[h=1]Reporteri 'Slobodne' na najvećem europskom muslimanskom pohodu: 'Narod dolazi i niko ga više neće zaustavit'[/h]
Visoke, guste jele izdisale su svježinu. Gore na livadi klanjala je glavom do tla pobožna masa naroda. Podnevna molitva bližila se kraju. Tišinu su na lijep način narušavale ptice, a uši vjernika povremeno je paralo njištanje uznemirenih konja iz šume, uz britak prijekor konjanika.
Čim završi Podne-namaz, službeno je gotova i ovogodišnja Ajvatovica, 506. po redu. Kako kažu, najveće europsko dovište, odnosno pohod muslimana, okupilo je zadnje nedjelje u svibnju više desetaka tisuća ljudi u Donji Vakuf i još važniji – drevni grad Prusac.
Dojahalo je iz svih bosanskih krajeva i oko 250 konjanika, neki će u procjeni dodati još 100, a drugi isto toliko oduzeti. Baš je konjica pod Muhamedovim zelenim sandžacima, ili barjacima, i najveća atrakcija te autohtone bošnjačke vjerske i tradicijske manifestacije.
– Tek-biiir – kad se vikne u povorci, masa odgovara koliko je grlo nosi:
– Alahu ekber!
Za vjernike nema sumnje, Bog je najveći, pa se krcatom glavnom vakufskom ulicom, na putu k Pruscu, prolama pljesak oduševljenja.
– Bit će još i bolje, ne može to više niko zaustavit. Jedne godine bilo je sto hiljada ljudi na Ajvatovici. Općina je obezbijedila svu infrastrukturu i sad je na redu privatna inicijativa. Bila je naša delegacija već u Međugorju, ljudi to rade dolje odavno, pa da malo i mi prepišemo, da se podučimo.
U njih je Ajvatovica svaki dan u godini, a ne dvije sedmice ko u nas. I nema vam ovdje tih mudžahedina, selefija i štajaznam šta se kod vas pisalo. Jes, uvijek se nađe kakva budala, ali narod živi normalno – kazuje nam susretljivi vakufski načelnik Huso Sušić.
Još bismo mi mogli divaniti o 1500 duluma malina, 700 ljudi može živjeti od toga, pa o 60.000 kvadrata najmodernijih plastenika, fabrici za preradu voća i povrća i novom prodajnom centru, ali načelniku se žurilo: evo mu taman dolaze delegacije turskih gradova prijatelja i partnera, obećali su donijeti i 75.000 eura donacije za sportsku dvoranu.
– Donesu li mi sad to u parama, ja, bogami, ne znam kud ću s njima – iskreno će načelnik, sav u žurbi.
Sarajevska konjica, na čelu s emirom, ili zapovjednikom,Muhamedom Potogijom, pošla je iz Šehera u srijedu, da bi na završnicu Ajvatovice stigla u nedjelju, a tu ima 120 kilometara jahanja.
Među njima je i dr. Rijad Konjhodžić, jedan od vodećih bosanskih genetičara, koji je istraživao žrtve Srebrenice i cijele BiH uz pomoć DNK analize. Tražilo se 30 tisuća nestalih, a to je oko 150.000 referentnih uzoraka. Naš sugovornik i kanadski mu kolega Jon Daveron osmislili su kompletan ustroj i metodologiju sustava laboratorija.
– Po šumama i gorama se ide, a planinu Vranicu smo u galopu prešli, kud god prođeš, narod te prima, časti i dariva košuljama i peškirima. Po 30 jela nam iznose, iako vrlo skromno žive. Stara je to naša tradicija – kaže Rijad.
Iz Sarajeva je krenulo 17 konjanika, plus još četvero iz Foče.
Doktor jaše pastuha Fošana, punokrvnog arapa vrijednog 30 tisuća eura. S njim ide na Enduro natjecanja, godišnje pet utrka u prirodi, od 40 do 80 kilometara.
– Ne radi mi konju kilometar-sajla, pa ti ne znam kazat kilometražu, ali pozadina nam je izdržala nekako u sedlu, malo žari, ali će proć – kaže nam Ismet Mekić iz Foče.
Na čelu fočanskog džemata je hadži Salem efendija Ćemo, predsjednik lokalnog medžlisa. Među prvima se u Foču vratio poslije genocidnog rata i teškog stradavanja Bošnjaka.
– Šta ti misliš, kroz Foču tako projahat, za to je kockasta muda trebalo imat – šapće nam dr. Rijad.
Nije među Sarajlijama pastuh samo doktorov Fošan, već i plemeniti arap Kilmaž, da ga vidite samo: gracioznost, snaga, ljepota... A sluša komande samo na francuskome.
– Kilmaž je bio četvrti na svijetu na pariškoj izložbi, čovjek mi je za njega davao 250 hiljada eura. Ja se 30 godina arapskim konjima bavim i na Ajvatovicu iz Pariza dolazim – kaže nam Suad Vražalica.
