Singidunum
011
Hrvatska u očaju: Ustaša Joe ne ide u Brazil
Šimunić na mjestu nogometnog Stepinca
Konzervativno etnodesničarenje vjerske i nacifašističke provenijencije opasno nagriza hrvatsku svakodnevicu, kao što poput ljute guje, vijuga i njezinim susjedstvom, slijevajući se u mentalnu kloaku iz koje ni za koga ne može niknuti ništa dobro. Bratstvo po kami, bombi i pištolju povijesno je osuđeno, ali očito nije izgnjilo u svijesti neljudi koji bi na toj matrici opet regrutirali novo topovsko meso...
No pasaran! - objavio je Sportski arbitražni sud (CAS) u ponedjeljak 12. svibnja iz Lausanne, a hrvatska ne samo nogometna javnost pala je u očaj. Reprezentativni 36-godišnji branič Josip (Joe) Šimunić može objesiti o klin kockasti dres, jer mu je karijera u njemu završila. Poklič „Za dom, spremni!“ nije povijesno hrvatsko domoljublje, nego ratni poklič ustaša pod kojim su činili zvjerstva! Adio, Joe, nećeš među svjetsku nogometnu elitu u Brazilu! Ostaje na snazi odluka Fifine Komisije za žalbe o suspenziji na 10 službenih utakmica reprezentacije, zabrana ulaska na stadione i novčana kazna od 30.000 švicarskih franaka! Time je trojac iz Sportskog arbitražnog suda (Hendrik Kesler, glavni sudac iz Nizozemske, Luigi Fumaggalli iz Italije, po Šimunićevom izboru, te Marc Balmelli iz Švicarske) opalio zvučnu pedagošku pljusku svima, pa i izvan Hrvatske, kojima pada na pamet driblati stadionske mase političkim manipulacijama, osobito povampirenim nacifašističkim ideologijama krvave prošlosti.
Šimunića je Fifa kaznila zbog širenja mržnje i raspaljivanje ustaških strasti lani među 25.000 gledatelja na stadionu u Maksimiru. Nakon dokvalifikacijske utakmice Hrvatska-Island za plasman na SP u Brazilu, zaletio se po travnjaku i urlao u mikrofon „Za dom…“ a stadionska je masa gromoglasno odgovarala „…spremni!“ Nogometna i sva sportska europska vlast, s razlogom, nije to shvatila kao bezazleno domoljublje nogometaša oskudnog i očito krajnje pogrešnog obrazovanja. CAS je napokon stavio slučaj Šimunić ad acta.
Pa sada, Šimuniću, viči opet ono što godi ušima mjeritelja visine kukuruza ispod Pavelićeve slike ili „hrvatski domoljubi“ koji svršavaju na protućirilične čekiće. Zašto mu nije padalo na pamet da izbečenih očiju i nabreklih žila na vratu urla „Sieg heil!“, „Heil Hitler!“ ili „Za dom, spremni!“ po njemačkim stadionima dok je igrao za Hamburger SV i berlinsku Herthu? Proveo bi se kao bos po trnju i vjerojatno bi i CAS bio nemilosrdan: doživotno van iz sporta!
„Josip Šimunić“, zapisat će kolumnist Danko Plevnik u Slobodnoj Dalmaciji, „rođen u Australiji od roditelja porijeklom iz Fojnice (BiH), svojim je ustaškim intoniranjem odao počast ustašoidnim provokatorima već odavno Za (popravni) dom spremnih, čime je ugrozio kulturu Fifine i Uefine borbe protiv rasizma. Ustaštvo je bilo rasizam, a ne domoljublje. U kontekstu svog odrastanja za njega je očito taj ustaški pozdrav bio mjera hrvatstva koju je ovim činom oduvijek htio proslaviti i zato unaprijed dogovorio spuštanje mikrofona na teren. Dio australske političke emigracije nije raskinuo s baštinom slavljenja i reinterpretacije NDH, pa se Šimunić čudi zašto se u slobodnoj Hrvatskoj na takve povike reagira. Nije prošao ovdašnje škole, nisu ga vodili u kino na Neretve i Sutjeske, nema osjećaja ni potrebe za razumijevanjem antifašističke borbe, pa mu ministar Željko Jovanović predlaže satove s profesorom povijesti, ali vjerojatno ne s Josipom Jurčevićem. Joe je toliko impregniran takvim hrvatstvom da je imun na sve drugačije oblike hrvatstva.“
Šimunić je učio „hrvatsku povijest“ od profesora zla na nedjeljnim misama u zemlji klokana i po emigrantskim klubovima, gdje se između velikih fotografija poglavnika tzv. NDH Ante Pavelića i britanske kraljice Elizabete II koči ogromna zemljopisna karta „povijesne hrvatske države“ s istočnim granicama dva-tri metra ispod Kalemegdana i uz samu Bugarsku. Dekor upotpunjava australska i ustaška verzija hrvatske zastave. Najčešće i slika skorašnjeg sveca Alojzija Stepinca, zagrebačkog nadbiskupa koji se oduševio osnivanjem kvislinške NDH, bio akter pokrštavanja Srba i Židova na katoličanstvo i 1944. godine primio od Pavelića „Odličje za zasluge - velered sa zviezdom“.
