Mi smo nièiji. Uvijek smo na nekoj meði, uvijek neèiji miraz. Vjekovima mi se tražimo i prepoznajemo, uskoro neæemo znati ko smo. Živimo na razmeðu svjetova, na granici naroda, uvijek krivi nekome. Na nama se lome talasi historije kao na grebenu. Otrgnuti smo, a neprihvaæeni. Ko rukavac što ga je bujica odvojila od majke pa nema više ni toka, ni ušæa, suviše malen da bude jezero, suviše velik da ga zemlja upije. Drugi nam èine èast da idemo pod njihovom zastavom jer svoju nemamo. Mame nas kad smo potrebni a odbacuju kad odslužimo. Nesreæa je što smo zavoljeli ovu svoju mrtvaju i neæemo iz nje, a sve se plaæa pa i ova ljubav. Svako misli da æe nadmudriti sve ostale i u tome je naša nesreæa. Kakvi su ljudi Bosanci? To su najzamršeniji ljudi na svijetu, ni skim se istorija nije tako pošalila kao sa Bosnom. Juèe smo bili ono što danas želimo da zaboravimo, a nismo postali ni nešto drugo. S nejasnim osjeæajem stida zbog krivice i otpadništva, neæemo da gledamo unazada, a nemamo kad da gledamo unaprijed. Zar smo mi sluèajno tako pretjerano meki i surovi, raznježeni i tvrdi. Zar se sluèajno zaklanjamo za ljubav kao jedinu izvjesnost u ovoj neodreðenosti, zašto? Zato što nam nije svejedno. A kad nam nije svejedno znaèi da smo pošteni. A kad smo pošteni, svaka èast