I
Indianer
Guest
joj al si bedast.
Übersetzung kannst du hier nachlesen.
Mali frazeološki rjeènik Podravskih Sesveta
[PDF]pdf (102 KB) - Srce
http://www.zagrebonline.hr/purgerski-rjecnik-zagreb/
-
Herzlich Willkommen im Balkanforum
Sind Sie neu hier? Dann werden Sie Mitglied in unserer Community.
Bitte hier registrieren
Srpsko – hrvatski objasnidbeni rječnik
- Ersteller Grdelin
- Erstellt am
joj al si bedast.
Übersetzung kannst du hier nachlesen.
Mali frazeološki rjeènik Podravskih Sesveta
[PDF]pdf (102 KB) - Srce
http://www.zagrebonline.hr/purgerski-rjecnik-zagreb/
Strahimir I
Top-Poster
Rana slavistika o rasprostranjenosti srpskoga imena
Informacije iz emigrantskih popisa o rasprostranjenosti hrvatskoga i srpskoga imena u jednostavnom puku u dobroj se mjeri slažu s onim što su o njoj tvrdili vodeći slavisti na početku 19. stoljeća. J. Grimm kaže 1824. godine da se pučani na širokim štokavskim područjima ne žele zvati Srbima, iako on (Grimm) želi da su to sve upravo Srbi (»ni turski, ni ilirski,ni hrvatski Srbin ne želi se zvati Srbinom«, Grimm 1824:XXIII, Grčević 1997a:98—99). Slično je mislio i utemeljitelj slavistike J. Dobrovský:
Nijedan Bosanac ne će se nazvati Srbinom, a isto vrijedi i za Dalmatince, no može li se zbog toga reći da oni nisu Srbi? (usp. Jagić 1885:109) Mišljenje J. Dobrovskoga o proširenosti srpskoga imena u Bosni podudara se sa zapažanjima I. F. Jukića iz 1842.: Već su dvije godine, od kako se ja bavim među prostim narodom u Bosni, dobro motreći na sva ona, koja se toga naroda tiču; ja sam mnogo i putovò po Bosni; al još nikad tamo ne čuh za srbski narod, niti za srbski jezik! Tamo sve iđe po bosanski i naški, a a Srblje i dan današnji u Srbiji stanujuće, nazivlju prosti Bošnjaci Racima! u Podrinju još nisam bio, zato scijenim, da je njima poznato ime Srb, buduć da su bližnji Srbiji. (Jukić 1973: 86, usp. i 40—41) Treba reći da Jukić 1842. hrvatsko ime kao narodnosno ime jednostavnoga katoličkoga bosanskoga puka bilježi u fočanskoj ravnici kraj Dervente. Kaže da se radi o doseljenicima iz »ljubuške i vrgoračke krajine« (1973:37). Jukić je za te »Hrvaćane« čuo da se »ne boje ni Turčina ni fratra«, a Ivan Kukuljević Sakcinski slično je zapazio 1858. za Hrvate oko rijeke Plive, za koje nije jasno jesu li katolici ili pravoslavci. On kao da misli da je ondje hrvatsko ime opstalo zbog tamnoga sjećanja na granice negdašnjega hrvatskoga kraljevstva:U staro doba činila je Pliva granicu hèrvatskoga kraljevstva i nahija plivanska biaše županija hèrvatska. Sad je već odavna izčezlo tuda ime hèrvatsko, ali još zovu nieke stanovnike Hèrvatjanima, što se, kako vele, neboje ni fratra ni Turčina, a to će bogme u Bosni mnogo reći. (Kukuljević 1858:68—69)
Glede Dalmacije Kukuljević tvrdi da se »snova osviedočio da je kod konservativnog našeg naroda sve do Arbanije ime hrvatsko jedino živo i narodno.« (Vince 1990:290).
Iz velikosrpskoga programa Ilije Garašanina iz 1843. (Načertanije) također proiz lazi da se pravoslavni pučani u Bosni svojevremeno u narodnosnom smislu nisu smatrali Srbima. Garašanin ih zove Bošnjacima istočne vjeroispovijedi i misli da će njih Srbija lako pridobiti: Na istočnog veroispovedanija Bošnjake veći upliv imati, neće biti za Srbiju težak zadatak. (usp. Šimunić 1992:106)
Metode koje su se primjenjivale za pridobivanje pučanstva za srpsku misao, uključivale su i novčano darivanje djece koja bi potvrdno odgovorila na pitanje jesu li Srbi.