– Ne zna se je li budalast Suad ili konj mu – zeza se emir Muhamed.
Svi ga nazivaju begom, ali taj duhoviti šef konjanika više bi bio aga nego beg.
– Vako niži: hadži, hafiz, aga, emir, Muhamed Potogija, Sarajlija... Skraćeno, Hamo.
Nakitio je u šali emir čitav đerdan titula.
– To ko onaj Kaetano, Felipe, Lopez, Martinez, Gonzales, skraćeno Čiko. Zagorov frend – nabacujemo i mi.
Hamo je prvi organizirao konjicu iz Sarajeva prije deset godina, a sarajevski džemat lani je prvi uveo da i žene mogu jahati.
– Šta mislite da i mi jedne godine pođemo dolje kod vas na tu Sinjsku alku. Da dojašemo na konjima, imamo mi i oružje original: džeferdare, kubure, jatagane, sablje, šta je komu dedo ostavio – pitaju nas Sarajlije.
– Mislite, za revanš – šalimo se.
– Ozbiljno ti kažemo, upitajte ih, da ne banemo iznenada pa ih nađemo nespremne i bez oružja...
Šalu na stranu, ali konjanici stvarno žele doći, pa Viteško alkarsko društvo, ako čuje, neka razmisli, mi brojeve imamo.
Da se vratimo sarajevskom emiru Muhamedu. Kaže čovjek da je aginskoga roda, iz jedne od najstarijih sarajevskih obitelji Potogija. Velike posjede da su imali, ali i dobar dio zemlje uspjeli spasiti od komunističke vlasti poslije rata.
– Istina je, uzimali su, iako sam i ja bio kod Tite na službi. U Udbi. Ali, uvijek sam postio i u džamiju išo, samo u Kakanj, da se ne zna u Saraj'vu. Nijednog svog dosjea ja se ne stidim i pošteno sam poso radio. Evo, neka kaže iko iz dosjea jesam li mu išta slago, a jedino nacionalizam nisam trpio – govori nam Hamo.
– U njega je majka pištolj nosila u dimijama – viču sarajevski konjanici.
– Kad je ovo rat bio u Bosni, došla grupa naših vojnika, hoće kravu da nam nose i da će priznanicu pisat. Krava ti je tada na Sedreniku vrijedila više od mercedesa. Kad se majka ufati za pištolj i poče pucat... Vratim se ja sa linije, bio sam komandant Treće brdske brigade s 22 posto Srba i nijedan mi nije dezertiro.
Dođem ja kući, kad tamo stoje četiri heklera, dva pištolja, rejbanke i jedna tena, teniska. Pitam ja: "Mati mila, šta je ovo?!" "Ratni plijen", kaže ona. "Ja zapucala, oni pobjegoše" – priča emir, a svi se razvaljujemo od smijeha.
Umalo smo Ajvatovicu zaboravili. Sa svih strana saberu se konjanici i barjaci u drevnom Pruscu, pa krenu uzbrdo sedam kilometara na dovište pod planinom Šuljagom.
Tu je vrhunac priče: Ajvaz-dedina stijena. Konjanici je zaobiđu, a narod kroz nju prolazi, baš kao barjaktari i imami, kojih je u nedjelju bilo 40. Po izlasku iz stijene prouči se sura, pa se produži na onaj proplanak s početka teksta.
– Tek-biiir!
– Alahu ekber!
Gorskom stazom odjekuju uzvici slavljenja Boga, dok se defile konjanika probija do livade s binom. Odoše oni u šumsku hladovinu da počinu i okrijepe se. I dio naroda zaklanja se od sunca i sjedi pod jelama. Cijele obitelji su tu, prostrli prekrivače – karirane ili s jelenima – i izuli se. Janjičarska turska glazba nastupa, uz vjerski program i riječ reisa Kavazovića, poglavara bosanskih muslimana.
Mi smo uranili i u čudesnoj stijeni bili prije gužve. A neki i prije nas...
– Stanite na ovaj sveti kamen, jer Bog pomaže samo koga ja slikam. Ako ga ja ne uslikam, neće mu ni Alah dat nafaku – priziva mušterije instant-fotograf Ismet iz Banovića.
– Pošto ti je slika? – pita ga jedna stara nena.
– Pet maraka...
– Što ti mene ne bi usliko za marku, pa nek Alah tebi dadne nafaku – spremna je nena.
Kao da je znala da samo desetak koraka dalje u stijeni čeka još jedan poduzetnik. Šemso mu je ime, a brza fotografija je vaša za dvije marke.
– Šta ćeš, onaj Ismet ufatio bolju poziciju – pomirio se Šemso iz Vogošće.
Još je jedan Ismet u Ajvaz-dedinoj pećini, Zeničanin Bojić, 68. godinu proživljava na dunjaluku.
– Ja ću dolazit dok god mognem hodat. Vuče me želja, a od Alaha tražimo svi uputu za život, pa tako i ja. Da budemo zdravi, da nam djeca idu u školu i da sreće bude. Ja uvijek kažem, ako je preko srca, bolje da sjediš kod kuće nego da dolaziš – poučava Bojić.
Malo dublje u šumi, onaj Mehmed-aga, emir sarajevske konjice, ovako nam je sročio što Ajvatovica znači, odmarajući se od napornog jahanja:
– To ti je pobjeda duha nad materijom...
– Jeste li bili u stijeni? – pita nas jedan od prusačkih domaćina Sarajlijama.
– Da bili, sat vremena sigurno...
– Ne valja, niste pozelenili, morat ćete ponovo – kaže Pruščak, a smijemo se svi.
– Možeš ti bit i Hrvat i musliman. Evo ti ga prvi ovaj vaš ministar Hasanbegović, a ima ih još kolko hoćeš. Porodice žive dugo u Hrvatskoj, ljudi se osjećaju Hrvati, to je normalno, šta bi bili nego Hrvati – objašnjava emir Muhamed.
– A ja sam ti diplomiro na katoličkom univerzitetu u Pittsburghu, dekan mi bio monsinjor, a stipendiju mi dao onaj vaš Grgić s Pelješca, što poznato vino radi. Plus što sam doktoriro u Zagrebu. Evo, s velikim ponosom nosim i kuburu koju mi je za doktorat poklonio moj prijatelj i mentor dr. Milovan Kubat. Kaže da je original hajdučka – uključuje se dr. Rijad.
– Kako to da su Turci kod vas toliko zastupljeni, evo i na Ajvatovici, janjičarska muzika, zastava skoro više nego bosanskih, delegacije, rekao nam je jedan u stijeni da dolaze načelnici 200 turskih gradova, pa cijela vojska izviđača... – pitamo.
– Još nas i vi Turcima zovete, a to nema veze sa životom. Mi smo Bošnjaci, oni Turci, to su dvije nacije. Imamo dio zajedničke historije i istu vjeru. To je nama draga, prijateljska zemlja, pomogli su nam puno u ratu, ali mi Turci nismo. Ja tebe razumijem šta pričaš, a Turčina ne – kaže nam Mehmed-aga.
– Turska je ovdje puno i ulagala. Trebaš znat da su Bošnjaci dali sedam velikih vezira Osmanskom Carstvu, praktički njime upravljali. Ja ne znam ko mi je draži, Hrvatska i Turska su mi u pet deka: u Hrvatskoj sam studiro, u Turskoj dobro radio – ubacuje se dr. Rijad, dični barjaktar sarajevskog džemata već šestu godinu. Stjegonoša je na Ajvatovici posebna čast.
Kaže genetičar da su Bošnjaci autohtoni europski narod, genetski povezan sa starim Ilirima i da su istraživanja pokazala da nema signifikantnih genetskih razlika između etničkih skupina koje danas žive u BiH.
– Pitajte slobodno i dr. Dragana Primorca, on je to istraživo, a moj je kolega i prijatelj – govori Rijad.
– Bošnjak ti je stari naziv za ljude koji žive u Bosni, bez obzira koje vjere bili – dodaje emir.
Tema je kontroverzna, bosanski Hrvati i Srbi ne bi se složili ni s jednom ocjenom koja im se dira u nacionalnost, a krvavi nedavni rat sigurno ne pomaže relaksaciji, ali u Prusac smo ionako došli zbog Ajvatovice, pa joj se i vraćamo uz stihove poznate ilahije: Kad procvatu behari, kad dunjaluk zamiri, duša čežnjom procvili, davno smo se rastali...
Zaljubljeni u Komaricu
Ovako ti napiši za biskupa Komaricu: on treba u istoriju da uniđe svog naroda i našeg naroda. Isto s njim i pravoslavni proto Vlajko Grabež. Oni su dostojni svoga poziva, pomagali su muslimanima u ratu i ko ljudi se pokazali, pravi Bosanci. I još stavi da ti je to rekla muftinica Emina Halilović.
Njezin je čo'ek bio muftija banjalučki, srce mu puklo u 52. Cijelo su vrijeme rata Halilovići ostali u Banjoj Luci, a o banjolučkom biskupu čuli ste kako kaže. Kao i svi ostali...
– Komarica?! Ja sam u tog čovjeka zaljubljen. Ja bi njega za naibu-reisa stavio, kao zamjenik našem reisu da bude – rekao nam je emir Muhamed-aga dok smo počivali u šumi, a s njim su se složili i njegovi sarajevski konjanici, dr. Rijad, Suad, i tako dalje.
