BlackJack
Jackass of the Week
und dann heulen sie der schiedsrichter ist schuld, der klimawandel ist schuld und serbien ist schuld ...
-
Herzlich Willkommen im Balkanforum
Sind Sie neu hier? Dann werden Sie Mitglied in unserer Community.
Bitte hier registrieren
Nachrichten aus Kroatien
- Ersteller DZEKO
- Erstellt am
BlackJack
Jackass of the Week
ich überlege noch
Strahimir I
Top-Poster
pucaš od zavisti jer nikad nećete u basketu uspeha i posećenost imati ljakse[/QUOTE]
Uživaj u igri i nauči činjenice koje u 3:35 minuti obišle svit i pitam te tko je još vodio protiv dream teama.Dosegni te to pa ćemo ......
https://www.youtube.com/watch?v=MJ4nVL5QywM
Uživaj u igri i nauči činjenice koje u 3:35 minuti obišle svit i pitam te tko je još vodio protiv dream teama.Dosegni te to pa ćemo ......
https://www.youtube.com/watch?v=MJ4nVL5QywM
CrnaRuka
Gesperrt
AMERI POKLONILI HRVATIMA POKVARENE OKLOPNJAKE: Više od dve godine 70 MRAP-ova leže odbačeni na ledini!
AMERI POKLONILI HRVATIMA POKVARENE OKLOPNJAKE: Vi?e od dve godine 70 MRAP-ova le?e odba?eni na ledini! - Informer
Dve i po godine posle donacije 220 okolopnih vozila tipa MRAP od Sjedinjenih Američkih Država, za gotovo sva vozila Ministarstvo odbrane Hrvatske mora da ugovori nabavku novih višeslojnih balističkih stakala, objavio je hrvatski portal jutarnji.hr
:geil:
AMERI POKLONILI HRVATIMA POKVARENE OKLOPNJAKE: Vi?e od dve godine 70 MRAP-ova le?e odba?eni na ledini! - Informer
Sie haben keine Berechtigung Anhänge anzusehen. Anhänge sind ausgeblendet.
Dve i po godine posle donacije 220 okolopnih vozila tipa MRAP od Sjedinjenih Američkih Država, za gotovo sva vozila Ministarstvo odbrane Hrvatske mora da ugovori nabavku novih višeslojnih balističkih stakala, objavio je hrvatski portal jutarnji.hr
:geil:
Dzek Danijels
Top-Poster
Uživaj u igri i nauči činjenice koje u 3:35 minuti obišle svit i pitam te tko je još vodio protiv dream teama.Dosegni te to pa ćemo ......
https://www.youtube.com/watch?v=MJ4nVL5QywM[/QUOTE]
Jugoslavija 96 je vodila protiv drim tima i na kraju isto kao hrvatska 92 izgubila. A vi ste 95 u polufinalu dobili kartu za kući od srbije
Strahimir I
Top-Poster
Jugoslavija 96 je vodila protiv drim tima i na kraju isto kao hrvatska 92 izgubila. A vi ste 95 u polufinalu dobili kartu za kući od srbije
[/QUOTE]Barem ne pravimo od poraza pobiedu i ne bižimo na traktorima .
G
Gelöschtes Mitglied 8317
Guest
Istinski heroj: On ni ranjen nije htio napustiti prvu crtu obrane Hrvatski vitez Predrag Matanović, rođen na danšnji dan 1969. jedan je od najvećih heroja Domovinskog rata. Poginuo je u Oluji. Njegovi prijatelji i suborci pričaju o legendarnom zapovjedniku
Dubrovnik srpanj 1992. Predrag i brat mu Drago Matanović. S njima su Mario Pavlović i Mile Krišto
Prije godinu i pol pukovnik Predrag Matanović, rođen na današnji dan 1969. u Sisku, dobio je svoju ulicu u Petrinji, a njegovo ime nosi vojarna u Petrinji.
[h=2]'Živio je za svoje ljude'[/h]Ratnik, borac, heroj, poštenjačina i čovjek velika srca - tako Matanovića opisuje njegov veliki prijatelj i suborac Mate Damjanović. Upoznao je Predraga još u školi, zbližili su se kroz sport. Na početku su obojica, kaže nam, bili u specijalnoj policiji a onda je Predrag prešao u ZNG. Prošli su dosta terena zajedno, bili rame uz rame, zajedno gledali "smrt u oči"
- On je bio najbolji od najboljih u svakom pogledu. Sve je oko sebe obasjavao svojom hrabrošću i plemenitošću. Živio je za svoje ljude, imao je nešto urođeno u sebi što nikad nisam vidio kod nikoga, nešto zbog čega su ga svi bespogovorno slijedili. Nije znao za strah, uvijek je bio prvi, bio je uzor svakom ratniku - kaže nam Damjanović
Ni ranjavanja ga, ističe, nisu zaustavila. A prošao je sva ratišta, od Dubrovnika do Slavonije.
