-
Herzlich Willkommen im Balkanforum
Sind Sie neu hier? Dann werden Sie Mitglied in unserer Community.
Bitte hier registrieren
-
Ein friedvolles Weihnachtsfest. "Mir Božji Hristos se rodi“
Wünscht das BalkanForum-Team
Und wer ist kein Serbe?
Strahimir I
Top-Poster
O IRANSKIM SKITIMA
Govoreći o skitskom krugu naroda (koji se je u Herodotovo vrijeme protezalo od Tanaisa do - `Sjevernog mora`,kako Herodot naziva Baltika),Herodot tvrdi: "prema Skitim,njihova država je jedna od najmlađih...prvi čovjek koji je dospio u te krajeve bio je Targitas...imao je tri sina: Lipoxais,Arpoxais i Kolaxais",da bi zatim dodao: "Od Lipoxaisa potječe skitski narod koji senaziva Ahati (na grčkom: Apo men de Lipoxaios gegonenai toytoys ton Skytheon oi AYHATAI genos kaleontai" — (IV,5),.. Svi skitski narodi zajedno nazivaju sebe Skoloti, prema imenu njihova kralja, dok ih Grci nazivaju Skiti. . .Od njihova prvog kralja Targitasa proteklo je jedva tisuću godina" (oko 1500 pr. Kr.). Na jednom drugom rnjestu Herodot tvrdi da Persijanci Skite nazivaju Saki (grčka transkripcija iranske riječi “Sagani“, to znači "iseljenici" -s`- gat, ili us-gat =su-gaze, tj. kreću se, hodaju, odakle na puki izraz “zgija“) (VI, 113; VI1,64).Veoma važna je i Herodotova tvrdnja da Skiti “govore sedam jezika“ (IV, 24). U tom smislu, jedno mi se čini očitim: sudeći po skitskim toponimima, nazivima, imenima i riječima koje Herodot navodi u većem broju, jezik koji mi nazivamo “staroslavenskim“ ne bi mogao potjecati s tih prostora.
K tome, stoji i dalje, u tom smislu, bitno pitanje: odakle u starogrčkom jeziku skoro dvije tisuće riječi kojih su i korijen i značenje identični sa suvremenim hrvatskim jezikom, pogotovu ako se uzme u obzir da prajezgro grčkog jezika nije tzv. indoeuropskog podrijetla? Kakvu su ulogu u tome odigrali Dorani, doseljenici s naših prostora? Jesu li oni s podunavlja donijeli samo način gradnje sa stupovljem i vojničke vještine? Zna se, npr. da su Makedonci jedno doransko pleme, a sarn naziv Makedonija (1*) se može objasniti samo pomoću rnedskog jezika...
S druge pak strane, Herodot precizira da se sva iranska imena bez razlike zavravaju slovom "S“, a to nije slučaj i sa skitskim imenirna. Uzme li se u obzir da je prvi doseljeni Ban iz Bijele Hrvatske Klukas, može se i s te strane ustvrditi da on nije bio Skit s tih prostora. U srcu Slovačke i danas postoje lokaliteti u Banskoj Bistrici, uz drugi lokalitet Banska Štiavnica, za koje se može pretpostaviti da su i u njima bili stari dvori Banova Bijele Hrvatske (a možda i zajedničkih Banova Bijele Hrvatske i Panonije, jer je srodstvo naroda izmedu Jadrana i Baltika (1*), dakle oko ‘Jantarne ceste‘ notorna stvar). S tih prostora su, kako se zna, još u dvanaestorn stoljeću prije Krista dospjeli Dorani sve do poluotoka Peleponeza, a u svojoj "Povijesti Rirna“, Tit Livije nam daje podatke da je to doseijavane sa sjevera nastavljeno i kasnije. Iranski doseljenici su u Hrvatskoj, pa i u jugozapadnoj Bugarskoj, gdje se je nalazila antička pokrajina Maedia, kao i u jugoistočnoj Makedoniji, ostavili trag u današnjem kako bugarskorn tako i makedonskorn gradu Bansko.I Ban Klukas je, početkorn sedmog stoljeća, imao tipično iransko ime. Neće nam biti nimalo začudno zašto se i danas u Hrvatskoj u izobilju susreću mnoga prezimena koja završavaju slovom "s“: Jardas, Lelas, Vikas, Milas, Prelas, Maras, Vitas, Grgas, Karas, Vlas, Bujas, ‚Itd itd..