Napajajući se „domoljubljem“ na takvim mjestima, provjerio in vivo i autor ovih redaka, Joe Šimunić i nije mogao ispasti drukčiji. Ali jest, a ipak nije, drugi vrhunski hrvatski sportaš - skijaš Ivica Kostelić. Prije koju godinu proslavio se skandaloznom izjavom da je na startu u Kranjskoj gori bio „spreman poput njemačkog vojnika na dan napada na SSSR“. Taj Kostelić jest učio od svog oca Gipsa, opsjednutog poviješću i osobito zainteresiranog za razdoblje Hitlerovog Trećeg Reicha, ali pohađao je i građanske škole u kojima nastava povijesti nije bila apologija zla. „Trener svih trenera“, „Ćiro peder“ iliti Miroslav Blažević, u statusu izbornika hrvatske nogometne reprezentacije, nije zaostajao u glupostima s pronacističkim izjavama. „Rekao sam da u četvrtfinalu prvenstva Europe želim Njemačku jer volim Nijemce, ali najviše ih volim u tenku ili štuki“, prenio je Ćirine riječi Robert Bajruši u Nacionalu. „Nijemci su tako natukli Ruse na ovom prvenstvu da su im se osvetili i za Staljingrad i za sve drugo.“
A ti Rusi imali su 30 milijuna mrtvih u Drugom svjetskom ratu, zahvaljujući Hitlerom omađijanim Nijemcima.
Sredinom 1997. godine, sveprisutni Tuđmanov miljenik Antun Vrdoljak, u svojstvu predsjednika Hrvatskog olimpijskog odbora kazao je na HTV-u: „Sada će me opet optužiti za šovinizam i rasizam, ali 60 posto medalja za Francusku osvojili su crnci. A jesu li Francuzi crnci?“ Taj samozvani „velikan“ sportske i kakve još sve ne Hrvatske, mogao je počiniti i znatne druge gadosti kad mu ih je odobravao Otac Domovine (sic!) koji se i medijski hvalio kako je sretan, jer mu Ankica „nije ni Srpkinja niti Židovka“. Neobrijani Tuđmanov pobornik, pak, kasnije na proustaškoj desnici prozvan Dikobrazom, prijetio je: „Srbi mogu odnijeti iz Hrvatske samo ono, što su donijeli na svojim opancima“. Kontinuitet poimanja RH kao NDH II traje do današnjeg dana, pa je zato i nesretni Joe rezonirao kako normalan čovjek ne bi ni u najmorbidnijem snu.
Što se može očekivati ne samo od stadionskih masa, podlivenih ozbiljnim količinama alkohola, pomalo napušenih, primjetno izbezumljenih besposlicom, neimaštinom i besperspektivnošću u svakom pogledu kad su im idoli u koje bi se imali ugledati (i često se ugledaju!) nedorasli odgovornoj ulozi u javnom životu. A zemlja, koja si utvara da je civilizacijski zrela, gospodarski i standardom svojih građana - nosi gaće na štapu!
„Paradoksalnost hrvatske stvarnosti očituje se i u tome što je 3. siječnja 2000. nacionalistički HDZ hametice poražen, no unatoč tomu javno mnijenje i dalje kreiraju deseci desničara. Pjevač iz Čavoglava Marko Perković Thompson, samozvani iscjelitelj Zlatko Sudac, niz redatelja i glumaca poput Antuna Vrdoljaka, Jakova Sedlara, Zlatka Viteza, Anje Šovagović, Vedrana Mlikote, Milana Štrljića, sportaši Igor Štimac, Zvonimir Boban, Miroslav Blažević, Ivo Šušak, Iva Majoli, Franjo Arapović, kao i niz novinara, pisaca i ostalih javnih osoba koje pune tri godine uz posvemašnju medijsku potporu provode svojevrsnu desnu kontrarevoluciju“, objavio je još prije desetak godina tjednik Nacional ubijenog Ive Pukanića. Do danas se ništa bitno nije promijenilo. Thompsonovi koncerti počinjali su pozdravom „Za dom…“ (kao Šimunićev poklič gledalištu!), a publika je odgovarala „…spremni!“ da bi se oprostio od nje ustaškom drndalicom „Evo zore, evo dana, evo Jure i Bobana“. Izmišljeni karizmatik Sudac, dok mu Crkva nije zabranila „duhovne obnove“, padao bi u trans i obliven suzama vapio u nebo raskriljenih ruku: „Ne sramite se biti Hrvati, ja se ponosim što sam Hrvat!“
Novinar Robert Bajruši je 2003. zapisao: „Premda o Štimcu postoje podaci da je još 1992. sudjelovao u miniranju srpskih kuća, prošlog desetljeća taj je arogantni desničar postao jedan od najbogatijih stanovnika Splita. Vlasnik je kafića i disko klubova u Splitu i na Braču, a početkom zime stanovnici Bola pobunili su se protiv dodjele koncesije za čuvenu plažu Zlatni rat Štimčevu rođaku iz Metkovića. Uzgred, koncesiju koja jamči milijunski profit darovala je županija koju vodi desničarski župan Branimir Lukšić“. Neoustaška magla kulja iz raznih pora društvenog života i opet opija izlikama o povratku korijenima, naciji, tradiciji i vjeri, a zapravo se radi o ratobornoj, osvetničkoj nostalgiji.
Ima u toj magli čudnih i smiješnih likova konvertitske pameti koji se promeću u svjetonazorske zvjezdoznance demokracije kao, recimo, Zdravko Tomac, znanstveni doktor za propale mjesne zajednice i bivši tajnik državnog tužitelja Jakova Blaževića u procesu protiv Stepinca. Profesor s debelom političkom mirovinom više ne nosi oštre komunističke naočale ateističke izrade, nego još oštrije iz pomodnih neoklerofašističkih radionica. Eto ga na Dan pobjede kako prosvjeduje protiv imena Trga maršala Tita, a i inače su ga prepuni (ultra)desničarski mediji, uključujući katoličke.