- Dečki su ga obožavali i htjeli svugdje ići za njim. On nije govorio: "Idite to napravite" nego "Za mnom". Nikad nije ostavio svog čovjeka na terenu, o njima se brinuo kao otac - kaže Damjanović kojem je Predrag dan prije nego je poginuo 4.kolovoza 1995. godine kazao: Brate, čuvaj mi Nataliju i sina.
- Kao da je predosjetio da će mu se nešto dogoditi. Supruga Natalija mu je tada bila u visokom stupnju trudnoće, rodila je mjesec dana nakon što je poginuo - ističe Damjanović te dodaje kako je Predrag ranjen u ruku nekoliko sati prije nego će poginuti, ali nije htio ići u bolnicu.
A onda granata, ma jedan mali sitni geler prošao je ispod pazuha i usmrtio ga. Imao je pancirku na sebi ali eto..sudbina je tako htjela - kaže nam Damjanović kojem je i danas, a prošlo je više od 20 godina od Predragove pogibije, teško pričati o smrti bliskog prijatelja.
[h=2]'Primjerom je pokazivao kakvi trebamo biti'[/h]Oliver Mijaković poznavao ga je još od srednje škole. Bili su vršnjaci.
- Ne postoje riječi kojima bi vam opisao kakav je to velik i častan čovjek bio. Istinski heroj .Išao je prvi i tamo gdje je trebalo i tamo gdje nije. Pazio i brinuo o svojim vojnicima. Bio uvijek prvi. Svojim primjerom pokazivao nam je najbolje vrline kod ratnika. Kakvi i mi moramo biti - istaknuo je Mijaković.
[h=2]'Uvijek je išao prvi u borbu'[/h]Nema dana da se Zijad Oreščanin ne sjeti svog najboljeg prijatelja Predraga Matanovića. I prije rata su se družili, a bili su zajedno i u 2. gardijskoj brigadi, zajedno u borbi...
- Tako hrabrog i odvažnog čovjeka nije bilo. On je bio rođeni ratnik. Istinski hrvatski vitez, veliki domoljub i pravi zapovjednik. Sve ljudske vrline koje bi čovjek trebao imati on je imao. Taj se iza nikoga nije skrivao, uvijek je išao prvi u borbu - kaže nam Oreščanin te dodaje da su često išli zajedno na groblje. Svaki slobodan vikend koji su imali otišli bi odnijeti cvijeće i zapaliti svijeće poginulim suborcima. Također, Predrag nije propuštao ni posjetiti obitelji svojih poginulih vojnika.
Predrag je, kaže, znao biti i jako temperamentan ali uvijek izuzetno pravičan, Bitna mu je bila organizacija, sve je moralo funkcionirati besprijekorno. Disciplina u postrojbi je bila na zavidnom nivou.
- Iako je na južnom ratištu 1992. bio teško ranjen u glavu nije taj dugo mogao biti na bolovanju. Kad smo ga došli posjetiti u bolnicu glava mu je bila skroz zamotana i samo su se oči vidjele. No on je jedva čekao kad će se vratiti. Zanimljiv je bio naš odlazak na komisiju koja je utvrđivala tko je za mirovinu, a tko ne. Ako je invalidnost bila veća od 40 posto poslali bi te u mirovinu. Nakon pregleda doktor mu je rekao da on ima barem 70 posto a on mu je odgovorio: "Doktore, sve je u redu, ali nemojte mi nikako dati više od 40 posto da ne bi slučajno u mirovini završio." A imao je velike zdravstvene probleme. Ja sam svjedočio situacijama koje su bile itekako zabrinjavajuće. No on je bio odlučan. Sve dok Hrvatska nije bila slobodna nije dolazilo u obzir da on išta drugo radi osim da se bori za njezino oslobađanje - prisjeća se Oreščanin.
Predrag Matanović, brigadir Hrvatske vojske, ratni zapovjednik u Domovinskom ratu i dragovoljac od prosinca 1990. kad se prijavio u MUP, bio je, slažu se svi koji su ga poznavali istinski i cijenjeni vođa koji je volio pravičnost. Bio je izuzetno hrabar čovjek, a svaka njegova akcija bila je iznimni borbeni pothvat ili junački čin. Poginuo je u Oluji 4. kolovoza 1995. godine vodeći svoju postrojbu u napad na jednom od pravaca napada 2. gardijske brigade "Gromovi" u mjestu Koloniji, na ulazu u Petrinju, samo kilometar i pol od obiteljske kuće. Imao je tek 26 godina.
Dubrovnik srpanj 1992. Predrag i brat mu Drago Matanović. S njima su Mario Pavlović i Mile Krištofoto: URV 2. GBR GROMOVI
Prije godinu i pol pukovnik Predrag Matanović, rođen na današnji dan 1969. u Sisku, dobio je svoju ulicu u Petrinji, a njegovo ime nosi vojarna u Petrinji.
