Susret Vučića i Izetbegovića
Politika hercegbosanskih Hrvata, bez obzira na različite nacionalne obrate pojedinih nositelja političke vlasti iz drugih dvaju naroda, treba stvarati preduvjete za ustrojavanje svoje teritorijalne jedinice na kojoj će osiguravati sustav zapadnih, a ne balkanskih vrijednosti, u kojima se nalaze i poistovjećuju Vučić i Izetbegović
Nedavni razgovor člana predsjedništva BiH Bakira Izetbegovića i srbijanskoga predsjednika vlade Aleksandra Vučića urodio je međusobnim zaključkom kako "BiH postaje jednom od najvažnijih zemalja za Srbiju, a isto tako i Srbija za BiH".
Izetbegović je, premda tek jedan od članova predsjedništva BiH govorio u ime cijele države, položaj i susret s Vučićem iskoristio za potpuno nijekanje hercegbosanskih Hrvata.
Ovaj srpsko-bošnjački dvojac iskoristio je javnu prigodu da na račun svojih novouspostavljenih odnošaja vlastitu negativnu energiju usmjere čak i na Hrvate u Republici Hrvatskoj, međusobno potvrđujući jedan drugomu srpske mitove o Jasenovcu i mitu o masovnom stradanju Srba.
Ovdje je suvišno podsjećati na politiku ondašnjega velikoga jeruzalemskog muftije, istraživanja američke Židovke Ester Gitman ili pak Igora Vukića, jer je stvaranje mita o Jasenovcu velikosrpskoj, jugoslavenskoj i komunističkoj politici služilo samo kao povod za različite agresije na Hrvatsku.
Ne treba biti posebno vidovit pa razabrati kako se iza ovako usklađena srpsko-bošnjačkoga nastupa može skrivati dvostruka prijetnja sigurnosti hrvatske države, koja je članice Europske unije i NATO saveza.
Kako bi pojačao to nacionalno jedinstvo Srba i Bošnjaka, Vučić je podsjetio Izetbegovića da u Srbiji postoje tri općine u kojoj su većina Bošnjaci i još tri u kojoj imaju znatnijega udjela u pučanstvu.
Naglasio je pritom, kako oni Srbi imaju Republiku Srpsku u BiH i golem broj općina gdje su Srbi većina, nu kad mu Izetbegović na to nije odvratio kako su tu Republiku Srpsku stvorili na genocidu i zahvaljujući velikosrpskoj agresiji, srbijanski premijer je slavodobitno upitao: "kako to netko misli da ne živimo u budućnosti zajedno?"
Očito suglasan sa svojim srbijanskim sugovornikom, bošnjački je vođa ustvrdio kako za integraciju BiH, ali i t. zv. regiju, a u stvarnosti BiH i Srbiju, nisu potrebne Europa i SAD, što bi u odnosima velikih sila i rasporeda njihova utjecaja na Balkanu moglo značiti otvaranje prostora Rusiji da iz Republike Srpske strateški proširi područje svoga utjecaja i na bošnjačko-hrvatsku Federaciju BiH, koja uz Siriju i Afganistan slovi kao jedno od ključnih žarišta u širenju islamističkoga terorizma.
Vučićevo isticanje zajedničke bošnjačko-srpske gostoljubivosti vodilo ga je do zaključka kako "Srbe i Bošnjake razlikuje jedino to što jedni idu u džamiju, a drugi u crkvu". Tu je zajedničku nacionalnu istovjetnost usporedio slikom odnosa između Srba i Albanaca. Naime, Vučić tvrdi kako će Srbi i Albanci uvijek živjeti jedni pokraj drugih, jer su različita društva dok "Srbe i Bošnjake razlikuje samo to što jedni idu u džamiju, a drugi u crkvu".
Složivši se u svemu sa srbijanskim predsjednikom vlade, Izetbegović je zaključio kako su Bošnjaci i Srbi "iste genetske osnove" te da govore "skoro isti jezik", a i "vjere su im skoro iste - monoteističke" te da Bošnjaci i Srbi imaju "isti sustav vrijednosti".
Vučić je naravno iskoristio Izetbegovićevo srbofilstvo kako bi i sa zapadne strane izolirao Crnu Goru, u kojoj Srbija preko svoje manjine uličnim demonstracijama pokušava srušiti prozapadnu crnogorsku vladu i na taj način spriječiti ulazak Crne Gore u NATO savez te ju ponovno vezati uz Beograd, čime bi ruskoj strategiji omogućila izlazak na Jadransko more.
Vezanjem BiH uz Srbiju i nijekanjem hercegbosanskih Hrvata Izetbegović narušava sigurnosnu strukturu NATO-a u Jadranu, a time i sigurnost južnoga dijela hrvatske jadranske obale.
Navedeni pokazatelji uz jačanje islamističkoga čimbenika prisiljavaju političko vodstvo hercegbosanskih Hrvata da u sklopu već ojačane sigurnosne paradigme otvore pregovarački prostor za ustrojavanjem svoje federalne jedinice, koja im jedina može jamčiti mogućnost opstanka, a zapadnim saveznicima, ponajprije Sjedinjenim Američkim Državama, uz Crnu Goru i održavanje stabilnosti u zaleđu istočne jadranske obale.
Što se pak tiče Vučićeve velikosrpske projekcije u bosansku povijest, Hrvati dosita ne trebaju biti zabrinuti. Ponajprije zato što je ta povijest sastavni dio njihova hrvatskoga identiteta i kulture, u koje su Srbi samo oružjem pokušavali ulaziti. I to uvijek neuspješno!
Bosanski pak muslimani ili Bošnjaci, ako doista taj dio hrvatskoga nasljeđa osjećaju i svojim dijelom kulture, neka ga onda doista ugrade u svoj identitet. Hrvatima će to ponajmanje škoditi. Dapače!
Nu osim političke, dijalog između Izetbegovića i Vučića ima i svoju, doduše pomalo prikrivenu, psihološku dimenziju.
Naime, Vučići su, odnosno dio obitelji Aleksandra Vučića, u trenutku kad im je to bilo probitačno, nakon stvaranja NDH, odmah prešli na katoličanstvo, pokušavajući se na taj način dodvoriti tadašnjoj vlasti, što samo pokazuje u kolikoj mjeri im je bio iskristaliziran nacionalni identitet.
Ni Izetbegovićev politički profil nije puno drukčiji od Vučićeva. Nije li se pak njegov otac iz oportunih razloga svojedobno nacionalno očitovao Srbinom? Tim više što je on doista potomak prognanih muslimana iz Srbije, nakon srpskih ustanaka u 19. stoljeću i pokolja muslimanskoga i turskog stanovništva, čiji su preživjeli ostatci naseljeni u područje bosanske Posavine.
Zato politika hercegbosanskih Hrvata, bez obzira na različite nacionalne obrate pojedinih nositelja političke vlasti iz drugih dvaju naroda, treba stvarati preduvjete za ustrojavanje svoje teritorijalne jedinice na kojoj će osiguravati sustav zapadnih, a ne balkanskih vrijednosti, u kojima se nalaze i poistovjećuju Vučić i Izetbegović.
Hrvatsko slovo