Jedan od medijski neizbježnih konvertita kojem je životni cilj rušiti sve „srpsko, komunističko, udbaško-jugoslavensko i ateističko koje organski mrzi čisto hrvatstvo“ novinar je Vjekoslav Krsnik. Osim što je s autorom ovih redaka svojedobno sjedio na istim sastancima kao partijski pouzdan predsjednik Radničkog savjeta dnevnopolitičkog lista Vjesnika, Krsnik je bio zavidno plaćeni politički komentator u tom listu, a prethodno i dopisnik Tanjuga iz Australije. Na to su mjesto dolazili samo ljudi od posebnog povjerenja komunističkog režima, čiji se duhovi sada priviđaju tom novinaru uzduž i poprijeko Hrvatske.
Komunistička mu prošlost nije smetala, kao ni Tomcu u zavlačenju Crkvi pod skute, da u sam osvit Tuđmanovog režima postane glavni urednik (!?) Hrvatske izvještajne agencije (Hina), inače pohrvaćenog bivšeg Tanjuga. Poslije je zaglibio u političkoj nemilosti, propao s uređivanjem nekakve Zapadne Bosne te svjetonazorski otplahutao na krajnju političku desnicu, gdje mu se otvorio širok prostor za isti komunistički žar, ali u rasističkom, ustaškom celofanu.
U povodu Dana pobjede, u Zagrebu je objavljena Povelja i osnovana Antifašistička liga RH radi „integracije antifašizma u temelje hrvatskog društva, suprotstavljanja svim manifestacijama nacifašizma te zahtijevanja da Hrvatska dosljedno primjenjuje ustavne odredbe o pravnoj, demokratskoj, sekularnoj i socijalno osjetljivoj državi“. Među utemeljiteljima su ugledni intelektualci, neusporedivo zaslužniji za Hrvatsku od Krsnika, ali on ih kvalificira fantomima. To su, tvrdi, „osobe i skupine koje nikako ne žele prihvatiti stvarnost postojanja demokratske Republike Hrvatske“, što je čista desničarska budalaština.
Vesnu Teršelić, čelnicu udruge Documenta, optužuje da se „uporno zalaže da se Domovinski rat proglasi građanskim, negirajući žrtve koje je Hrvatska dala da bi se oslobodila od komunizma i velikosrpskog jugoslavenstva“. Saborski zastupnik i predsjednik i predsjednik Srpskog narodnog vijeća Milorad Pupovac godinama mu je trn u oku, jer je „na čelu velikosrpske 'pete kolone' kao manjeg dijela srpske nacionalne manjine, koji također osporava pravi karakter Domovinskog odnosno Srpsko-hrvatskog rata“. Nikako mu ne ide pod kapu ni „notorni Ivan Fumić, u partizanima bivši sudac prijekog suda kao predsjednik Saveza antifašističkih boraca i antifašista RH i, kao četvrti, Juraj Hrženjak, sudrug Ivana Fumića“. Sve krvav od krvavijeg antihrvata!?
„Ako se govori o manifestacijama nacifašizma u Hrvatskoj“, telali Krsnik, „onda, ako i ima pojedinačnih manifestacija takve vrste, onda je povod potpuno promašen jer u Hrvatskoj ne postoje takve snažne desničarske organizacije kakve legalno djeluju drugdje u Europi.“ Kud ćeš veće legalne desničarske organizacije od Katoličke crkve u Hrvatskoj, čiji prelati otvoreno pozivaju na rušenje „nenarodne, zločinačke vlasti“, koji se javno hvale da im je „milija ustaška od partizanske kape“, koji neometano od vlasti i besramno u odnosu na zločin već četvrt stoljeća u srcu Zagreba i u Splitu priređuju mise zadušnice za nacionalnog izroda Antu Pavelića, koji na komemoraciju u Jasenovac redovito šalju najniže rangiranog lokalnog svećenika, a u Bleiburg najvažnije glave pod mitrom, koji šalju tri biskupa i pedesetak nižih „duhovnih pastira“ u neko austrijsko selo slaviti misu za ratnog zločinca Darija Kordića…
„Crkva u Hrvata“ od ranih 1990-ih godina djeluje više kao politička opcija namjerna ovladati ili makar biti ravnopravna s vlasnicima kapitala i nositeljima političke moći u državi, a najmanje kao molitvena zajednica predana spašavanju duša unutar vjerničkog stada. Tko šiša sekularnu državu! Crkva godišnje, po raznim linijama, inkasira milijardu kuna poreznih obveznika (i nevjernika i inovjeraca!), sagradila je više od 700 bogomolja (i) na državnom zemljištu, uvela obavezne namete vjernicima, razasula šlepere i šlepere raspela po vrtićima, školama, bolnicama, vojnim i policijskim zgradama i u najzabitnijim javnim rupama… Tko je sve to naručio, dopustio i - platio!? U sekularnoj državi!
Nažalost, konzervativno etnodesničarenje vjerske i nacifašističke provenijencije opasno nagriza hrvatsku svakodnevicu, kao što poput ljute guje, vijuga i njezinim susjedstvom, slijevajući se u mentalnu kloaku iz koje ni za koga ne može niknuti ništa dobro. Bratstvo po kami, bombi i pištolju povijesno je osuđeno, ali očito nije izgnjilo u svijesti neljudi koji bi na toj matrici opet regrutirali novo topovsko meso. Sekularnoj Republici Hrvatskoj, kojoj je antifašizam ustavni uvjet postojanja, a demokracija i ravnopravnost temeljna proklamacija, nije smetalo već ranih 1990-ih uništiti 3000 partizanskih spomenika (pa i neprocjenjive umjetničke vrijednosti Vojina Bakića i Dušana Džamonje), napuniti kontejnere stotinama tisuća knjiga nacionalno i svjetonazorski nepoćudnih pisaca, iskorijeniti ćirilicu s polica ili „etnički“ pročistiti radna mjesta.
Četvrt stoljeća samostalne hrvatske države provlače se političke, ideološke i svjetonazorske gluposti, koje opterećuju život, siju zlu krv među građana i sramote zemlju pred svijetom. Izmišljaju se neprijatelji i prokazuju neistomišljenici, vode davno izgubljeni ratovi i prekrajaju povijest, kultura tradicija… Preko noći ustaški ministar bogoštovlja Mile Budak, navodno autor rasističke parole „Srbe na vrbe“, dobiva ulice i svojom ognjištarskom pisanijom korak niže od osrednjosti postaje antologijski književnik važniji od Miroslava Krleže i Ranka Marinkovića, a Jure Francetić i Rafael „vitez“ Boban dobivaju spomenike na mjestima, gdje su stajali partizanski. Paranoja nakaznog poremećaja vrijednosti nasilno razdire zdravu pamet?
„Smrt fašizmu, sloboda narodu!“ - odjekivalo je iz masovne kolone Antifašističkog marša, koja je prošla srcem Zagreba u povodu Dana pobjede nad fašizmom, a istodobno je Marš upriličen i u Beogradu, Sarajevu, Ljubljani i Mariboru, jer ni te sredine nisu imune od neofašističke zaraze. Kao da zli ljudi nisu ništa naučili iz barem dva prošla krvava rata na ovim prostorima, nego im trebaju novi „do istrage naše ili vaše“. Očito je teško, ako ne i nemoguće, riješiti se idiota, psihopata i sličnih bolesnika s nekom gnjilom tvari koja im zaudara s onog mjesta u glavi, gdje bi po zakonima prirode morao biti mozak.
U nedjelju 4. svibnja u Spomen-području Jasenovac, na mjestu najveće ustaške klaonice na našim prostorima u Drugom svjetskom ratu, održana je tradicionalna komemoracija u povodu proboja (22. travnja 1945.) zatočenika tog koncentracijskog logora. Na povik Ante Bakotića „Naprijed, drugovi!“ - oko 600 od nešto više od 1000 logoraša pojurilo je prema vratima, a ustaški mitraljezi otvorili su vatru. Na slobodu se probilo samo 106 zatočenika. Kompletan državni vrh RH poklonio se u Jasenovcu, upozorivši da nacifašizam i dalje diže glavu i da je zadaća svih razumnih ljudi - suprotstaviti mu se svim sredstvima.
„Ti zločini su bili ovdje“, kazao je premijer Zoran Milanović na stratištu službeno popisanih više od 80.000 Srba, Židova, Roma, Hrvata i drugih nedužnih žrtava, „ne u ime naroda, jer ja pripadam tom narodu, i ne dopuštam da ih je itko činio. Nego u ime države koje nema u hrvatskom Ustavu, nikad je nije bilo i nikad je neće biti. Ta država nije bila neovisna, država je očito bila kao instrument sile i represije koju je imala, a je li bila hrvatska? Za mene nije. (…) Međutim, oni koji danas šire simpatije prema takvima, prema onome što su radili, rade lošu stvar i bude u čovjeku opet ono zlo. Za to nema opravdanja. Hrvatska danas, Hrvatska članica EU-a, Hrvatska moderna, tradicionalna, ali i liberalna država, koja dopušta prava, ne samo da dopušta, nego potiče i razvija prava manjina, onih koji su drukčiji, ta Hrvatska je jamac da se ne ovakvo zlo, nego nikakvo slično zlo ne smije i ne može dogoditi.“
„Jasenovac nas poziva da se odlučno suprotstavimo svakoj politici mržnje, nejednakosti, nesnošljivosti i nasilja i među ljudima i među narodina“, istaknuo je predsjednik Hrvatskog sabora Josip Leko, a predsjednik RH Ivo Josipović poentirao: „Zato, ne skrećimo pogled! Ne budimo ravnodušni! Zajedništvo i odlučnost u prokazivanju zla je jedina istinska snaga protiv novih Auschwitza, Jasenovaca i drugih stratišta i zločina za i nakon Drugog svjetskog rata“.
Umjesto da se tješi „inteligentnom“ paralelom svog odvjetnika, koji je njegovu sudbinu u Fifi izjednačio sa Stepinčevom sudbinom na komunističkom sudu poslijeratne Jugoslavije, Josip (Joe) Šimunić bi jako profitirao kad bi makar pročitao govore s jasenovačke komemoracije. Čak ne mora u njih ni povjerovati, kao što ne kani ikad posjetiti to stratište. Neka mu je na čast i što je odbio sucima CAS-a pokazati i trunku žaljenja zbog one sramotne večeri u Maksimiru.
e-novine.com - ?imuni? na mjestu nogometnog Stepinca
Šimunić na mjestu nogometnog Stepinca
Konzervativno etnodesničarenje vjerske i nacifašističke provenijencije opasno nagriza hrvatsku svakodnevicu, kao što poput ljute guje, vijuga i njezinim susjedstvom, slijevajući se u mentalnu kloaku iz koje ni za koga ne može niknuti ništa dobro. Bratstvo po kami, bombi i pištolju povijesno je osuđeno, ali očito nije izgnjilo u svijesti neljudi koji bi na toj matrici opet regrutirali novo topovsko meso...
