovih ratnika u Bosni i Hercegovini. Kasete "U srcima zelenih ptica", "Pod sjenkama sablji" i "Bosanski mučenici", na engleskom jeziku, distribuira Islamski centar iz Londona, a namijenjene su javnoj prodaji u korist "Fonda za dobro islama". Koncipirane su da prvenstveno služe za propagandu oružane borbe, odnosno džihada, protiv oni koji su samo prividno primili islam.
G
Gast829627
Guest
Septembarskim borbama u centralnom dijelu Ozrena, oko nepobjedive Kraljice, mudžahedini su završili svoj ratni put pod zastavom džihada u BiH. Prema pouzdanim informacijama, od 1992. do 1995. godine, oko dvije hiljade islamističkih fanatika je ranjeno, 500 ih je poginulo, od čega 400 iz arapskih zemalja, sjevernoafričkih i Srednjeg istoka, uključujući 50 iz Libije. Preostali likvidirani bili su iz islamskih nsarapskih država: 35 iz Turske, deset iz Pakistana, osam iz Avganistana i tri iz Malezije. Pedeset se vode kao islamski dobrovoljci bez zemlje porijekla. Prema tvrđenju neosvjedočenih saboraca, zbog prihvaćene zakletve, nijedno tijelo nije transportovano u matičnu zemlju, već su leš predavali Alahu, na bojištu, daleko od očiju javnosti.
Nije prošlo ni tri mjeseca, a preživjeli "heroji" su postali opterećenje vrhu sarajevske vlasti. Potpisivanjem Dejtonskog sporazuma i dolaskom IFOR mudžahedini su morali napustiti BiH.
Nije prošlo ni tri mjeseca, a preživjeli "heroji" su postali opterećenje vrhu sarajevske vlasti. Potpisivanjem Dejtonskog sporazuma i dolaskom IFOR mudžahedini su morali napustiti BiH.
Z
Zvornicanin
Guest
und du weist ja natürlich welcher bosnische kämpfer ehre hat oder nicht ne?