Donacija za konja
– Moreš li ti mene ikako stavit za donaciju? Za konja. Ja sam lani isto jaho na Ajvatovicu, al mi je konj krepo kad sam se kući vratio. Vruć se vode napio, u šumu ga bacili... More se nać do hiljadu maraka novi, da valja, ali nas je sedmero u kući, a ne radi nijedno. Socijalno smo ugroženi. U mene je ime Adis Manjfagić, iz Odžaka, Dragače, kod Bugojna, a mobilni mi je 063/588-676. Eto, pa ako se iko nađe da pomogne...
Majica
Jedno vakufsko momče prsilo se ulicom, da svi vide što mu na majici piše. Stariji će se sjetiti kako nas je učilo da pionir znači: pošten, iskren, odan... E, tako je ovaj Bosanac s ove majice (B)istar, (O)štar, (S)ladak, (A)traktivan, (N)adaren, (A)mbiciozan, (C)ar.
Sultan-cola s čorokotom
Salih Memiš iz sela Oborci ove godine nikako nije mogo u konjanike. Poso ga spriječio konobarski. Dok nam je iznosio teletinu s krumpirom i nudio sultan-colu s čorokotom – u nas bi se reklo crnim kimom – prozborili smo koju o životu:
– Nemojte, molim vas, u negativnom kontekstu nešto... Odoše mladi vani, Njemačka, Austrija, a i ja se spremam. Djevojka mi je gore, studira tri godine za medicinsku sestru. To joj je plaćeno i poso će je čekat. Nije to ko u nas, da se diplome kupuju. Ja volim računare pa računam studirat informatiku. Papiri su problem, treba ti viza i deset hiljada eura na računu, ali se ljudi snalaze ženidbom i svakako.
Janjičarska muzika
Posebna atrakcija je turski vojni orkestar Mehter, zvan često i janjičarska muzika. Navodno je ta glazba inspirirala i Mozarta da napiše Turski marš, kažu nam domaćini. Stvarno moćno zvuče, a kostimografija uključuje i janjičare sa sabljama. Slično kao naše povijesne postrojbe, kliški uskoci, alkari i momci ili talijanska rimska legija na Danima Dioklecijana u Splitu.
Legenda o nastanku
Legenda kaže da su u Bosnu sa sultanom Mehmedom Osvajačem došli i mudraci, a među njima i derviš Ajvaz-dedo. Drevni grad Prusac muku je mučio s pitkom vodom, pa je Dedo tražio dobar izvor i našao ga pod Šuljagom planinom. Ali, između vrela i žednog Prusca ispriječila se golema stijena duga 74 i visoka 30 metara.
Derviš je tu 40 dana molio Alaha, pa usnuo dva ovna kako se sudaraju glavama. Kad se probudio, vidio je raspuknutu stijenu iz koje je potekla voda, pa su je Pruščani drvenim vodovodom proveli u gradinu.
Tako je nastala Ajvatovica, a zahvalni narod i danas ide u pohod do stijene i kroz nju prolazi. U Titovoj Jugoslaviji bila je zabranjena.
– Prusac ti je pravi grad heroj i nije pao cijelo vrijeme ovog zadnjeg rata – kaže dr. Rijad.
Zanimljivo je da se Ajvatovica ne određuje po muslimanskom hidžretskom kalendaru, kako čujemo od lokalnog stanovništva, već pada sedmog ponedjeljka po svetome Juri, koji se slavi 23. travnja. Ove godine Ajvatovica je održana ipak nešto ranije, da se ne sudara s Ramazanom. Konzervativnija islamska razmišljanja Ajvatovicu baš i ne odobravaju, već je drže novotarijom koju treba izbjegavati.
Kaurka Danica
– Ima skoro 30 godina da ja dolazim. Prije ti je bila muška i ženska Ajvatovica. Najprije ide muška, a heftu kasnije i ženska. Vazda je muško starije nego žensko, tako ti je zapisano. Prije je bilo i više konjanika, neće danas narod da drži konje, skupo im. Kobila mi je Danica – priča nam Zahid Kriko iz Donjeg Vakufa.
– Čuj, Danica, kaursko ime – zezamo ga mi.
– Unuka joj dala ime, bila serija neka o Danici i djetetu se svidjelo – sav je ozbiljan Kriko.
Sveti Ivo spašava sve živo
Jajčanin Alen Melić kazuje nam kako sveti Ivo u Podmilačju kod Jajca, veliko katoličko hodočašće, i Ajvatovica najčešće padaju u par dana razlike, pa su i komšije dolazile jedni drugima.
– Jedna naša komšinica nije ti mogla govorit, mislim, govorila je ona, al' je niko živ razumio nije. Onda su je poveli svetomu Ivi, sveštenik je s njom prošo oko crkve i proučio molitvu svoju. Nećeš vjerovat, žena poslije toga progovori razumno. Istina ti je, svi to znaju – kaže nam Melić.
