Pet i trideset ujutro, petak, 16. april, godina 1993. Planeri Hrvatskog vijeća obrane (HVO) nazvali su akciju “48 sati pepela i krvi”, ali napad je trajao znatno kraće. U pola dana nestale su stotine kuća i stotine ljudi. Mještani Ahmića, ali i četrnaest mudžahira iz susjednih Tirića, Žume, dvadesetak Nadiočana, ubijeni su. Većina ih je smrt okusila u snu, u postelji. Djevojčica Selma imala bi danas dvadeset godina i tri mjeseca. Bebu u bešiki ubili su, a nakon što su ubili i njene roditelje, zapalili su ih zajedno s kućom.
Tog jutra ubijene su tri bebe, rođene te krvave 1993. godine. Ubijena je i Fatima Harčević, 81-godišnja nena iz Ahmića. Nestale su cijele porodice, mrtvi su Ramići, Puščulji, Čerimići, Džidići, Salkići, Karaulani, Busovljaci. Članovi porodice Brka iz Foče bili su dobrodošli mudžahiri ne sluteći da će ih krvava sudbina zauvijek zaustaviti u muhadžirluku u Ahmićima.
Većina je ubijena u grču sna, apotom spaljena, kuće su uništene. Obje džamije, i Gornja i Donja, do temelja su razrušene. U selu nije bilo vojnih objekata, pripadnika Armije RBiH u vojnoj formaciji. Ipak, sve je popaljeno i porušeno.
Pripadnici UN-a ušli su tokom dana 16. aprila 1993. u Ahmiće. Na svakom koraku zaticali su mrtva tijela, spaljene kuće i “vojnike” HVO-a koji su pili i nazdravljali, nerijetko polijevajući alkoholom tijela žrtava pod nogama i paleći ih.
Uopće se nisu osvrtali na Britance, koji su u tim trenucima izgledali baš kao da su došli “s druge planete”.
Danas, u Ahmićima nam kažu da je trećina preživjelih u dubokoj starosti i penziji, trećina povratnika nema nikakav posao i snalazi se kako zna i umije, a otprilike jedna trećina, uglavnom onih koji su na vrijeme izbjegli zločin i zločince, radi u Zenici, Vitezu ili živi od poljoprivrede na svojim imanjima.
ukeleft: