„Riješiti, na koji način? To je sada tema naše današnje rasprave. Da nanesemo takve udarce da Srbi praktično nestanu, da ono što nećemo odmah zahvatiti da mora kapitulirati u nekoliko dana”. Nakon tih riječi, i nakon napomene da plan strategijske operacije oslobađanja okupiranih područja koji je na snazi bio do 1. kolovoza 1995. treba razmotriti i modificirati, hrvatski predsjednik, prelazi na jug Hrvatske. Na pamet mu dolazi i Mostar, zato što bi srpske snage u protuudaru mogle krenuti dolinom Neretve sve do Dubrovnika. Nakon toga malog otklona predsjednik Tuđman ponovno se vraća na bit problema, kako poraziti ‚srpsku vojsku Krajine’, tako da ona kapitulira.
Zagovornici teorije o ‚etničkom čišćenju’ u svojim pisanijama i tumačenjima nikada nisu naveli nastavak misli hrvatskoga predsjednika i sljedeću rečenicu, a koja, kao što stoji u izvorniku, glasi: „Prema tome, nije nam glavna zadaća Bihać, nego je nanošenje na nekoliko pravca takvih udara da se srpske snage više ne mogu oporaviti, nego da moraju kapitulirati”. Dakle, više je nego jasno da se riječi „da Srbi praktično nestanu” ne odnosi na Srbe kao narod, nego na „srpske snage”, i one su te koje moraju „kapitulirati”.