Reporteri 'Slobodne' na najve?em europskom muslimanskom pohodu: 'Narod dolazi i niko ga vi?e ne?e zaustavit' > Slobodna Dalmacija
Visoke, guste jele izdisale su svježinu. Gore na livadi klanjala je glavom do tla pobožna masa naroda. Podnevna molitva bližila se kraju. Tišinu su na lijep način narušavale ptice, a uši vjernika povremeno je paralo njištanje uznemirenih konja iz šume, uz britak prijekor konjanika.
Čim završi Podne-namaz, službeno je gotova i ovogodišnja Ajvatovica, 506. po redu. Kako kažu, najveće europsko dovište, odnosno pohod muslimana, okupilo je zadnje nedjelje u svibnju više desetaka tisuća ljudi u Donji Vakuf i još važniji – drevni grad Prusac.
Dojahalo je iz svih bosanskih krajeva i oko 250 konjanika, neki će u procjeni dodati još 100, a drugi isto toliko oduzeti. Baš je konjica pod Muhamedovim zelenim sandžacima, ili barjacima, i najveća atrakcija te autohtone bošnjačke vjerske i tradicijske manifestacije.
– Tek-biiir – kad se vikne u povorci, masa odgovara koliko je grlo nosi:
– Alahu ekber!
Za vjernike nema sumnje, Bog je najveći, pa se krcatom glavnom vakufskom ulicom, na putu k Pruscu, prolama pljesak oduševljenja.
– Bit će još i bolje, ne može to više niko zaustavit. Jedne godine bilo je sto hiljada ljudi na Ajvatovici. Općina je obezbijedila svu infrastrukturu i sad je na redu privatna inicijativa. Bila je naša delegacija već u Međugorju, ljudi to rade dolje odavno, pa da malo i mi prepišemo, da se podučimo.
U njih je Ajvatovica svaki dan u godini, a ne dvije sedmice ko u nas. I nema vam ovdje tih mudžahedina, selefija i štajaznam šta se kod vas pisalo. Jes, uvijek se nađe kakva budala, ali narod živi normalno – kazuje nam susretljivi vakufski načelnik Huso Sušić.
Još bismo mi mogli divaniti o 1500 duluma malina, 700 ljudi može živjeti od toga, pa o 60.000 kvadrata najmodernijih plastenika, fabrici za preradu voća i povrća i novom prodajnom centru, ali načelniku se žurilo: evo mu taman dolaze delegacije turskih gradova prijatelja i partnera, obećali su donijeti i 75.000 eura donacije za sportsku dvoranu.
– Donesu li mi sad to u parama, ja, bogami, ne znam kud ću s njima – iskreno će načelnik, sav u žurbi.
Sarajevska konjica, na čelu s emirom, ili zapovjednikom,Muhamedom Potogijom, pošla je iz Šehera u srijedu, da bi na završnicu Ajvatovice stigla u nedjelju, a tu ima 120 kilometara jahanja.
Među njima je i dr. Rijad Konjhodžić, jedan od vodećih bosanskih genetičara, koji je istraživao žrtve Srebrenice i cijele BiH uz pomoć DNK analize. Tražilo se 30 tisuća nestalih, a to je oko 150.000 referentnih uzoraka. Naš sugovornik i kanadski mu kolega Jon Daveron osmislili su kompletan ustroj i metodologiju sustava laboratorija.
– Po šumama i gorama se ide, a planinu Vranicu smo u galopu prešli, kud god prođeš, narod te prima, časti i dariva košuljama i peškirima. Po 30 jela nam iznose, iako vrlo skromno žive. Stara je to naša tradicija – kaže Rijad.
Iz Sarajeva je krenulo 17 konjanika, plus još četvero iz Foče.
Doktor jaše pastuha Fošana, punokrvnog arapa vrijednog 30 tisuća eura. S njim ide na Enduro natjecanja, godišnje pet utrka u prirodi, od 40 do 80 kilometara.
– Ne radi mi konju kilometar-sajla, pa ti ne znam kazat kilometražu, ali pozadina nam je izdržala nekako u sedlu, malo žari, ali će proć – kaže nam Ismet Mekić iz Foče.
Na čelu fočanskog džemata je hadži Salem efendija Ćemo, predsjednik lokalnog medžlisa. Među prvima se u Foču vratio poslije genocidnog rata i teškog stradavanja Bošnjaka.
– Šta ti misliš, kroz Foču tako projahat, za to je kockasta muda trebalo imat – šapće nam dr. Rijad.
Nije među Sarajlijama pastuh samo doktorov Fošan, već i plemeniti arap Kilmaž, da ga vidite samo: gracioznost, snaga, ljepota... A sluša komande samo na francuskome.
– Kilmaž je bio četvrti na svijetu na pariškoj izložbi, čovjek mi je za njega davao 250 hiljada eura. Ja se 30 godina arapskim konjima bavim i na Ajvatovicu iz Pariza dolazim – kaže nam Suad Vražalica.