No pasaran! - objavio je Sportski arbitražni sud (CAS) u ponedjeljak 12. svibnja iz Lausanne, a hrvatska ne samo nogometna javnost pala je u očaj. Reprezentativni 36-godišnji branič Josip (Joe) Šimunić može objesiti o klin kockasti dres, jer mu je karijera u njemu završila. Poklič „Za dom, spremni!“ nije povijesno hrvatsko domoljublje, nego ratni poklič ustaša pod kojim su činili zvjerstva! Adio, Joe, nećeš među svjetsku nogometnu elitu u Brazilu! Ostaje na snazi odluka Fifine Komisije za žalbe o suspenziji na 10 službenih utakmica reprezentacije, zabrana ulaska na stadione i novčana kazna od 30.000 švicarskih franaka! Time je trojac iz Sportskog arbitražnog suda (Hendrik Kesler, glavni sudac iz Nizozemske, Luigi Fumaggalli iz Italije, po Šimunićevom izboru, te Marc Balmelli iz Švicarske) opalio zvučnu pedagošku pljusku svima, pa i izvan Hrvatske, kojima pada na pamet driblati stadionske mase političkim manipulacijama, osobito povampirenim nacifašističkim ideologijama krvave prošlosti.
Šimunića je Fifa kaznila zbog širenja mržnje i raspaljivanje ustaških strasti lani među 25.000 gledatelja na stadionu u Maksimiru. Nakon dokvalifikacijske utakmice Hrvatska-Island za plasman na SP u Brazilu, zaletio se po travnjaku i urlao u mikrofon „Za dom…“ a stadionska je masa gromoglasno odgovarala „…spremni!“ Nogometna i sva sportska europska vlast, s razlogom, nije to shvatila kao bezazleno domoljublje nogometaša oskudnog i očito krajnje pogrešnog obrazovanja. CAS je napokon stavio slučaj Šimunić ad acta.
Pa sada, Šimuniću, viči opet ono što godi ušima mjeritelja visine kukuruza ispod Pavelićeve slike ili „hrvatski domoljubi“ koji svršavaju na protućirilične čekiće. Zašto mu nije padalo na pamet da izbečenih očiju i nabreklih žila na vratu urla „Sieg heil!“, „Heil Hitler!“ ili „Za dom, spremni!“ po njemačkim stadionima dok je igrao za Hamburger SV i berlinsku Herthu? Proveo bi se kao bos po trnju i vjerojatno bi i CAS bio nemilosrdan: doživotno van iz sporta!
„Josip Šimunić“, zapisat će kolumnist Danko Plevnik u Slobodnoj Dalmaciji, „rođen u Australiji od roditelja porijeklom iz Fojnice (BiH), svojim je ustaškim intoniranjem odao počast ustašoidnim provokatorima već odavno Za (popravni) dom spremnih, čime je ugrozio kulturu Fifine i Uefine borbe protiv rasizma. Ustaštvo je bilo rasizam, a ne domoljublje. U kontekstu svog odrastanja za njega je očito taj ustaški pozdrav bio mjera hrvatstva koju je ovim činom oduvijek htio proslaviti i zato unaprijed dogovorio spuštanje mikrofona na teren. Dio australske političke emigracije nije raskinuo s baštinom slavljenja i reinterpretacije NDH, pa se Šimunić čudi zašto se u slobodnoj Hrvatskoj na takve povike reagira. Nije prošao ovdašnje škole, nisu ga vodili u kino na Neretve i Sutjeske, nema osjećaja ni potrebe za razumijevanjem antifašističke borbe, pa mu ministar Željko Jovanović predlaže satove s profesorom povijesti, ali vjerojatno ne s Josipom Jurčevićem. Joe je toliko impregniran takvim hrvatstvom da je imun na sve drugačije oblike hrvatstva.“
Šimunić je učio „hrvatsku povijest“ od profesora zla na nedjeljnim misama u zemlji klokana i po emigrantskim klubovima, gdje se između velikih fotografija poglavnika tzv. NDH Ante Pavelića i britanske kraljice Elizabete II koči ogromna zemljopisna karta „povijesne hrvatske države“ s istočnim granicama dva-tri metra ispod Kalemegdana i uz samu Bugarsku. Dekor upotpunjava australska i ustaška verzija hrvatske zastave. Najčešće i slika skorašnjeg sveca Alojzija Stepinca, zagrebačkog nadbiskupa koji se oduševio osnivanjem kvislinške NDH, bio akter pokrštavanja Srba i Židova na katoličanstvo i 1944. godine primio od Pavelića „Odličje za zasluge - velered sa zviezdom“.