[h=2]'Živio je za svoje ljude'[/h]Ratnik, borac, heroj, poštenjačina i čovjek velika srca - tako Matanovića opisuje njegov veliki prijatelj i suborac Mate Damjanović. Upoznao je Predraga još u školi, zbližili su se kroz sport. Na početku su obojica, kaže nam, bili u specijalnoj policiji a onda je Predrag prešao u ZNG. Prošli su dosta terena zajedno, bili rame uz rame, zajedno gledali "smrt u oči"
- On je bio najbolji od najboljih u svakom pogledu. Sve je oko sebe obasjavao svojom hrabrošću i plemenitošću. Živio je za svoje ljude, imao je nešto urođeno u sebi što nikad nisam vidio kod nikoga, nešto zbog čega su ga svi bespogovorno slijedili. Nije znao za strah, uvijek je bio prvi, bio je uzor svakom ratniku - kaže nam Damjanović
Vojarna Lađarska Sisakfoto: URV 2. GBR GROMOVI
Ni ranjavanja ga, ističe, nisu zaustavila. A prošao je sva ratišta, od Dubrovnika do Slavonije.
- Dečki su ga obožavali i htjeli svugdje ići za njim. On nije govorio: "Idite to napravite" nego "Za mnom". Nikad nije ostavio svog čovjeka na terenu, o njima se brinuo kao otac - kaže Damjanović kojem je Predrag dan prije nego je poginuo 4.kolovoza 1995. godine kazao: Brate, čuvaj mi Nataliju i sina.
- Kao da je predosjetio da će mu se nešto dogoditi. Supruga Natalija mu je tada bila u visokom stupnju trudnoće, rodila je mjesec dana nakon što je poginuo - ističe Damjanović te dodaje kako je Predrag ranjen u ruku nekoliko sati prije nego će poginuti, ali nije htio ići u bolnicu.
Predrag sa suborcima u Glinskoj Poljanifoto: URV 2. GBR GROMOVI
- A onda granata, ma jedan mali sitni geler prošao je ispod pazuha i usmrtio ga. Imao je pancirku na sebi ali eto..sudbina je tako htjela - kaže nam Damjanović kojem je i danas, a prošlo je više od 20 godina od Predragove pogibije, teško pričati o smrti bliskog prijatelja.
foto: URV 2. GBR GROMOVI
[h=2]'Primjerom je pokazivao kakvi trebamo biti'[/h]Oliver Mijaković poznavao ga je još od srednje škole. Bili su vršnjaci.
- Ne postoje riječi kojima bi vam opisao kakav je to velik i častan čovjek bio. Istinski heroj .Išao je prvi i tamo gdje je trebalo i tamo gdje nije. Pazio i brinuo o svojim vojnicima. Bio uvijek prvi. Svojim primjerom pokazivao nam je najbolje vrline kod ratnika. Kakvi i mi moramo biti - istaknuo je Mijaković.
[COLOR=rgba(255, 255, 255, 0.6)]
[/COLOR]
[/COLOR]
[/COLOR]
Vojarna Lađarska u Sisku. Sa Predragom su njegovi suborci Oliver Mijoković. Tihomir Šustić, Stjepan Vego i Ivan Klepićfoto: URV 2. GBR GROMOVI
[h=2]'Uvijek je išao prvi u borbu'[/h]Nema dana da se Zijad Oreščanin ne sjeti svog najboljeg prijatelja Predraga Matanovića. I prije rata su se družili, a bili su zajedno i u 2. gardijskoj brigadi, zajedno u borbi...
- Tako hrabrog i odvažnog čovjeka nije bilo. On je bio rođeni ratnik. Istinski hrvatski vitez, veliki domoljub i pravi zapovjednik. Sve ljudske vrline koje bi čovjek trebao imati on je imao. Taj se iza nikoga nije skrivao, uvijek je išao prvi u borbu - kaže nam Oreščanin te dodaje da su često išli zajedno na groblje. Svaki slobodan vikend koji su imali otišli bi odnijeti cvijeće i zapaliti svijeće poginulim suborcima. Također, Predrag nije propuštao ni posjetiti obitelji svojih poginulih vojnika.
Predrag na groblju sa suborcima Ivicom Križanićem i Enizom Jakšićemfoto: URV 2. GBR GROMOVI
Predrag je, kaže, znao biti i jako temperamentan ali uvijek izuzetno pravičan, Bitna mu je bila organizacija, sve je moralo funkcionirati besprijekorno. Disciplina u postrojbi je bila na zavidnom nivou.
Predrag sa bratom generalom Dragom Matanovićem u Sisku 1991.foto: URV 2. GBR GROMOVI
- Iako je na južnom ratištu 1992. bio teško ranjen u glavu nije taj dugo mogao biti na bolovanju. Kad smo ga došli posjetiti u bolnicu glava mu je bila skroz zamotana i samo su se oči vidjele. No on je jedva čekao kad će se vratiti. Zanimljiv je bio naš odlazak na komisiju koja je utvrđivala tko je za mirovinu, a tko ne. Ako je invalidnost bila veća od 40 posto poslali bi te u mirovinu. Nakon pregleda doktor mu je rekao da on ima barem 70 posto a on mu je odgovorio: "Doktore, sve je u redu, ali nemojte mi nikako dati više od 40 posto da ne bi slučajno u mirovini završio." A imao je velike zdravstvene probleme. Ja sam svjedočio situacijama koje su bile itekako zabrinjavajuće. No on je bio odlučan. Sve dok Hrvatska nije bila slobodna nije dolazilo u obzir da on išta drugo radi osim da se bori za njezino oslobađanje - prisjeća se Oreščanin.