– Ne zna se je li budalast Suad ili konj mu – zeza se emir Muhamed.
Svi ga nazivaju begom, ali taj duhoviti šef konjanika više bi bio aga nego beg.
– Vako niži: hadži, hafiz, aga, emir, Muhamed Potogija, Sarajlija... Skraćeno, Hamo.
Nakitio je u šali emir čitav đerdan titula.
– To ko onaj Kaetano, Felipe, Lopez, Martinez, Gonzales, skraćeno Čiko. Zagorov frend – nabacujemo i mi.
Hamo je prvi organizirao konjicu iz Sarajeva prije deset godina, a sarajevski džemat lani je prvi uveo da i žene mogu jahati.
– Šta mislite da i mi jedne godine pođemo dolje kod vas na tu Sinjsku alku. Da dojašemo na konjima, imamo mi i oružje original: džeferdare, kubure, jatagane, sablje, šta je komu dedo ostavio – pitaju nas Sarajlije.
– Mislite, za revanš – šalimo se.
– Ozbiljno ti kažemo, upitajte ih, da ne banemo iznenada pa ih nađemo nespremne i bez oružja...
Šalu na stranu, ali konjanici stvarno žele doći, pa Viteško alkarsko društvo, ako čuje, neka razmisli, mi brojeve imamo.
Da se vratimo sarajevskom emiru Muhamedu. Kaže čovjek da je aginskoga roda, iz jedne od najstarijih sarajevskih obitelji Potogija. Velike posjede da su imali, ali i dobar dio zemlje uspjeli spasiti od komunističke vlasti poslije rata.
– Istina je, uzimali su, iako sam i ja bio kod Tite na službi. U Udbi. Ali, uvijek sam postio i u džamiju išo, samo u Kakanj, da se ne zna u Saraj'vu. Nijednog svog dosjea ja se ne stidim i pošteno sam poso radio. Evo, neka kaže iko iz dosjea jesam li mu išta slago, a jedino nacionalizam nisam trpio – govori nam Hamo.
– U njega je majka pištolj nosila u dimijama – viču sarajevski konjanici.
– Kad je ovo rat bio u Bosni, došla grupa naših vojnika, hoće kravu da nam nose i da će priznanicu pisat. Krava ti je tada na Sedreniku vrijedila više od mercedesa. Kad se majka ufati za pištolj i poče pucat... Vratim se ja sa linije, bio sam komandant Treće brdske brigade s 22 posto Srba i nijedan mi nije dezertiro.
Dođem ja kući, kad tamo stoje četiri heklera, dva pištolja, rejbanke i jedna tena, teniska. Pitam ja: "Mati mila, šta je ovo?!" "Ratni plijen", kaže ona. "Ja zapucala, oni pobjegoše" – priča emir, a svi se razvaljujemo od smijeha.
Umalo smo Ajvatovicu zaboravili. Sa svih strana saberu se konjanici i barjaci u drevnom Pruscu, pa krenu uzbrdo sedam kilometara na dovište pod planinom Šuljagom.
Tu je vrhunac priče: Ajvaz-dedina stijena. Konjanici je zaobiđu, a narod kroz nju prolazi, baš kao barjaktari i imami, kojih je u nedjelju bilo 40. Po izlasku iz stijene prouči se sura, pa se produži na onaj proplanak s početka teksta.
– Tek-biiir!
– Alahu ekber!
Gorskom stazom odjekuju uzvici slavljenja Boga, dok se defile konjanika probija do livade s binom. Odoše oni u šumsku hladovinu da počinu i okrijepe se. I dio naroda zaklanja se od sunca i sjedi pod jelama. Cijele obitelji su tu, prostrli prekrivače – karirane ili s jelenima – i izuli se. Janjičarska turska glazba nastupa, uz vjerski program i riječ reisa Kavazovića, poglavara bosanskih muslimana.
Mi smo uranili i u čudesnoj stijeni bili prije gužve. A neki i prije nas...
– Stanite na ovaj sveti kamen, jer Bog pomaže samo koga ja slikam. Ako ga ja ne uslikam, neće mu ni Alah dat nafaku – priziva mušterije instant-fotograf Ismet iz Banovića.
– Pošto ti je slika? – pita ga jedna stara nena.
– Pet maraka...
– Što ti mene ne bi usliko za marku, pa nek Alah tebi dadne nafaku – spremna je nena.
Kao da je znala da samo desetak koraka dalje u stijeni čeka još jedan poduzetnik. Šemso mu je ime, a brza fotografija je vaša za dvije marke.
– Šta ćeš, onaj Ismet ufatio bolju poziciju – pomirio se Šemso iz Vogošće.
Još je jedan Ismet u Ajvaz-dedinoj pećini, Zeničanin Bojić, 68. godinu proživljava na dunjaluku.