Napajajući se „domoljubljem“ na takvim mjestima, provjerio in vivo i autor ovih redaka, Joe Šimunić i nije mogao ispasti drukčiji. Ali jest, a ipak nije, drugi vrhunski hrvatski sportaš - skijaš Ivica Kostelić. Prije koju godinu proslavio se skandaloznom izjavom da je na startu u Kranjskoj gori bio „spreman poput njemačkog vojnika na dan napada na SSSR“. Taj Kostelić jest učio od svog oca Gipsa, opsjednutog poviješću i osobito zainteresiranog za razdoblje Hitlerovog Trećeg Reicha, ali pohađao je i građanske škole u kojima nastava povijesti nije bila apologija zla. „Trener svih trenera“, „Ćiro peder“ iliti Miroslav Blažević, u statusu izbornika hrvatske nogometne reprezentacije, nije zaostajao u glupostima s pronacističkim izjavama. „Rekao sam da u četvrtfinalu prvenstva Europe želim Njemačku jer volim Nijemce, ali najviše ih volim u tenku ili štuki“, prenio je Ćirine riječi Robert Bajruši u Nacionalu. „Nijemci su tako natukli Ruse na ovom prvenstvu da su im se osvetili i za Staljingrad i za sve drugo.“
A ti Rusi imali su 30 milijuna mrtvih u Drugom svjetskom ratu, zahvaljujući Hitlerom omađijanim Nijemcima.
Sredinom 1997. godine, sveprisutni Tuđmanov miljenik Antun Vrdoljak, u svojstvu predsjednika Hrvatskog olimpijskog odbora kazao je na HTV-u: „Sada će me opet optužiti za šovinizam i rasizam, ali 60 posto medalja za Francusku osvojili su crnci. A jesu li Francuzi crnci?“ Taj samozvani „velikan“ sportske i kakve još sve ne Hrvatske, mogao je počiniti i znatne druge gadosti kad mu ih je odobravao Otac Domovine (sic!) koji se i medijski hvalio kako je sretan, jer mu Ankica „nije ni Srpkinja niti Židovka“. Neobrijani Tuđmanov pobornik, pak, kasnije na proustaškoj desnici prozvan Dikobrazom, prijetio je: „Srbi mogu odnijeti iz Hrvatske samo ono, što su donijeli na svojim opancima“. Kontinuitet poimanja RH kao NDH II traje do današnjeg dana, pa je zato i nesretni Joe rezonirao kako normalan čovjek ne bi ni u najmorbidnijem snu.
Što se može očekivati ne samo od stadionskih masa, podlivenih ozbiljnim količinama alkohola, pomalo napušenih, primjetno izbezumljenih besposlicom, neimaštinom i besperspektivnošću u svakom pogledu kad su im idoli u koje bi se imali ugledati (i često se ugledaju!) nedorasli odgovornoj ulozi u javnom životu. A zemlja, koja si utvara da je civilizacijski zrela, gospodarski i standardom svojih građana - nosi gaće na štapu!
„Paradoksalnost hrvatske stvarnosti očituje se i u tome što je 3. siječnja 2000. nacionalistički HDZ hametice poražen, no unatoč tomu javno mnijenje i dalje kreiraju deseci desničara. Pjevač iz Čavoglava Marko Perković Thompson, samozvani iscjelitelj Zlatko Sudac, niz redatelja i glumaca poput Antuna Vrdoljaka, Jakova Sedlara, Zlatka Viteza, Anje Šovagović, Vedrana Mlikote, Milana Štrljića, sportaši Igor Štimac, Zvonimir Boban, Miroslav Blažević, Ivo Šušak, Iva Majoli, Franjo Arapović, kao i niz novinara, pisaca i ostalih javnih osoba koje pune tri godine uz posvemašnju medijsku potporu provode svojevrsnu desnu kontrarevoluciju“, objavio je još prije desetak godina tjednik Nacional ubijenog Ive Pukanića. Do danas se ništa bitno nije promijenilo. Thompsonovi koncerti počinjali su pozdravom „Za dom…“ (kao Šimunićev poklič gledalištu!), a publika je odgovarala „…spremni!“ da bi se oprostio od nje ustaškom drndalicom „Evo zore, evo dana, evo Jure i Bobana“. Izmišljeni karizmatik Sudac, dok mu Crkva nije zabranila „duhovne obnove“, padao bi u trans i obliven suzama vapio u nebo raskriljenih ruku: „Ne sramite se biti Hrvati, ja se ponosim što sam Hrvat!“
Novinar Robert Bajruši je 2003. zapisao: „Premda o Štimcu postoje podaci da je još 1992. sudjelovao u miniranju srpskih kuća, prošlog desetljeća taj je arogantni desničar postao jedan od najbogatijih stanovnika Splita. Vlasnik je kafića i disko klubova u Splitu i na Braču, a početkom zime stanovnici Bola pobunili su se protiv dodjele koncesije za čuvenu plažu Zlatni rat Štimčevu rođaku iz Metkovića. Uzgred, koncesiju koja jamči milijunski profit darovala je županija koju vodi desničarski župan Branimir Lukšić“. Neoustaška magla kulja iz raznih pora društvenog života i opet opija izlikama o povratku korijenima, naciji, tradiciji i vjeri, a zapravo se radi o ratobornoj, osvetničkoj nostalgiji.
Ima u toj magli čudnih i smiješnih likova konvertitske pameti koji se promeću u svjetonazorske zvjezdoznance demokracije kao, recimo, Zdravko Tomac, znanstveni doktor za propale mjesne zajednice i bivši tajnik državnog tužitelja Jakova Blaževića u procesu protiv Stepinca. Profesor s debelom političkom mirovinom više ne nosi oštre komunističke naočale ateističke izrade, nego još oštrije iz pomodnih neoklerofašističkih radionica. Eto ga na Dan pobjede kako prosvjeduje protiv imena Trga maršala Tita, a i inače su ga prepuni (ultra)desničarski mediji, uključujući katoličke.