Slijedeći Dobrovskoga, Kopitara i Grimma, P. J. Šafařík Dalmatince i Bosance ubraja u »Srbe«, no ističe da je u njih rasprostranjeno hrvatsko ime:
Narodno ime Hrvati prostire se daleko izvan granica koje smo odredili hrvatskomu narječju jer se žitelji istarskoga poluotoka, počevši od rijeke Raše (Arsa), zatim žitelji cijeloga Primorja i njegova otočja (»Čakavci«), sve do rijeke Cetine (Boduli), čak do same Neretve pa odatle prema istoku u Tursku Hrvatsku, zovu sve do danas onako kako su se zvali i u vrijeme Konstantina Porfirogeneta, Hrvatima. Od nas su prema glavnim obilježjima svojih narječja pribrojeni u Srbe [...]. (usp. Šafařík 1842:64)
Sve to skupa neporecivo govori da je u Srba u Hrvatskoj i BiH proces nacionalne integracije i diferencijacije, koji je znatno uznapredovao u 19. stoljeću, bio složen proces tijekom kojega je i uz pomoć svjesnih jezično-političkih i ideoloških zahvata hrvatsko ime bilo potiskivano, a time i potencijalni hrvatski nacionalni identitet.Ovdje nije potrebno dalje ulaziti u raščlambu složenoga pitanja rasprostranjenosti hrvatskoga imena i njegova značenja. Primjereno se taj posao ne bi mogao obaviti bez sagledavanja stvarne etnogeneze hrvatskoga naroda i nastanka suvremenih nacija, a ono što je za ovaj rad bitno, do sada je već dovoljno jasno pokazano: Nije prihvatljivo tumačenje da su vojvođanski Srbi, zamjerajući Karadžiću da im nameće hrvatski jezik, tim nazivom šaljivo referencirali na hrvatsku kajkavštinu ili da su pri tome na umu imali kakvu »srpsku« jezičnu »regionalnu« odrednicu vezanu uz teritorij tadašnje Hrvatske. Takvim tumačenjima ne samo da ne bismo mogli protumačiti narodnosno izjašnjavanje pravoslavnih emigranata, ili spomenuto Karadžićevo pismo Kopitaru, ili citirana opažanja iz redova ranih slavista, ili Petrovićevo doživljavanje Stulićeva jezika kao jezika hrvatskoga, već ne bismo mogli protumačiti ni mnoge druge činjenice, npr. zašto se 1566., u vrijeme neograničene vlasti velikoga vezira Mehmed Paše Sokolovića — koji je bio rodom iz blizine Višegrada i brat ili rođak srpskoga patrijarha i obnovitelja Pećke patrijaršije Makarija — izdaje ferman u kojem se traži da »rimski fratrì po Budimu, Temišvaru i Dubrovniku i uopće od naroda hrvatskoga ne pitaju milostinju, ako taj narod spada grčkoga patrijara« (Matasović 1930:111). U toj se naredbi hrvatsko ime rabi u značenju ‘Slaveni’, a izdati ju je mogao
samo onaj Osmanlija kojemu je bilo poznato i normalno da se pravoslavni Slaveni zovu (i) hrvatskim imenom (što ne isključuje mogućnost da mu je bilo poznato i srpsko ime). Stotinjak godina nakon što je izdan taj ferman, turski putopisac Evlija Čelebi za stanovništvo nahije Piva kaže da je to »pravi hrvatski dušmanin koji živi u nepristupačnim planinama« (Čelebi 1967:444). U tim predjelima Čelebi spominje i islamizirane Hrvate. Prenosi kako je kod Gatačkoga polja (istočna Hercegovina) u vojni odred određeno »tri stotine pouzdanih i vrijednih hrvatskih gazija« (Čelebi 1967:449), a na putovanju iz Beograda u Hercegovinu u Jeleču u blizini Foče na Drini tamošnje su mu gazije dale kao pratnju 50 naoružanih »hrvatskih momaka« (Čelebi 1967:407). Većinu stanovništva u Hercegnovom čine, kaže Čelebi, arnautski, bosanski i hrvatski junaci (429).