– Ja ću dolazit dok god mognem hodat. Vuče me želja, a od Alaha tražimo svi uputu za život, pa tako i ja. Da budemo zdravi, da nam djeca idu u školu i da sreće bude. Ja uvijek kažem, ako je preko srca, bolje da sjediš kod kuće nego da dolaziš – poučava Bojić.
Malo dublje u šumi, onaj Mehmed-aga, emir sarajevske konjice, ovako nam je sročio što Ajvatovica znači, odmarajući se od napornog jahanja:
– To ti je pobjeda duha nad materijom...
– Jeste li bili u stijeni? – pita nas jedan od prusačkih domaćina Sarajlijama.
– Da bili, sat vremena sigurno...
– Ne valja, niste pozelenili, morat ćete ponovo – kaže Pruščak, a smijemo se svi.
– Možeš ti bit i Hrvat i musliman. Evo ti ga prvi ovaj vaš ministar Hasanbegović, a ima ih još kolko hoćeš. Porodice žive dugo u Hrvatskoj, ljudi se osjećaju Hrvati, to je normalno, šta bi bili nego Hrvati – objašnjava emir Muhamed.
– A ja sam ti diplomiro na katoličkom univerzitetu u Pittsburghu, dekan mi bio monsinjor, a stipendiju mi dao onaj vaš Grgić s Pelješca, što poznato vino radi. Plus što sam doktoriro u Zagrebu. Evo, s velikim ponosom nosim i kuburu koju mi je za doktorat poklonio moj prijatelj i mentor dr. Milovan Kubat. Kaže da je original hajdučka – uključuje se dr. Rijad.
– Kako to da su Turci kod vas toliko zastupljeni, evo i na Ajvatovici, janjičarska muzika, zastava skoro više nego bosanskih, delegacije, rekao nam je jedan u stijeni da dolaze načelnici 200 turskih gradova, pa cijela vojska izviđača... – pitamo.
– Još nas i vi Turcima zovete, a to nema veze sa životom. Mi smo Bošnjaci, oni Turci, to su dvije nacije. Imamo dio zajedničke historije i istu vjeru. To je nama draga, prijateljska zemlja, pomogli su nam puno u ratu, ali mi Turci nismo. Ja tebe razumijem šta pričaš, a Turčina ne – kaže nam Mehmed-aga.
– Turska je ovdje puno i ulagala. Trebaš znat da su Bošnjaci dali sedam velikih vezira Osmanskom Carstvu, praktički njime upravljali. Ja ne znam ko mi je draži, Hrvatska i Turska su mi u pet deka: u Hrvatskoj sam studiro, u Turskoj dobro radio – ubacuje se dr. Rijad, dični barjaktar sarajevskog džemata već šestu godinu. Stjegonoša je na Ajvatovici posebna čast.
Kaže genetičar da su Bošnjaci autohtoni europski narod, genetski povezan sa starim Ilirima i da su istraživanja pokazala da nema signifikantnih genetskih razlika između etničkih skupina koje danas žive u BiH.
– Pitajte slobodno i dr. Dragana Primorca, on je to istraživo, a moj je kolega i prijatelj – govori Rijad.
– Bošnjak ti je stari naziv za ljude koji žive u Bosni, bez obzira koje vjere bili – dodaje emir.
Tema je kontroverzna, bosanski Hrvati i Srbi ne bi se složili ni s jednom ocjenom koja im se dira u nacionalnost, a krvavi nedavni rat sigurno ne pomaže relaksaciji, ali u Prusac smo ionako došli zbog Ajvatovice, pa joj se i vraćamo uz stihove poznate ilahije: Kad procvatu behari, kad dunjaluk zamiri, duša čežnjom procvili, davno smo se rastali...
Ovako ti napiši za biskupa Komaricu: on treba u istoriju da uniđe svog naroda i našeg naroda. Isto s njim i pravoslavni proto Vlajko Grabež. Oni su dostojni svoga poziva, pomagali su muslimanima u ratu i ko ljudi se pokazali, pravi Bosanci. I još stavi da ti je to rekla muftinica Emina Halilović.
Njezin je čo'ek bio muftija banjalučki, srce mu puklo u 52. Cijelo su vrijeme rata Halilovići ostali u Banjoj Luci, a o banjolučkom biskupu čuli ste kako kaže. Kao i svi ostali...
– Komarica?! Ja sam u tog čovjeka zaljubljen. Ja bi njega za naibu-reisa stavio, kao zamjenik našem reisu da bude – rekao nam je emir Muhamed-aga dok smo počivali u šumi, a s njim su se složili i njegovi sarajevski konjanici, dr. Rijad, Suad, i tako dalje.