Predrag Matanović 1991. godine u društvu Samira Kurjaka i pok. Ivice Hrnčevića (sjedi)foto: URV 2. GBR GROMOVI
- Ponosan sam i sretan što sam poznavao tako hrabrog i plemenitog čovjeka - zaključuje te dodaje kako mnoge njegove crte karaktera sad vidi u njegovom sinu Leonardu, koji sad studira u Zagrebu.
[/COLOR]
Dubrovnik srpanj 1992. Predrag i brat mu Drago Matanović. S njima su Mario Pavlović i Mile Krišto
Prije godinu i pol pukovnik Predrag Matanović, rođen na današnji dan 1969. u Sisku, dobio je svoju ulicu u Petrinji, a njegovo ime nosi vojarna u Petrinji.
[h=2]'Živio je za svoje ljude'[/h]Ratnik, borac, heroj, poštenjačina i čovjek velika srca - tako Matanovića opisuje njegov veliki prijatelj i suborac Mate Damjanović. Upoznao je Predraga još u školi, zbližili su se kroz sport. Na početku su obojica, kaže nam, bili u specijalnoj policiji a onda je Predrag prešao u ZNG. Prošli su dosta terena zajedno, bili rame uz rame, zajedno gledali "smrt u oči"
- On je bio najbolji od najboljih u svakom pogledu. Sve je oko sebe obasjavao svojom hrabrošću i plemenitošću. Živio je za svoje ljude, imao je nešto urođeno u sebi što nikad nisam vidio kod nikoga, nešto zbog čega su ga svi bespogovorno slijedili. Nije znao za strah, uvijek je bio prvi, bio je uzor svakom ratniku - kaže nam Damjanović
Ni ranjavanja ga, ističe, nisu zaustavila. A prošao je sva ratišta, od Dubrovnika do Slavonije.
- Dečki su ga obožavali i htjeli svugdje ići za njim. On nije govorio: "Idite to napravite" nego "Za mnom". Nikad nije ostavio svog čovjeka na terenu, o njima se brinuo kao otac - kaže Damjanović kojem je Predrag dan prije nego je poginuo 4.kolovoza 1995. godine kazao: Brate, čuvaj mi Nataliju i sina.
- Kao da je predosjetio da će mu se nešto dogoditi. Supruga Natalija mu je tada bila u visokom stupnju trudnoće, rodila je mjesec dana nakon što je poginuo - ističe Damjanović te dodaje kako je Predrag ranjen u ruku nekoliko sati prije nego će poginuti, ali nije htio ići u bolnicu.
A onda granata, ma jedan mali sitni geler prošao je ispod pazuha i usmrtio ga. Imao je pancirku na sebi ali eto..sudbina je tako htjela - kaže nam Damjanović kojem je i danas, a prošlo je više od 20 godina od Predragove pogibije, teško pričati o smrti bliskog prijatelja.
[h=2]'Primjerom je pokazivao kakvi trebamo biti'[/h]Oliver Mijaković poznavao ga je još od srednje škole. Bili su vršnjaci.
- Ne postoje riječi kojima bi vam opisao kakav je to velik i častan čovjek bio. Istinski heroj .Išao je prvi i tamo gdje je trebalo i tamo gdje nije. Pazio i brinuo o svojim vojnicima. Bio uvijek prvi. Svojim primjerom pokazivao nam je najbolje vrline kod ratnika. Kakvi i mi moramo biti - istaknuo je Mijaković.
[h=2]'Uvijek je išao prvi u borbu'[/h]Nema dana da se Zijad Oreščanin ne sjeti svog najboljeg prijatelja Predraga Matanovića. I prije rata su se družili, a bili su zajedno i u 2. gardijskoj brigadi, zajedno u borbi...
- Tako hrabrog i odvažnog čovjeka nije bilo. On je bio rođeni ratnik. Istinski hrvatski vitez, veliki domoljub i pravi zapovjednik. Sve ljudske vrline koje bi čovjek trebao imati on je imao. Taj se iza nikoga nije skrivao, uvijek je išao prvi u borbu - kaže nam Oreščanin te dodaje da su često išli zajedno na groblje. Svaki slobodan vikend koji su imali otišli bi odnijeti cvijeće i zapaliti svijeće poginulim suborcima. Također, Predrag nije propuštao ni posjetiti obitelji svojih poginulih vojnika.
Predrag je, kaže, znao biti i jako temperamentan ali uvijek izuzetno pravičan, Bitna mu je bila organizacija, sve je moralo funkcionirati besprijekorno. Disciplina u postrojbi je bila na zavidnom nivou.