S pomoću Ivićeva tumačenja ne bismo mogli primjereno objasniti ni to zašto Janko Drašković u svojoj Disertaciji u dijelove hrvatskoga naroda ubraja Crnogorce, ili zašto panslavistički orijentirani Kurelac u Fluminensiji tvrdi da »se uvěrio da u Dalmaciji, Dubrovniku i Kotoru Srbina starosědioca nikdě nejma«, da »uz morje vse je Hrvat, i vsaka besěda, čto ju Vuk ima u svom rěčniku zapisanu kao južnu ili jugozapadnu, ta se govori ne samo po primorju Hrvatskom nego i po vsoj Dalmaciji, zemlji pra-Hr-
vatskoj«, ili zašto D. Obradović 1783. paroha Haralampija iz Trsta iz kurtoazije naziva »Hrvaćaninom«, iako ga ujedno samouvjereno svrstava u Srbe (1964:217, 222). U Haralampijevoj se je obitelji vjerojatno čuvala svijest o starom hrvatskom narodnosnom imenu, koja se miješala s »učenom« odrednicom »Srbin po vjeri« (pripadnik pravoslavne crkve). Da je takvih pravoslavnih svećenika bilo još i krajem 19. stoljeća, kazuje pritužba u časopisu Srbobran da među pravoslavnim svećenicima »zatekosmo čak neke da su ›pravoslavni Hrvati‹ koji sa amvona srpskog prosvjetitelja Save hrvatsku misao propovijedahu« (Artuković 2001:110). Karadžićevo strahovanje iz 1815. da će mu Srbi iz Srijema zamjeriti da im nameće »horvatski« odnosno »šijački«, obistinilo se u rugalici J. Vujića iz 1821. godine (Karadžić 1895:112—116, Bašić 1991:49—50). U njoj mu se izruguje da »šijački« piše jer ga je Kopitar tako naputio. Karadžić se je Kopitarovim naputcima očigledno nekomu pohvalio:
Nie tvoja Gramatika Serbska,
No ona mora biti šijačka;
[...]
Blago nam kad ti Slavenski znadeš,
I takovo ponjatje imadeš;
Da iz Slavenskog šijački pišeš,
Arnaut šijačkom dušom dišeš.
Jošte čudimo se i Kopitaru,
Pridvornomu Bibliotekaru.
Da se on baš s tobom upustio,
Šijački pisati uputio
Vjekoslav Klaić smatra da su »historički« Srbi i stotinjak godina nakon što je ta rugalica napisana, (i)jekavštinu doživljavali kao »tuđu«:
To instinktivno odvraćanje pravih, historičkih Srba od hercegovačkog dijalekta održalo se je sve pored nastojanja Vukova i Daničićeva i do danas. U naše doba gotovo i nema pravoga Srbina, koji bi pisao ijekavštinom. Pače i oni ijekavci pravoslavne vjere, koji se osjećaju Srbima, rado odnemaruju, čak u govoru ijekavštinu, pak se trude govoriti ekavštinom. (Klaić 1930:57)
Informacije iz emigrantskih popisa o rasprostranjenosti hrvatskoga i srpskoga imena u jednostavnom puku u dobroj se mjeri slažu s onim što su o njoj tvrdili vodeći slavisti na početku 19. stoljeća. J. Grimm kaže 1824. godine da se pučani na širokim štokavskim područjima ne žele zvati Srbima, iako on (Grimm) želi da su to sve upravo Srbi (»ni turski, ni ilirski,ni hrvatski Srbin ne želi se zvati Srbinom«, Grimm 1824:XXIII, Grčević 1997a:98—99). Slično je mislio i utemeljitelj slavistike J. Dobrovský:
Nijedan Bosanac ne će se nazvati Srbinom, a isto vrijedi i za Dalmatince, no može li se zbog toga reći da oni nisu Srbi? (usp. Jagić 1885:109) Mišljenje J. Dobrovskoga o proširenosti srpskoga imena u Bosni podudara se sa zapažanjima I. F. Jukića iz 1842.: Već su dvije godine, od kako se ja bavim među prostim narodom u Bosni, dobro motreći na sva ona, koja se toga naroda tiču; ja sam mnogo i putovò po Bosni; al još nikad tamo ne čuh za srbski narod, niti za srbski jezik! Tamo sve iđe po bosanski i naški, a a Srblje i dan današnji u Srbiji stanujuće, nazivlju prosti Bošnjaci Racima! u Podrinju još nisam bio, zato scijenim, da je njima poznato ime Srb, buduć da su bližnji Srbiji. (Jukić 1973: 86, usp. i 40—41) Treba reći da Jukić 1842. hrvatsko ime kao narodnosno ime jednostavnoga katoličkoga bosanskoga puka bilježi u fočanskoj ravnici kraj Dervente. Kaže da se radi o doseljenicima iz »ljubuške i vrgoračke krajine« (1973:37). Jukić je za te »Hrvaćane« čuo da se »ne boje ni Turčina ni fratra«, a Ivan Kukuljević Sakcinski slično je zapazio 1858. za Hrvate oko rijeke Plive, za koje nije jasno jesu li katolici ili pravoslavci. On kao da misli da je ondje hrvatsko ime opstalo zbog tamnoga sjećanja na granice negdašnjega hrvatskoga kraljevstva:U staro doba činila je Pliva granicu hèrvatskoga kraljevstva i nahija plivanska biaše županija hèrvatska. Sad je već odavna izčezlo tuda ime hèrvatsko, ali još zovu nieke stanovnike Hèrvatjanima, što se, kako vele, neboje ni fratra ni Turčina, a to će bogme u Bosni mnogo reći. (Kukuljević 1858:68—69)
Glede Dalmacije Kukuljević tvrdi da se »snova osviedočio da je kod konservativnog našeg naroda sve do Arbanije ime hrvatsko jedino živo i narodno.« (Vince 1990:290).