Donacija za konja
– Moreš li ti mene ikako stavit za donaciju? Za konja. Ja sam lani isto jaho na Ajvatovicu, al mi je konj krepo kad sam se kući vratio. Vruć se vode napio, u šumu ga bacili... More se nać do hiljadu maraka novi, da valja, ali nas je sedmero u kući, a ne radi nijedno. Socijalno smo ugroženi. U mene je ime Adis Manjfagić, iz Odžaka, Dragače, kod Bugojna, a mobilni mi je 063/588-676. Eto, pa ako se iko nađe da pomogne...
Majica
Jedno vakufsko momče prsilo se ulicom, da svi vide što mu na majici piše. Stariji će se sjetiti kako nas je učilo da pionir znači: pošten, iskren, odan... E, tako je ovaj Bosanac s ove majice (B)istar, (O)štar, (S)ladak, (A)traktivan, (N)adaren, (A)mbiciozan, (C)ar.
Sultan-cola s čorokotom
Salih Memiš iz sela Oborci ove godine nikako nije mogo u konjanike. Poso ga spriječio konobarski. Dok nam je iznosio teletinu s krumpirom i nudio sultan-colu s čorokotom – u nas bi se reklo crnim kimom – prozborili smo koju o životu:
– Nemojte, molim vas, u negativnom kontekstu nešto... Odoše mladi vani, Njemačka, Austrija, a i ja se spremam. Djevojka mi je gore, studira tri godine za medicinsku sestru. To joj je plaćeno i poso će je čekat. Nije to ko u nas, da se diplome kupuju. Ja volim računare pa računam studirat informatiku. Papiri su problem, treba ti viza i deset hiljada eura na računu, ali se ljudi snalaze ženidbom i svakako.
Janjičarska muzika
Posebna atrakcija je turski vojni orkestar Mehter, zvan često i janjičarska muzika. Navodno je ta glazba inspirirala i Mozarta da napiše Turski marš, kažu nam domaćini. Stvarno moćno zvuče, a kostimografija uključuje i janjičare sa sabljama. Slično kao naše povijesne postrojbe, kliški uskoci, alkari i momci ili talijanska rimska legija na Danima Dioklecijana u Splitu.
Legenda o nastanku
Legenda kaže da su u Bosnu sa sultanom Mehmedom Osvajačem došli i mudraci, a među njima i derviš Ajvaz-dedo. Drevni grad Prusac muku je mučio s pitkom vodom, pa je Dedo tražio dobar izvor i našao ga pod Šuljagom planinom. Ali, između vrela i žednog Prusca ispriječila se golema stijena duga 74 i visoka 30 metara.
Derviš je tu 40 dana molio Alaha, pa usnuo dva ovna kako se sudaraju glavama. Kad se probudio, vidio je raspuknutu stijenu iz koje je potekla voda, pa su je Pruščani drvenim vodovodom proveli u gradinu.
Tako je nastala Ajvatovica, a zahvalni narod i danas ide u pohod do stijene i kroz nju prolazi. U Titovoj Jugoslaviji bila je zabranjena.
– Prusac ti je pravi grad heroj i nije pao cijelo vrijeme ovog zadnjeg rata – kaže dr. Rijad.
Zanimljivo je da se Ajvatovica ne određuje po muslimanskom hidžretskom kalendaru, kako čujemo od lokalnog stanovništva, već pada sedmog ponedjeljka po svetome Juri, koji se slavi 23. travnja. Ove godine Ajvatovica je održana ipak nešto ranije, da se ne sudara s Ramazanom. Konzervativnija islamska razmišljanja Ajvatovicu baš i ne odobravaju, već je drže novotarijom koju treba izbjegavati.
Kaurka Danica
– Ima skoro 30 godina da ja dolazim. Prije ti je bila muška i ženska Ajvatovica. Najprije ide muška, a heftu kasnije i ženska. Vazda je muško starije nego žensko, tako ti je zapisano. Prije je bilo i više konjanika, neće danas narod da drži konje, skupo im. Kobila mi je Danica – priča nam Zahid Kriko iz Donjeg Vakufa.
– Čuj, Danica, kaursko ime – zezamo ga mi.
– Unuka joj dala ime, bila serija neka o Danici i djetetu se svidjelo – sav je ozbiljan Kriko.
Sveti Ivo spašava sve živo
Jajčanin Alen Melić kazuje nam kako sveti Ivo u Podmilačju kod Jajca, veliko katoličko hodočašće, i Ajvatovica najčešće padaju u par dana razlike, pa su i komšije dolazile jedni drugima.
– Jedna naša komšinica nije ti mogla govorit, mislim, govorila je ona, al' je niko živ razumio nije. Onda su je poveli svetomu Ivi, sveštenik je s njom prošo oko crkve i proučio molitvu svoju. Nećeš vjerovat, žena poslije toga progovori razumno. Istina ti je, svi to znaju – kaže nam Melić.
Reporteri 'Slobodne' na najve?em europskom muslimanskom pohodu: 'Narod dolazi i niko ga vi?e ne?e zaustavit' > Slobodna Dalmacija