- Iako je na južnom ratištu 1992. bio teško ranjen u glavu nije taj dugo mogao biti na bolovanju. Kad smo ga došli posjetiti u bolnicu glava mu je bila skroz zamotana i samo su se oči vidjele. No on je jedva čekao kad će se vratiti. Zanimljiv je bio naš odlazak na komisiju koja je utvrđivala tko je za mirovinu, a tko ne. Ako je invalidnost bila veća od 40 posto poslali bi te u mirovinu. Nakon pregleda doktor mu je rekao da on ima barem 70 posto a on mu je odgovorio: "Doktore, sve je u redu, ali nemojte mi nikako dati više od 40 posto da ne bi slučajno u mirovini završio." A imao je velike zdravstvene probleme. Ja sam svjedočio situacijama koje su bile itekako zabrinjavajuće. No on je bio odlučan. Sve dok Hrvatska nije bila slobodna nije dolazilo u obzir da on išta drugo radi osim da se bori za njezino oslobađanje - prisjeća se Oreščanin.
Autor:Iva Rebac
Nedjelja, 29.01.2017. u 15:33
Prije godinu i pol pukovnik Predrag Matanović, rođen na današnji dan 1969. u Sisku, dobio je svoju ulicu u Petrinji, a njegovo ime nosi vojarna u Petrinji.
[h=2]'Živio je za svoje ljude'[/h]Ratnik, borac, heroj, poštenjačina i čovjek velika srca - tako Matanovića opisuje njegov veliki prijatelj i suborac Mate Damjanović. Upoznao je Predraga još u školi, zbližili su se kroz sport. Na početku su obojica, kaže nam, bili u specijalnoj policiji a onda je Predrag prešao u ZNG. Prošli su dosta terena zajedno, bili rame uz rame, zajedno gledali "smrt u oči"
- On je bio najbolji od najboljih u svakom pogledu. Sve je oko sebe obasjavao svojom hrabrošću i plemenitošću. Živio je za svoje ljude, imao je nešto urođeno u sebi što nikad nisam vidio kod nikoga, nešto zbog čega su ga svi bespogovorno slijedili. Nije znao za strah, uvijek je bio prvi, bio je uzor svakom ratniku - kaže nam Damjanović
Ni ranjavanja ga, ističe, nisu zaustavila. A prošao je sva ratišta, od Dubrovnika do Slavonije.
- Dečki su ga obožavali i htjeli svugdje ići za njim. On nije govorio: "Idite to napravite" nego "Za mnom". Nikad nije ostavio svog čovjeka na terenu, o njima se brinuo kao otac - kaže Damjanović kojem je Predrag dan prije nego je poginuo 4.kolovoza 1995. godine kazao: Brate, čuvaj mi Nataliju i sina.
- Kao da je predosjetio da će mu se nešto dogoditi. Supruga Natalija mu je tada bila u visokom stupnju trudnoće, rodila je mjesec dana nakon što je poginuo - ističe Damjanović te dodaje kako je Predrag ranjen u ruku nekoliko sati prije nego će poginuti, ali nije htio ići u bolnicu.
- A onda granata, ma jedan mali sitni geler prošao je ispod pazuha i usmrtio ga. Imao je pancirku na sebi ali eto..sudbina je tako htjela - kaže nam Damjanović kojem je i danas, a prošlo je više od 20 godina od Predragove pogibije, teško pričati o smrti bliskog prijatelja.
[h=2]'Primjerom je pokazivao kakvi trebamo biti'[/h]Oliver Mijaković poznavao ga je još od srednje škole. Bili su vršnjaci.
- Ne postoje riječi kojima bi vam opisao kakav je to velik i častan čovjek bio. Istinski heroj .Išao je prvi i tamo gdje je trebalo i tamo gdje nije. Pazio i brinuo o svojim vojnicima. Bio uvijek prvi. Svojim primjerom pokazivao nam je najbolje vrline kod ratnika. Kakvi i mi moramo biti - istaknuo je Mijaković.
[COLOR=rgba(255, 255, 255, 0.901961)]
[COLOR=rgba(255, 255, 255, 0.6)]
[COLOR=rgba(255, 255, 255, 0.6)]
[COLOR=rgba(255, 255, 255, 0.6)]
[COLOR=rgba(255, 255, 255, 0.6)][COLOR=rgba(255, 255, 255, 0.6)][/COLOR]
[/COLOR][/COLOR]
[/COLOR]
[/COLOR]
[h=2]'Uvijek je išao prvi u borbu'[/h]Nema dana da se Zijad Oreščanin ne sjeti svog najboljeg prijatelja Predraga Matanovića. I prije rata su se družili, a bili su zajedno i u 2. gardijskoj brigadi, zajedno u borbi...