Od skitskih naroda, Herodot najbolje opisuje narod BUDINI (na drugom mjestu Budine spominje kao Medijska plemena, to bi rnoglo značiti da su skitski Budini iseljavani dio medijskih Budina (1. 10 1) i za taj narod veli da je to “Vrlo mnogobrojan narod i da se posebno odlikuje time što svi Budini bez razlike imaju plave oči i crvenkastu kosu“ (Ifr 108,) Slično tome i Tacit piše o Germanima v. T. ´Povijest`, IV), koje Herodot također spominje, ali kao persijsko pleme. Herodot tvrdi da u zernlji Budina, uz obalu velikog jezera postoji drveni grad koji su podigli Geloni podrijetlom Grci, ali da Budini govore drugačijim jezikorn od došljaka Gelona, koji nije ni grčki ni skitski. Taj grad se je nalazio tarno gdje se nalazi današnji Kijev i taj narod bi bio današnji ukrajinski narod (2*). Postoji više razloga zbog kojih se rnože smatrati da su Ukrajinci bar na zapadnom dijelu Ukrajine i fizički srodni s narodima na relaciji Jadran-Baltik,
Očito je da se je radilo o koloniziranorn području i narodu u čijoj zermlji su doseljeni Grci podigli grad Gelon (uz druge gradove u torn dijelu Europe), kao trgovačku etapu na gornjem Jantarnom putu; u zemlji Budina živi općina Gelona, ali odavno, jer su na pola zaboravili grčki jezik, pa govore srnjesom grčkih i budinskih riječi.
Naziv ‘Budini‘, grčka je transkripcija (u grčkom, kao i u persijskom jeziku teško je razlikovati izgovor glasova ‘b“ i "v" ) koji, pročitan ispravno, zvuči:“Vudini “ , to na slavenskim jezicirna znači “ljudi koji žive uz vodu“ - Vodini, a to i sam Herodot podrobno opisuje, navodeći da voda i močvare uz koje Budini žive obiluje svakovrsnom ribom i divljači. Herodot dodaje da Budine Grci "pogrešno nazivaju Gelonima“, jer da su Geloni Grčkog podrijetla. Budući da “Gelon“ na grčkom znači "smiješan“, ta skupina grčkih emigranata govorila je smiješnim jezikorn i po toj smiješnosti nazvana(kao što Hrvati Njemce nazivaju “nijemci“, tj. “nijemi ljudi“, jer govore nama neshvatljivim jezikom), otkud ta dva naziva koje Herodot nije dobro shvatio. Vrlo je značajno da je taj narod s “plavim očima i svijetlom kosom“ u svom vlastitom nazivu već imao sva važnija obilježja po kojima se može ustvrditi da su današnji stanovnici tog područja potomci tih starih Vudina, a “vudini“ bi bila i prva zapisana ‘slavenska‘ riječ na tim sjevernim prostorima.
Kad Herodot nabraja čisto skitske narode, on među njima spominje Auhate, ali ne kao neko pleme iz narodne zajednice Medijaca (IV,102). Narode koji se nalaze zapadno od po njemu nabrojenih skitskih naroda, Herodot stavlja pod kolektivni naziv HYPERBOREOS. Za njihovu zemlju kao ni za njih same on s pouzdanjem ne mož ništa reći (kao ni Strabon, a ni drugi stariji antički pisci), pa dodaje, da sumnja da su istinite priče da se neka rijeka “Eridan koja se ulijeva u Sjeverno more odakle, kako pričaju, mi dobivamo jantar‘ i priznaje da nema pojma o tome kako izgleda Zapadna obala Europe, iza koje je čuo, da se na nekim otocirna (Kasiteridi) nalaze rudnici kositra. No, i jedno i drugo je istinito.Eridan (riječ grčkog podrijetla, što znači da su grčki trgovci njome išla po jantar) je — Wisla, a Kasiteridi su Britanski otoci s kojih je stari svijet (s poluotoka Corwall-a, v. G. M. Trevelyan: ‚povijest Engleske‘) dobivao obilje kositra. Dirljiva je Herodotova priča o strasti Hyperboreja da čine idole od pšenične slame (Običaj `DUŽIJANCA‘ koji se je do danas sačuvao i kod naših Šokaca i Bunjevaca). S tim idolima Hyperboreji su preplavili sav jug, od najzapadnije obale Jadrana pa sve do otoka Delosa, na kojemu je on sam vidio dvije djevice i pet rnladića koji su ih pratili i koji su tu umrli. Pokopani su, tvrdi Herodot, blizu Vestina hrama na Delosu, a rnladići i djevojke Delosa na njihov grob nosili su po pramičak svojih vlasi kao žrtvu tim svetirn ljudima sa sjevera koji su pravili idole od slame i imali plavu kosu. Taj podatak omogućava tvrdnju da su s tih krajeva, odakle su potjecali Dorani, stoljećima kasnije dolazili i pojedinci da održe bar neke civilizacijske veze sa svojim iseljenicima.