Iz velikosrpskoga programa Ilije Garašanina iz 1843. (Načertanije) također proiz lazi da se pravoslavni pučani u Bosni svojevremeno u narodnosnom smislu nisu smatrali Srbima. Garašanin ih zove Bošnjacima istočne vjeroispovijedi i misli da će njih Srbija lako pridobiti: Na istočnog veroispovedanija Bošnjake veći upliv imati, neće biti za Srbiju težak zadatak. (usp. Šimunić 1992:106)
Metode koje su se primjenjivale za pridobivanje pučanstva za srpsku misao, uključivale su i novčano darivanje djece koja bi potvrdno odgovorila na pitanje jesu li Srbi.
Slijedeći Dobrovskoga, Kopitara i Grimma, P. J. Šafařík Dalmatince i Bosance ubraja u »Srbe«, no ističe da je u njih rasprostranjeno hrvatsko ime:
Narodno ime Hrvati prostire se daleko izvan granica koje smo odredili hrvatskomu narječju jer se žitelji istarskoga poluotoka, počevši od rijeke Raše (Arsa), zatim žitelji cijeloga Primorja i njegova otočja (»Čakavci«), sve do rijeke Cetine (Boduli), čak do same Neretve pa odatle prema istoku u Tursku Hrvatsku, zovu sve do danas onako kako su se zvali i u vrijeme Konstantina Porfirogeneta, Hrvatima. Od nas su prema glavnim obilježjima svojih narječja pribrojeni u Srbe [...]. (usp. Šafařík 1842:64)
Sve to skupa neporecivo govori da je u Srba u Hrvatskoj i BiH proces nacionalne integracije i diferencijacije, koji je znatno uznapredovao u 19. stoljeću, bio složen proces tijekom kojega je i uz pomoć svjesnih jezično-političkih i ideoloških zahvata hrvatsko ime bilo potiskivano, a time i potencijalni hrvatski nacionalni identitet.Ovdje nije potrebno dalje ulaziti u raščlambu složenoga pitanja rasprostranjenosti hrvatskoga imena i njegova značenja. Primjereno se taj posao ne bi mogao obaviti bez sagledavanja stvarne etnogeneze hrvatskoga naroda i nastanka suvremenih nacija, a ono što je za ovaj rad bitno, do sada je već dovoljno jasno pokazano: Nije prihvatljivo tumačenje da su vojvođanski Srbi, zamjerajući Karadžiću da im nameće hrvatski jezik, tim nazivom šaljivo referencirali na hrvatsku kajkavštinu ili da su pri tome na umu imali kakvu »srpsku« jezičnu »regionalnu« odrednicu vezanu uz teritorij tadašnje Hrvatske. Takvim tumačenjima ne samo da ne bismo mogli protumačiti narodnosno izjašnjavanje pravoslavnih emigranata, ili spomenuto Karadžićevo pismo Kopitaru, ili citirana opažanja iz redova ranih slavista, ili Petrovićevo doživljavanje Stulićeva jezika kao jezika hrvatskoga, već ne bismo mogli protumačiti ni mnoge druge činjenice, npr. zašto se 1566., u vrijeme neograničene vlasti velikoga vezira Mehmed Paše Sokolovića — koji je bio rodom iz blizine Višegrada i brat ili rođak srpskoga patrijarha i obnovitelja Pećke patrijaršije Makarija — izdaje ferman u kojem se traži da »rimski fratrì po Budimu, Temišvaru i Dubrovniku i uopće od naroda hrvatskoga ne pitaju milostinju, ako taj narod spada grčkoga patrijara« (Matasović 1930:111). U toj se naredbi hrvatsko ime rabi u značenju ‘Slaveni’, a izdati ju je mogao
samo onaj Osmanlija kojemu je bilo poznato i normalno da se pravoslavni Slaveni zovu (i) hrvatskim imenom (što ne isključuje mogućnost da mu je bilo poznato i srpsko ime). Stotinjak godina nakon što je izdan taj ferman, turski putopisac Evlija Čelebi za stanovništvo nahije Piva kaže da je to »pravi hrvatski dušmanin koji živi u nepristupačnim planinama« (Čelebi 1967:444). U tim predjelima Čelebi spominje i islamizirane Hrvate. Prenosi kako je kod Gatačkoga polja (istočna Hercegovina) u vojni odred određeno »tri stotine pouzdanih i vrijednih hrvatskih gazija« (Čelebi 1967:449), a na putovanju iz Beograda u Hercegovinu u Jeleču u blizini Foče na Drini tamošnje su mu gazije dale kao pratnju 50 naoružanih »hrvatskih momaka« (Čelebi 1967:407). Većinu stanovništva u Hercegnovom čine, kaže Čelebi, arnautski, bosanski i hrvatski junaci (429).