Jedan od medijski neizbježnih konvertita kojem je životni cilj rušiti sve „srpsko, komunističko, udbaško-jugoslavensko i ateističko koje organski mrzi čisto hrvatstvo“ novinar je Vjekoslav Krsnik. Osim što je s autorom ovih redaka svojedobno sjedio na istim sastancima kao partijski pouzdan predsjednik Radničkog savjeta dnevnopolitičkog lista Vjesnika, Krsnik je bio zavidno plaćeni politički komentator u tom listu, a prethodno i dopisnik Tanjuga iz Australije. Na to su mjesto dolazili samo ljudi od posebnog povjerenja komunističkog režima, čiji se duhovi sada priviđaju tom novinaru uzduž i poprijeko Hrvatske.
Komunistička mu prošlost nije smetala, kao ni Tomcu u zavlačenju Crkvi pod skute, da u sam osvit Tuđmanovog režima postane glavni urednik (!?) Hrvatske izvještajne agencije (Hina), inače pohrvaćenog bivšeg Tanjuga. Poslije je zaglibio u političkoj nemilosti, propao s uređivanjem nekakve Zapadne Bosne te svjetonazorski otplahutao na krajnju političku desnicu, gdje mu se otvorio širok prostor za isti komunistički žar, ali u rasističkom, ustaškom celofanu.
U povodu Dana pobjede, u Zagrebu je objavljena Povelja i osnovana Antifašistička liga RH radi „integracije antifašizma u temelje hrvatskog društva, suprotstavljanja svim manifestacijama nacifašizma te zahtijevanja da Hrvatska dosljedno primjenjuje ustavne odredbe o pravnoj, demokratskoj, sekularnoj i socijalno osjetljivoj državi“. Među utemeljiteljima su ugledni intelektualci, neusporedivo zaslužniji za Hrvatsku od Krsnika, ali on ih kvalificira fantomima. To su, tvrdi, „osobe i skupine koje nikako ne žele prihvatiti stvarnost postojanja demokratske Republike Hrvatske“, što je čista desničarska budalaština.
Vesnu Teršelić, čelnicu udruge Documenta, optužuje da se „uporno zalaže da se Domovinski rat proglasi građanskim, negirajući žrtve koje je Hrvatska dala da bi se oslobodila od komunizma i velikosrpskog jugoslavenstva“. Saborski zastupnik i predsjednik i predsjednik Srpskog narodnog vijeća Milorad Pupovac godinama mu je trn u oku, jer je „na čelu velikosrpske 'pete kolone' kao manjeg dijela srpske nacionalne manjine, koji također osporava pravi karakter Domovinskog odnosno Srpsko-hrvatskog rata“. Nikako mu ne ide pod kapu ni „notorni Ivan Fumić, u partizanima bivši sudac prijekog suda kao predsjednik Saveza antifašističkih boraca i antifašista RH i, kao četvrti, Juraj Hrženjak, sudrug Ivana Fumića“. Sve krvav od krvavijeg antihrvata!?
„Ako se govori o manifestacijama nacifašizma u Hrvatskoj“, telali Krsnik, „onda, ako i ima pojedinačnih manifestacija takve vrste, onda je povod potpuno promašen jer u Hrvatskoj ne postoje takve snažne desničarske organizacije kakve legalno djeluju drugdje u Europi.“ Kud ćeš veće legalne desničarske organizacije od Katoličke crkve u Hrvatskoj, čiji prelati otvoreno pozivaju na rušenje „nenarodne, zločinačke vlasti“, koji se javno hvale da im je „milija ustaška od partizanske kape“, koji neometano od vlasti i besramno u odnosu na zločin već četvrt stoljeća u srcu Zagreba i u Splitu priređuju mise zadušnice za nacionalnog izroda Antu Pavelića, koji na komemoraciju u Jasenovac redovito šalju najniže rangiranog lokalnog svećenika, a u Bleiburg najvažnije glave pod mitrom, koji šalju tri biskupa i pedesetak nižih „duhovnih pastira“ u neko austrijsko selo slaviti misu za ratnog zločinca Darija Kordića…
„Crkva u Hrvata“ od ranih 1990-ih godina djeluje više kao politička opcija namjerna ovladati ili makar biti ravnopravna s vlasnicima kapitala i nositeljima političke moći u državi, a najmanje kao molitvena zajednica predana spašavanju duša unutar vjerničkog stada. Tko šiša sekularnu državu! Crkva godišnje, po raznim linijama, inkasira milijardu kuna poreznih obveznika (i nevjernika i inovjeraca!), sagradila je više od 700 bogomolja (i) na državnom zemljištu, uvela obavezne namete vjernicima, razasula šlepere i šlepere raspela po vrtićima, školama, bolnicama, vojnim i policijskim zgradama i u najzabitnijim javnim rupama… Tko je sve to naručio, dopustio i - platio!? U sekularnoj državi!