- Tako hrabrog i odvažnog čovjeka nije bilo. On je bio rođeni ratnik. Istinski hrvatski vitez, veliki domoljub i pravi zapovjednik. Sve ljudske vrline koje bi čovjek trebao imati on je imao. Taj se iza nikoga nije skrivao, uvijek je išao prvi u borbu - kaže nam Oreščanin te dodaje da su često išli zajedno na groblje. Svaki slobodan vikend koji su imali otišli bi odnijeti cvijeće i zapaliti svijeće poginulim suborcima. Također, Predrag nije propuštao ni posjetiti obitelji svojih poginulih vojnika.
Predrag je, kaže, znao biti i jako temperamentan ali uvijek izuzetno pravičan, Bitna mu je bila organizacija, sve je moralo funkcionirati besprijekorno. Disciplina u postrojbi je bila na zavidnom nivou.
- Iako je na južnom ratištu 1992. bio teško ranjen u glavu nije taj dugo mogao biti na bolovanju. Kad smo ga došli posjetiti u bolnicu glava mu je bila skroz zamotana i samo su se oči vidjele. No on je jedva čekao kad će se vratiti. Zanimljiv je bio naš odlazak na komisiju koja je utvrđivala tko je za mirovinu, a tko ne. Ako je invalidnost bila veća od 40 posto poslali bi te u mirovinu. Nakon pregleda doktor mu je rekao da on ima barem 70 posto a on mu je odgovorio: "Doktore, sve je u redu, ali nemojte mi nikako dati više od 40 posto da ne bi slučajno u mirovini završio." A imao je velike zdravstvene probleme. Ja sam svjedočio situacijama koje su bile itekako zabrinjavajuće. No on je bio odlučan. Sve dok Hrvatska nije bila slobodna nije dolazilo u obzir da on išta drugo radi osim da se bori za njezino oslobađanje - prisjeća se Oreščanin.
- Ponosan sam i sretan što sam poznavao tako hrabrog i plemenitog čovjeka - zaključuje te dodaje kako mnoge njegove crte karaktera sad vidi u njegovom sinu Leonardu, koji sad studira u Zagrebu.
[/COLOR]
Dissention
-.-
Istinski heroj: On ni ranjen nije htio napustiti prvu crtu obrane Hrvatski vitez Predrag Matanović, rođen na danšnji dan 1969. jedan je od najvećih heroja Domovinskog rata. Poginuo je u Oluji. Njegovi prijatelji i suborci pričaju o legendarnom zapovjedniku
Dubrovnik srpanj 1992. Predrag i brat mu Drago Matanović. S njima su Mario Pavlović i Mile Krišto
Prije godinu i pol pukovnik Predrag Matanović, rođen na današnji dan 1969. u Sisku, dobio je svoju ulicu u Petrinji, a njegovo ime nosi vojarna u Petrinji.
'Živio je za svoje ljude'
Ratnik, borac, heroj, poštenjačina i čovjek velika srca - tako Matanovića opisuje njegov veliki prijatelj i suborac Mate Damjanović. Upoznao je Predraga još u školi, zbližili su se kroz sport. Na početku su obojica, kaže nam, bili u specijalnoj policiji a onda je Predrag prešao u ZNG. Prošli su dosta terena zajedno, bili rame uz rame, zajedno gledali "smrt u oči"
- On je bio najbolji od najboljih u svakom pogledu. Sve je oko sebe obasjavao svojom hrabrošću i plemenitošću. Živio je za svoje ljude, imao je nešto urođeno u sebi što nikad nisam vidio kod nikoga, nešto zbog čega su ga svi bespogovorno slijedili. Nije znao za strah, uvijek je bio prvi, bio je uzor svakom ratniku - kaže nam Damjanović
Ni ranjavanja ga, ističe, nisu zaustavila. A prošao je sva ratišta, od Dubrovnika do Slavonije.
- Dečki su ga obožavali i htjeli svugdje ići za njim. On nije govorio: "Idite to napravite" nego "Za mnom". Nikad nije ostavio svog čovjeka na terenu, o njima se brinuo kao otac - kaže Damjanović kojem je Predrag dan prije nego je poginuo 4.kolovoza 1995. godine kazao: Brate, čuvaj mi Nataliju i sina.
- Kao da je predosjetio da će mu se nešto dogoditi. Supruga Natalija mu je tada bila u visokom stupnju trudnoće, rodila je mjesec dana nakon što je poginuo - ističe Damjanović te dodaje kako je Predrag ranjen u ruku nekoliko sati prije nego će poginuti, ali nije htio ići u bolnicu.
A onda granata, ma jedan mali sitni geler prošao je ispod pazuha i usmrtio ga. Imao je pancirku na sebi ali eto..sudbina je tako htjela - kaže nam Damjanović kojem je i danas, a prošlo je više od 20 godina od Predragove pogibije, teško pričati o smrti bliskog prijatelja.
'Primjerom je pokazivao kakvi trebamo biti'
Oliver Mijaković poznavao ga je još od srednje škole. Bili su vršnjaci.