S pomoću Ivićeva tumačenja ne bismo mogli primjereno objasniti ni to zašto Janko Drašković u svojoj Disertaciji u dijelove hrvatskoga naroda ubraja Crnogorce, ili zašto panslavistički orijentirani Kurelac u Fluminensiji tvrdi da »se uvěrio da u Dalmaciji, Dubrovniku i Kotoru Srbina starosědioca nikdě nejma«, da »uz morje vse je Hrvat, i vsaka besěda, čto ju Vuk ima u svom rěčniku zapisanu kao južnu ili jugozapadnu, ta se govori ne samo po primorju Hrvatskom nego i po vsoj Dalmaciji, zemlji pra-Hr-
vatskoj«, ili zašto D. Obradović 1783. paroha Haralampija iz Trsta iz kurtoazije naziva »Hrvaćaninom«, iako ga ujedno samouvjereno svrstava u Srbe (1964:217, 222). U Haralampijevoj se je obitelji vjerojatno čuvala svijest o starom hrvatskom narodnosnom imenu, koja se miješala s »učenom« odrednicom »Srbin po vjeri« (pripadnik pravoslavne crkve). Da je takvih pravoslavnih svećenika bilo još i krajem 19. stoljeća, kazuje pritužba u časopisu Srbobran da među pravoslavnim svećenicima »zatekosmo čak neke da su ›pravoslavni Hrvati‹ koji sa amvona srpskog prosvjetitelja Save hrvatsku misao propovijedahu« (Artuković 2001:110). Karadžićevo strahovanje iz 1815. da će mu Srbi iz Srijema zamjeriti da im nameće »horvatski« odnosno »šijački«, obistinilo se u rugalici J. Vujića iz 1821. godine (Karadžić 1895:112—116, Bašić 1991:49—50). U njoj mu se izruguje da »šijački« piše jer ga je Kopitar tako naputio. Karadžić se je Kopitarovim naputcima očigledno nekomu pohvalio:
Nie tvoja Gramatika Serbska,
No ona mora biti šijačka;
[...]
Blago nam kad ti Slavenski znadeš,
I takovo ponjatje imadeš;
Da iz Slavenskog šijački pišeš,
Arnaut šijačkom dušom dišeš.
Jošte čudimo se i Kopitaru,
Pridvornomu Bibliotekaru.
Da se on baš s tobom upustio,
Šijački pisati uputio
Vjekoslav Klaić smatra da su »historički« Srbi i stotinjak godina nakon što je ta rugalica napisana, (i)jekavštinu doživljavali kao »tuđu«:
To instinktivno odvraćanje pravih, historičkih Srba od hercegovačkog dijalekta održalo se je sve pored nastojanja Vukova i Daničićeva i do danas. U naše doba gotovo i nema pravoga Srbina, koji bi pisao ijekavštinom. Pače i oni ijekavci pravoslavne vjere, koji se osjećaju Srbima, rado odnemaruju, čak u govoru ijekavštinu, pak se trude govoriti ekavštinom. (Klaić 1930:57)
Auf deine Frage gibt es 1000 Möglichkeiten. Du musst es schon genauer formulieren.
Aaaajde djava ga lipi odnio
Boze me slobodi