Nažalost, konzervativno etnodesničarenje vjerske i nacifašističke provenijencije opasno nagriza hrvatsku svakodnevicu, kao što poput ljute guje, vijuga i njezinim susjedstvom, slijevajući se u mentalnu kloaku iz koje ni za koga ne može niknuti ništa dobro. Bratstvo po kami, bombi i pištolju povijesno je osuđeno, ali očito nije izgnjilo u svijesti neljudi koji bi na toj matrici opet regrutirali novo topovsko meso. Sekularnoj Republici Hrvatskoj, kojoj je antifašizam ustavni uvjet postojanja, a demokracija i ravnopravnost temeljna proklamacija, nije smetalo već ranih 1990-ih uništiti 3000 partizanskih spomenika (pa i neprocjenjive umjetničke vrijednosti Vojina Bakića i Dušana Džamonje), napuniti kontejnere stotinama tisuća knjiga nacionalno i svjetonazorski nepoćudnih pisaca, iskorijeniti ćirilicu s polica ili „etnički“ pročistiti radna mjesta.
Četvrt stoljeća samostalne hrvatske države provlače se političke, ideološke i svjetonazorske gluposti, koje opterećuju život, siju zlu krv među građana i sramote zemlju pred svijetom. Izmišljaju se neprijatelji i prokazuju neistomišljenici, vode davno izgubljeni ratovi i prekrajaju povijest, kultura tradicija… Preko noći ustaški ministar bogoštovlja Mile Budak, navodno autor rasističke parole „Srbe na vrbe“, dobiva ulice i svojom ognjištarskom pisanijom korak niže od osrednjosti postaje antologijski književnik važniji od Miroslava Krleže i Ranka Marinkovića, a Jure Francetić i Rafael „vitez“ Boban dobivaju spomenike na mjestima, gdje su stajali partizanski. Paranoja nakaznog poremećaja vrijednosti nasilno razdire zdravu pamet?
„Smrt fašizmu, sloboda narodu!“ - odjekivalo je iz masovne kolone Antifašističkog marša, koja je prošla srcem Zagreba u povodu Dana pobjede nad fašizmom, a istodobno je Marš upriličen i u Beogradu, Sarajevu, Ljubljani i Mariboru, jer ni te sredine nisu imune od neofašističke zaraze. Kao da zli ljudi nisu ništa naučili iz barem dva prošla krvava rata na ovim prostorima, nego im trebaju novi „do istrage naše ili vaše“. Očito je teško, ako ne i nemoguće, riješiti se idiota, psihopata i sličnih bolesnika s nekom gnjilom tvari koja im zaudara s onog mjesta u glavi, gdje bi po zakonima prirode morao biti mozak.
U nedjelju 4. svibnja u Spomen-području Jasenovac, na mjestu najveće ustaške klaonice na našim prostorima u Drugom svjetskom ratu, održana je tradicionalna komemoracija u povodu proboja (22. travnja 1945.) zatočenika tog koncentracijskog logora. Na povik Ante Bakotića „Naprijed, drugovi!“ - oko 600 od nešto više od 1000 logoraša pojurilo je prema vratima, a ustaški mitraljezi otvorili su vatru. Na slobodu se probilo samo 106 zatočenika. Kompletan državni vrh RH poklonio se u Jasenovcu, upozorivši da nacifašizam i dalje diže glavu i da je zadaća svih razumnih ljudi - suprotstaviti mu se svim sredstvima.
„Ti zločini su bili ovdje“, kazao je premijer Zoran Milanović na stratištu službeno popisanih više od 80.000 Srba, Židova, Roma, Hrvata i drugih nedužnih žrtava, „ne u ime naroda, jer ja pripadam tom narodu, i ne dopuštam da ih je itko činio. Nego u ime države koje nema u hrvatskom Ustavu, nikad je nije bilo i nikad je neće biti. Ta država nije bila neovisna, država je očito bila kao instrument sile i represije koju je imala, a je li bila hrvatska? Za mene nije. (…) Međutim, oni koji danas šire simpatije prema takvima, prema onome što su radili, rade lošu stvar i bude u čovjeku opet ono zlo. Za to nema opravdanja. Hrvatska danas, Hrvatska članica EU-a, Hrvatska moderna, tradicionalna, ali i liberalna država, koja dopušta prava, ne samo da dopušta, nego potiče i razvija prava manjina, onih koji su drukčiji, ta Hrvatska je jamac da se ne ovakvo zlo, nego nikakvo slično zlo ne smije i ne može dogoditi.“
„Jasenovac nas poziva da se odlučno suprotstavimo svakoj politici mržnje, nejednakosti, nesnošljivosti i nasilja i među ljudima i među narodina“, istaknuo je predsjednik Hrvatskog sabora Josip Leko, a predsjednik RH Ivo Josipović poentirao: „Zato, ne skrećimo pogled! Ne budimo ravnodušni! Zajedništvo i odlučnost u prokazivanju zla je jedina istinska snaga protiv novih Auschwitza, Jasenovaca i drugih stratišta i zločina za i nakon Drugog svjetskog rata“.
Umjesto da se tješi „inteligentnom“ paralelom svog odvjetnika, koji je njegovu sudbinu u Fifi izjednačio sa Stepinčevom sudbinom na komunističkom sudu poslijeratne Jugoslavije, Josip (Joe) Šimunić bi jako profitirao kad bi makar pročitao govore s jasenovačke komemoracije. Čak ne mora u njih ni povjerovati, kao što ne kani ikad posjetiti to stratište. Neka mu je na čast i što je odbio sucima CAS-a pokazati i trunku žaljenja zbog one sramotne večeri u Maksimiru.
e-novine.com - ?imuni? na mjestu nogometnog Stepinca
...
Unsere Regierung ist voll von solchen Leuten, also absolut keine Seltenheit in Kroatien.