- Ne postoje riječi kojima bi vam opisao kakav je to velik i častan čovjek bio. Istinski heroj .Išao je prvi i tamo gdje je trebalo i tamo gdje nije. Pazio i brinuo o svojim vojnicima. Bio uvijek prvi. Svojim primjerom pokazivao nam je najbolje vrline kod ratnika. Kakvi i mi moramo biti - istaknuo je Mijaković.
'Uvijek je išao prvi u borbu'
Nema dana da se Zijad Oreščanin ne sjeti svog najboljeg prijatelja Predraga Matanovića. I prije rata su se družili, a bili su zajedno i u 2. gardijskoj brigadi, zajedno u borbi...
- Tako hrabrog i odvažnog čovjeka nije bilo. On je bio rođeni ratnik. Istinski hrvatski vitez, veliki domoljub i pravi zapovjednik. Sve ljudske vrline koje bi čovjek trebao imati on je imao. Taj se iza nikoga nije skrivao, uvijek je išao prvi u borbu - kaže nam Oreščanin te dodaje da su često išli zajedno na groblje. Svaki slobodan vikend koji su imali otišli bi odnijeti cvijeće i zapaliti svijeće poginulim suborcima. Također, Predrag nije propuštao ni posjetiti obitelji svojih poginulih vojnika.
Predrag je, kaže, znao biti i jako temperamentan ali uvijek izuzetno pravičan, Bitna mu je bila organizacija, sve je moralo funkcionirati besprijekorno. Disciplina u postrojbi je bila na zavidnom nivou.
- Iako je na južnom ratištu 1992. bio teško ranjen u glavu nije taj dugo mogao biti na bolovanju. Kad smo ga došli posjetiti u bolnicu glava mu je bila skroz zamotana i samo su se oči vidjele. No on je jedva čekao kad će se vratiti. Zanimljiv je bio naš odlazak na komisiju koja je utvrđivala tko je za mirovinu, a tko ne. Ako je invalidnost bila veća od 40 posto poslali bi te u mirovinu. Nakon pregleda doktor mu je rekao da on ima barem 70 posto a on mu je odgovorio: "Doktore, sve je u redu, ali nemojte mi nikako dati više od 40 posto da ne bi slučajno u mirovini završio." A imao je velike zdravstvene probleme. Ja sam svjedočio situacijama koje su bile itekako zabrinjavajuće. No on je bio odlučan. Sve dok Hrvatska nije bila slobodna nije dolazilo u obzir da on išta drugo radi osim da se bori za njezino oslobađanje - prisjeća se Oreščanin.
Predrag Matanović, brigadir Hrvatske vojske, ratni zapovjednik u Domovinskom ratu i dragovoljac od prosinca 1990. kad se prijavio u MUP, bio je, slažu se svi koji su ga poznavali istinski i cijenjeni vođa koji je volio pravičnost. Bio je izuzetno hrabar čovjek, a svaka njegova akcija bila je iznimni borbeni pothvat ili junački čin. Poginuo je u Oluji 4. kolovoza 1995. godine vodeći svoju postrojbu u napad na jednom od pravaca napada 2. gardijske brigade "Gromovi" u mjestu Koloniji, na ulazu u Petrinju, samo kilometar i pol od obiteljske kuće. Imao je tek 26 godina.Autor:Iva RebacNedjelja, 29.01.2017. u 15:33
Dubrovnik srpanj 1992. Predrag i brat mu Drago Matanović. S njima su Mario Pavlović i Mile Krištofoto: URV 2. GBR GROMOVI
Prije godinu i pol pukovnik Predrag Matanović, rođen na današnji dan 1969. u Sisku, dobio je svoju ulicu u Petrinji, a njegovo ime nosi vojarna u Petrinji.
'Živio je za svoje ljude'
Ratnik, borac, heroj, poštenjačina i čovjek velika srca - tako Matanovića opisuje njegov veliki prijatelj i suborac Mate Damjanović. Upoznao je Predraga još u školi, zbližili su se kroz sport. Na početku su obojica, kaže nam, bili u specijalnoj policiji a onda je Predrag prešao u ZNG. Prošli su dosta terena zajedno, bili rame uz rame, zajedno gledali "smrt u oči"
- On je bio najbolji od najboljih u svakom pogledu. Sve je oko sebe obasjavao svojom hrabrošću i plemenitošću. Živio je za svoje ljude, imao je nešto urođeno u sebi što nikad nisam vidio kod nikoga, nešto zbog čega su ga svi bespogovorno slijedili. Nije znao za strah, uvijek je bio prvi, bio je uzor svakom ratniku - kaže nam Damjanović
Vojarna Lađarska Sisakfoto: URV 2. GBR GROMOVI
Ni ranjavanja ga, ističe, nisu zaustavila. A prošao je sva ratišta, od Dubrovnika do Slavonije.
- Dečki su ga obožavali i htjeli svugdje ići za njim. On nije govorio: "Idite to napravite" nego "Za mnom". Nikad nije ostavio svog čovjeka na terenu, o njima se brinuo kao otac - kaže Damjanović kojem je Predrag dan prije nego je poginuo 4.kolovoza 1995. godine kazao: Brate, čuvaj mi Nataliju i sina.