lza Budina, Herodot opisuje narod Agatyrsa(3*) koji žive u području izrneđu Dunava i Tise (zapadno od Geta, koji su vjerovali da su besmrtni) i veli da su jako uljudni i da nose nakite i žive u poliandriji(VI,104).Oni su,prema Herodotu, u svakom pogledu bili različiti od svojih zapadnih susjeda Syginna.
- - - Aktualisiert - - -
Bilješke : (1*)
I samo značenje naziva “MAKEDONIA “, stvar je nedovoljno rasvjetljivana. No, Herodot narn ostavi dokaz da je kraljevstvo Makedonia starija od početka helenskog razdoblja povijesti Grčke, da se Makedonija sterala počam od rijeke Lydias i Haliakmon (H.L.VII.. 127.), te da je samo Donju Makedoniju zauzeo Perdikas, a ne i Gornju koja je ostala u sastavu ilirskih zemalja (H.VIII.. 137.).
Quintius Curtius u svojoj “Povijesti Aleksandrove vojne“, tvrdi da je Makedonija se do Filipa oca Aleksandra Velikog, bila u sastavu ilirskih zemalja (Q.C. “A.M.“., LIV.1O.).
Tit Livije, u svojoj "Povijesti Rima“, spominje velike prostore Makedonije naseljene Ilirirna i Galima s Dunava. te grad Bylazor (s tipično ‘slavenskim‘ prizvukom), grad u Peoniji, istočnom dijelu Makedonije ‘TL. “HR. “. 44.26.8.).
No Grk Strabon tvrdi da je Gornja Makedonija bila nazivana i “Slobodna Makedonia“ (Makedonian ekaloyn. oi d`ysteron kai eleytheran“, koja se je
sterala sve do otoka Krfa, te da su ti Makedonci govorili dva jezika(S. : “G.E. “. VII, 7.8.). između Makedonaca i divljih Dardana (za koje Strabon tvrdi da su “živjeli u rupama iskopanima u đubrištu‘, živjeli su Maidois, tj. Maidi (S. “G.E. “. VII.. 5.7.).
Šta dakle znači naziv “MAKEDONIA“ (na suvremenom makedonskom "MAKEDONIJA")?
Prvo što ćemo primijetiti je da sc srednji, glavni dio naziva, korijen riječi sastoji od imenice don(ia).Podrijetlo riječi: “dan“ ili “don“, treba tražiti u medskom jeziku, a ta riječ znači “rijeka“. Ovaj oblik “donia“ nalazi se u lokativu plurala i može se prevesti na hrvatski riječju “rijekama“. U medskom jeziku,k tome, nalazi se i riječ “mate“, prilog za mjesto a prenosi se na hrvatski sa “među“. Ovako uzete, te dvije riječi. daju naziv “MATE-DONIA “.ODNOSNO “Medu-riječje“ . Geografski uzeto, povijesna Makedonija se je uvijek nalazila između rijeka: na zapadu, kako navede Herodot počam od rijeka Lydias i Haliakmona (danas nazvana Mavroneri?), te, idući prerna istoku. Makedoniju pak siječe Axios, odnosno Vardar, i na istoku, Makedoniju dopire do Strymona, odnosno Strumice.
No, kako nam, izrneđu ostalih starih pisaca. Strabon iznese tvrdnju da se je istočno od Makedonije nalazila Maidia. odnosno Medija,da su Makedonci u Strabonovo doba govorili dva jezika, a kako nam i Tit Livije navodi, plodne su ravnice, zapadno od Soluna, naselili Iliri i Gali s Dunava (iz Galicije), time smo dobili podatke u kojima se jasno vidi da je nazočnost pučanstva koje je govorilo jezicima medskog podrijetla (`slavenskirna‘ tu živjelo davno prije pojave Bugara, a kamo li Ćirila i Metoda, to narn daje solidno uvjerenje da je i sam naziv “MAKEDONIA“ medskog, odnosno “slavenskog“ podrijetla!
