GDJE JE BIO ZAGREBAČKI PARTIZANSKI KORPUS?
Neki nas još i danas, i to s visokih mjesta u politici – antihrvatskoj – hoće uvjeriti da njihova borba za Jugoslaviju nije bila zlo i da su komunistički zločini bili antifašizam. Povijesne činjenice, one od 1941. do 1990. godine i one od 1991. do 1995. godine ih u tome demantiraju, a njihovi putovi su obilježeni potocima suza i krvi i gomilama rasutih ljudskih kostiju. Bili su to putovi Staljinova i Titova komunističkog pakla, a ne De Gaulleova demokratskog antifašizma! Druga činjenica koju danas, 8. svibnja želimo spomenuti je ulazak u – nebranjeni – Zagreb, srpske – naglašavamo srpske – jugosoldateske, koja je Zagreb okupirala na isti način kao i ona iz prosinca 1918. godine i izvršila masovni pokolj nad Zagrepčanima 8. i 9. svibnja – i nastavila u tjednima i mjesecima koji su slijedili. Naime, hrvatske oružane snage i sve ostale vojske povukle su se iz Zagreba 6. i 7. svibnja. Divizije koje su prve ušle u Zagreb pripadale su Prvoj jugoslavenskoj armiji čiji je zapovjednik bio Peko Dapčević iz Beograda i Drugoj armiji – Koča Popović iz Crne Gore, a bile su Dvadeset prva i Dvadeset peta srpska divizija – obje iz centralne Srbije – sastavljene od onih koji su poslije listopada 1944. kokarde zamijenili petokrakama. Zatim, Šesta Lička – pod komandom Đoke Jovanića i Dvadeset osma Slavonska pod komandom Radojice Nenezića u čijem su sastavu i vodstvu bili prvenstveno Srbi – iz četničkih monarhističkih ili komunističkih krugova. Zagrebački partizanski 10. korpus – toliko razvikani – nalazio se tih dana na području Varaždina i bio im je dozvoljen ulaz u Zagreb preko Sljemena te Sesveta i Dubrave tek 9. svibnja poslije podne (2 dana kasnije) s tim da su jednu noć morali prenoćiti na otvorenome u Sesvetama, a drugu na tadašnjem Špartinu stadionu, jer su sve prostore u gradu bile zauzele srpske jedinice. Zagrebački partizanski korpus je 10. svibnja formalno preuzeo dužnost ‘Zagrebačkog garnizona’, da bi već 15. svibnja 1945. bio rasformiran i stavljen pod zapovjedništvo 2. Armije Koče Popovića. ‘Guverner’ okupiranog Zagreba je postao Mijalko Todorović-Plavi, rodom iz Kragujevca. O tome je pisao general Ivan Šibl u njegovoj knjizi ‘Sjećanja’.
Tito je 11. svibnja 1945. pohvalio jedinice koje su ‘oslobodile’ Zagreb i njihove zapovjednike:
– I. Jugo. armija – Peku Dapčevića – rođ. u Ljubotinu, Crna Gora;
– II. Jugo. armija – Koču Popovića – rođ. u Beogradu;
– general majore: Ljubu Vučkovića – rođ. u Cetinju, Crna Gora;
– Milutina Moraču – Srbina iz Glamoča;
– Mijalka Todorovića – rođ. u Kragujevcu;
– i pukovnika: Blažu Lampara – rođ. u Cetinju, Crna Gora.
Komandant tadašnje parade Jugoslavenske Armije održane u Zagrebu, 13. svibnja 1945., bio je Vaso Jovanović iz Podgorice u Crnoj Gori, komandant I. proleterske divizije. Nitko od ‘pohvaljenih’ nije bio Hrvat niti iz Hrvatske, pa neka nam se sada objasni da to nije bila okupacija?! Treća činjenica o kojoj je važno reći par riječi je sutrašnji ‘Dan Europe’ – iako taj dan ima razloga slaviti samo polovica Europe, druga polovica je samo zamijenila jedan totalitarizam drugim. Jasno je o tome rečeno u Rezoluciji Vijeća Europe, i Rezoluciji Europskoga parlamenta, a koje se u Hrvatskoj uporno prešućuju u političkim krugovima i medijima. Ako u današnjoj Hrvatskoj sinovi jugoslavenske ORJUNE, OZNE, KOSA, UDBE, i njihovi unuci, a čija su usta danas puna europejstva, misle da će s tim kovčegom zla ući u Europsku uniju, varaju se! Rado ćemo i mi dati svoj doprinos u borbi za takvu europsku Hrvatsku. T