- Kao da je predosjetio da će mu se nešto dogoditi. Supruga Natalija mu je tada bila u visokom stupnju trudnoće, rodila je mjesec dana nakon što je poginuo - ističe Damjanović te dodaje kako je Predrag ranjen u ruku nekoliko sati prije nego će poginuti, ali nije htio ići u bolnicu.
Predrag sa suborcima u Glinskoj Poljanifoto: URV 2. GBR GROMOVI
- A onda granata, ma jedan mali sitni geler prošao je ispod pazuha i usmrtio ga. Imao je pancirku na sebi ali eto..sudbina je tako htjela - kaže nam Damjanović kojem je i danas, a prošlo je više od 20 godina od Predragove pogibije, teško pričati o smrti bliskog prijatelja.
foto: URV 2. GBR GROMOVI
'Primjerom je pokazivao kakvi trebamo biti'
Oliver Mijaković poznavao ga je još od srednje škole. Bili su vršnjaci.
- Ne postoje riječi kojima bi vam opisao kakav je to velik i častan čovjek bio. Istinski heroj .Išao je prvi i tamo gdje je trebalo i tamo gdje nije. Pazio i brinuo o svojim vojnicima. Bio uvijek prvi. Svojim primjerom pokazivao nam je najbolje vrline kod ratnika. Kakvi i mi moramo biti - istaknuo je Mijaković.
[COLOR=rgba(255, 255, 255, 0.901961)]
[COLOR=rgba(255, 255, 255, 0.6)]
[COLOR=rgba(255, 255, 255, 0.6)]
[COLOR=rgba(255, 255, 255, 0.6)]
[COLOR=rgba(255, 255, 255, 0.6)]
[COLOR=rgba(255, 255, 255, 0.6)][/COLOR][/COLOR]
[/COLOR]
[/COLOR]
[/COLOR]
Vojarna Lađarska u Sisku. Sa Predragom su njegovi suborci Oliver Mijoković. Tihomir Šustić, Stjepan Vego i Ivan Klepićfoto: URV 2. GBR GROMOVI
'Uvijek je išao prvi u borbu'
Nema dana da se Zijad Oreščanin ne sjeti svog najboljeg prijatelja Predraga Matanovića. I prije rata su se družili, a bili su zajedno i u 2. gardijskoj brigadi, zajedno u borbi...
- Tako hrabrog i odvažnog čovjeka nije bilo. On je bio rođeni ratnik. Istinski hrvatski vitez, veliki domoljub i pravi zapovjednik. Sve ljudske vrline koje bi čovjek trebao imati on je imao. Taj se iza nikoga nije skrivao, uvijek je išao prvi u borbu - kaže nam Oreščanin te dodaje da su često išli zajedno na groblje. Svaki slobodan vikend koji su imali otišli bi odnijeti cvijeće i zapaliti svijeće poginulim suborcima. Također, Predrag nije propuštao ni posjetiti obitelji svojih poginulih vojnika.
Predrag na groblju sa suborcima Ivicom Križanićem i Enizom Jakšićemfoto: URV 2. GBR GROMOVI
Predrag je, kaže, znao biti i jako temperamentan ali uvijek izuzetno pravičan, Bitna mu je bila organizacija, sve je moralo funkcionirati besprijekorno. Disciplina u postrojbi je bila na zavidnom nivou.
Predrag sa bratom generalom Dragom Matanovićem u Sisku 1991.foto: URV 2. GBR GROMOVI
- Iako je na južnom ratištu 1992. bio teško ranjen u glavu nije taj dugo mogao biti na bolovanju. Kad smo ga došli posjetiti u bolnicu glava mu je bila skroz zamotana i samo su se oči vidjele. No on je jedva čekao kad će se vratiti. Zanimljiv je bio naš odlazak na komisiju koja je utvrđivala tko je za mirovinu, a tko ne. Ako je invalidnost bila veća od 40 posto poslali bi te u mirovinu. Nakon pregleda doktor mu je rekao da on ima barem 70 posto a on mu je odgovorio: "Doktore, sve je u redu, ali nemojte mi nikako dati više od 40 posto da ne bi slučajno u mirovini završio." A imao je velike zdravstvene probleme. Ja sam svjedočio situacijama koje su bile itekako zabrinjavajuće. No on je bio odlučan. Sve dok Hrvatska nije bila slobodna nije dolazilo u obzir da on išta drugo radi osim da se bori za njezino oslobađanje - prisjeća se Oreščanin.
Predrag Matanović 1991. godine u društvu Samira Kurjaka i pok. Ivice Hrnčevića (sjedi)foto: URV 2. GBR GROMOVI
- Ponosan sam i sretan što sam poznavao tako hrabrog i plemenitog čovjeka - zaključuje te dodaje kako mnoge njegove crte karaktera sad vidi u njegovom sinu Leonardu, koji sad studira u Zagrebu.
[/COLOR]
Der sieht schon ein wenig seltsam aus.