I naziv MAKEDON je bez sumnje izvornog i nernijenjanog dorskog podnijetla, koje vuče svoj korijen iz medskog jezika. Naziv MAKE+DONIA ima svoj ekvivalent u rnedskom izrazu MATE+DONIA. Makedonsko K i medsko T se jednako izgovaraju, kao rneko palatalno T‘, koje se u jeziku Istre i hrvatskih otoka (sic!) isto tako izgovara, kao umekšano‘ Ć u hrvatskom književnom jeziku.
I sam naziv Dorani, u starogrčkom DORYOI, ima i svoj grčki ekvivalent iz prastarog grčkog, protodorskog perioda, a glasi EMATIA). Naziv Doryoi dolazi od imenice dory, a znači kopljanici, ljudi naoružani kopljima.I naziv Ematia dolazi iz istog pojma u starogrčkom, protodorskom jeziku, a dolazi također od imenice ema, tj. koplje i znači isto: kopljanici, ljudi naoružani kopljem. To je još jedan dokaz da su Makcdonci podrijetlom Dorani, dospjeli na jug iz panonske domaje.
Uostalom, sva povijest Makedonije stoji u znaku nenadmašive vještine rukovanja kopljem, bilo u taktičkoj konfiguraciji "falange", bilo u obliku prvog ikad spornenutog dirigiranog projektila izbačenog rnehaničkom silom, “skestsfendona", tajnog oružja makedonskog kralja Perseja, kojem su, kako nam to opisa bat Tit Livije, Rimljani mogli odoljeti samo pomoću konstrukcije oklopa oko tijela slonova.
Napornenimo još jednom, Herodotovu tvrdnju da su Ciprani ta doranska kratka koplja nazivali "sigynnas" (H. “L", V. 9.). da su Sigynni u podunavsko-jadranski prostor doseljeni Medi, da naziv Sigynas odgovara nazivu Dorioi, kao prijevod s medskog “doseljenici" na doranski "kopljanici“.
Tit Livije u svojoj “Povijesti Rima“ (“Romae historia. t.VI) u više navrata, kad govori o borbama između makedonskih kraljeva Filipa V. i njegova sina Perseja, zadnjeg makedonskog antičkog vladara s rimskim vojskovođom Paullusom Emiliusom, spominje povijesnu cestu “Via Egnatia“. Taj naziv, kako vidimo, potječe iz starogrčkog jezika, a znači — Doranska cesta ili u suvremenom smislu “trans-makedonska magistrala“, jer se proteže uglavnom uzduž čitave tadašnje Makedonije u pravcu Zapad-Istok (Makedonija se je, prema Strabonu, uoči svog pada pod Rim, sterala sve do Otrantskog tjesnaca, kasnije je bila razdijeljena po Rimijanima, po onoj "divide et impera“.
Stoljećima je taj naziv predstavljao enigmu za arheologe i povjesničare. dok nije, blizu Soluna (godine 1974!), pronaden neki stari miljokaz na kojemu je pročitano ime “Cnaeus Egnatius‘, sin prokonzula Caiusa. Bilo je mišljenja da ta cesta nosi ime tog rimskog dostojanstvenika, ne uzimajući u obzir da Tit Livije govori o toj cesti prije dolaska Rirnljana. Kako su tu cestu još prije upokorenja Makedonije mogli graditi sinovi rimskih konzula i nazvati je po svom irnenu? K tome, ako je taj Canaeus dao sebi kićeni naziv Egnatius, on je to mogao učiniti, bilo po nekim zaslugama u sudjelovanju upokorenja Makedonije, jer je i kasnije bilo pokušaja ustanka u težnji da Makedonija sa sebe skine sramotni tuđinski jaram, ili pak u kasnijoj dogradnji te iste ceste, jer se je u Ciceronovo vr eme ta cesta produžila sve do Dardanela.
Uostalom ba Grk. Strabon, zapisa da se je ta cesta, od Epidamna i od Apolonije do blizu današnjeg Shkumbina nazivala “epi Kandaoyas legetai“, odnosno kandavska cesta (po tamošnjoj “ilirskoj planini Candavia“, pak je sasvim shvatljivo da se je i odatle, jedinstven i najveći dio te ceste, koji prolazi kroz staru Makedoniju naziva “Egnatia estin odos“ (tj. “cesta koja prolazi kroz stanu Makedoniju“. S."GE.“. 7,37.4). A to ujedno dokazuje da je bar taj dio ceste stariji i od početka helenskog razdoblja grčke povijesti.
