B0šNjAk
kշለjisռik
U skladu sa društveno-političkim promjenama, te u novim okolnostima Bošnjaci se 1991. god. referendumski izjašnjavaju da im se maternji jezik, kojim su faktički od davnina govorili, zove bosanski! Ono što se moglo i očekivati bila je politička reakcija naših kršćanskih sugrađana, pogotovo njihovih mentora u susjednim njihovim maticama, kojom se na sve moguće, pa čak i vrlo neukusne, načine osporavalo pravo da se pored srpskog i hrvatskog ozvaniči i bosanski jezik. Dugo vremena je trebalo da “progutaju” tu činjenicu, sa kojom se mnogi ekstremisti nisu ni do danas pomirili, nazivajući najzad naš jezik bošnjačkim!
Ovakav odnos prema bosanskom jeziku nije samo lingvističke, nego u prvom redu političke prirode. Takvo ponašanje predstavlja, zapravo, odnos prema BiH uopće. Ovakvi dušebrižnički teoretičari neće da znaju, da su osnove za srpski i hrvatski književni jezik u bosanskom jeziku. Uostalom, o tome je govorio Vuk Stefanović-Karadžić, utemeljivač srpskog književnog jezika, koji je, inače, govorio ijekavicom.
U prvom desetljeću nakon II svjetskog rata u Zagrebu je studirala jugoslavensku književnost jedna Bošnjakinja, rođena i odrasla u Trebinju. Njezin profesor je bio fasciniran jezikom i izgovorom ove studentice, naglašavajući pred studentskim auditorijem, da im ta kolegica govori najčišći hrvatski jezik. Tražio je od nje više puta da svima naglas čita određeni tekst.
Naravno, jezik je dinamična, živa materija i kao takav je podložan leksikološkim promjenama. Naš jezik je, osim arabizmima, iranizmima i turcizmima, obogaćivan vremenom u novonastalim prilikama germanizmima, romanizmima itd. kao uostalom što je slučaj sa svim živim jezicima.
Danas sredstva javnih medija, osobito elektronskih, imaju toliku sugestivno-agresivnu moć, kojoj više niko ne može odoljeti. Ta moć, odnosno taj utjecaj je ne samo politički i propagandni, nego i jezički, odnosno kulturološki. Samo slijep i gluh čitalac, slušalac, odnosno gledalac nije u stanju prepoznati i shvatiti da se u našim javnim medijima vrši agresivna kroatizacija bosanskog jezika. To je slučaj i sa medijima koji su nezvanično bošnjački.
Evo nekoliko takvih stranih jezičkih “bisera” koji nam se svakodnevno nameću, a naša ih svijest nekritički prihvata: obveza, glasovanje, gledatelj, slušatelj, predsjedatelj, dužnosnik, djelatnik, nazočnost, prigoda, obljetnica, tisuća itd. itd.
Jednom sam pitao jednog svog komšiju, lokalnog hrvatskog političara, koji je rođen i odrastao u čisto bošnjačkoj mahali, da li mu je neprirodno govoriti riječi, kao što je, recimo riječ kolovoz /ne samo u smislu naziva osmog mjeseca, nego i uličnog prostora za vozila/ koju nikada u svom odrastanju nije prakticirao? Odgovorio mi je da takve riječi mora upotrebljavati, iako mu nije lahko da tako govori!
Mr. Džemaludin Šestić
Ovakav odnos prema bosanskom jeziku nije samo lingvističke, nego u prvom redu političke prirode. Takvo ponašanje predstavlja, zapravo, odnos prema BiH uopće. Ovakvi dušebrižnički teoretičari neće da znaju, da su osnove za srpski i hrvatski književni jezik u bosanskom jeziku. Uostalom, o tome je govorio Vuk Stefanović-Karadžić, utemeljivač srpskog književnog jezika, koji je, inače, govorio ijekavicom.
U prvom desetljeću nakon II svjetskog rata u Zagrebu je studirala jugoslavensku književnost jedna Bošnjakinja, rođena i odrasla u Trebinju. Njezin profesor je bio fasciniran jezikom i izgovorom ove studentice, naglašavajući pred studentskim auditorijem, da im ta kolegica govori najčišći hrvatski jezik. Tražio je od nje više puta da svima naglas čita određeni tekst.
Naravno, jezik je dinamična, živa materija i kao takav je podložan leksikološkim promjenama. Naš jezik je, osim arabizmima, iranizmima i turcizmima, obogaćivan vremenom u novonastalim prilikama germanizmima, romanizmima itd. kao uostalom što je slučaj sa svim živim jezicima.
Danas sredstva javnih medija, osobito elektronskih, imaju toliku sugestivno-agresivnu moć, kojoj više niko ne može odoljeti. Ta moć, odnosno taj utjecaj je ne samo politički i propagandni, nego i jezički, odnosno kulturološki. Samo slijep i gluh čitalac, slušalac, odnosno gledalac nije u stanju prepoznati i shvatiti da se u našim javnim medijima vrši agresivna kroatizacija bosanskog jezika. To je slučaj i sa medijima koji su nezvanično bošnjački.
Evo nekoliko takvih stranih jezičkih “bisera” koji nam se svakodnevno nameću, a naša ih svijest nekritički prihvata: obveza, glasovanje, gledatelj, slušatelj, predsjedatelj, dužnosnik, djelatnik, nazočnost, prigoda, obljetnica, tisuća itd. itd.
Jednom sam pitao jednog svog komšiju, lokalnog hrvatskog političara, koji je rođen i odrastao u čisto bošnjačkoj mahali, da li mu je neprirodno govoriti riječi, kao što je, recimo riječ kolovoz /ne samo u smislu naziva osmog mjeseca, nego i uličnog prostora za vozila/ koju nikada u svom odrastanju nije prakticirao? Odgovorio mi je da takve riječi mora upotrebljavati, iako mu nije lahko da tako govori!
Mr. Džemaludin Šestić