Bilješke (2*)
Ovdje vrijedi ukazati na povijesne prilike u kojima je medska baština na svom višetisućljetnjem putu prema zapadu ostavila vidijiv i dan danas uočljiv trag.
I “Gathama“ riječ “buna“ i kod Darmestetera (v. n.d. s. 347. bilješka 35.) i kod Corneila-e Mona ima točno značenje: rupa. Darmestetter precizira:
fond, base“; dok Mona prihvaća pojam iskopine u ‘ground-u‘ (N.B. i engleske riječi “bung“ i “bungle“, tj. ‘začepiti‘ i ‘prošupljiti‘ mogle bi imati početnu logičnu vezu s medsko-keltskom riječju “buna“ ima ono točno značenje koje danas ima u hrvatskom riječ “bunja “.
No, u francuskoj enciklopediji, “Grand Larousse encyclopedique“ imamo sljedeće riječi: “Bougnat“, “bouniou“ i “bougnonner“, čije je značenje:
“charbonnier“, “fond d‘ un puits“ i ‘parler labouche entrouverte" U stvari, naziv “Bougnat“ je nadimak stanovnika srednje Francuske, u pokrajini Auvergne, gdje se nalazi niz ‘vulkanskih rupa‘, odnosno kratera ugaslih vulkana.
Logika koja proizlazi iz ovih navoda je upotpunjenje niza drugih podataka o kretanju pučanstva, najprije dolazak Meda u jadransko-podunavski prostor (kako je to utvrdio i E. Pittard u svom djelu o antropologiji Europe), a dakle, prema najvjerodostojnijim zapadnim povjesničarima, među kojima se osobito ističe francuski ‘keltolog‘ J. Markale, prema Zapadnoj Europi, gdje se vidi, da pojam “buna“ označava u biti — rupu.
U istočnom dijelu stare Humske zemlje (oko izvora rijeke Bune), kao i na Ravnim Kotarima (gdje i Plinije Stariji navodi pučanstvo ‘Buni´) postojali su i dalje postoje Bunjevci, a najzad u Bačkoj, i danas žive Bunjevci, nalazimo pučanstvo koje se tako naziva po — nastambama u kojima su boravili.
Naime, po `sojeničkom naselju‘, koje je poteklo iz jadransko-podunavskog prostora i proširilo se po zapadnim dijelovima Europe, te ‘bunje‘ kao obiteljske nastambe čiji je donji dio u rupi iskopanoj u zemlji, radi ‘klimatizacije‘, kako zimi tako i ljeti, do — ‘o-plita‘ ili o.-plot-a‘ (opidum na zapadu Europe), ograđenog naselja, možemo uočiti da je istorodno i istojezično pučanstvo polako napredovalo prema zapadu u još nedovoljno jasnim formacijama, noseći sobom jednu koherentnu i ne samo jezičnu kulturu koja je u biti djelo Kelta.
U tom smislu, može se načiti sljedeća (neznatna) evolucija medske riječi “buna“: “buna“ u medskom vjerojatno “bunia“ u galskom: “bunja“ u hrvatskom i “bouniou“ u francuskom dijalektalnom području Auvergne.
NOTA: Najvjerojatnije je pučanstvo pokrajine Auvergne nazvano “Bougnats“ po brojnim ‘rupama‘ ugašenih kratera vulkana u toj pokrajini na sjeveru koje je bilo naseljeno galsko pleme ‘Boii‘, istoimeno s pučanstvom sjeverno od Drave, a i u području današnje Češke i Bavarske. Središte francuskog predjela (danas nazvano Bourbonnais) u kojemu su živjeli ovi galski Boii je — Bourbon, očito je još jedan od toponima koji svojim ‘zvukom i značenjem‘ ukazuje odakle su tu dospjeli i — Bourbons..
Kako dovesti u vezu ova dva,kulturološki i povijesno srodna pojma - `bugnat´ i `Boii´?
Povijesno gledano, stari pisci spominju na više strana u Europi pučanstva pod istim ili sličnim nazivom: najprije u široj, gornjoj Panoniji “Boii“ ili Boiani “,zatim “Baii “, “Boia“ ili “Boja“ u srednjoj Galiji Transalpini današnji Bourboinnais), kojima je nekad bio kraljem “Boiorix“ (kod T. Liija), kao i u području današnje Češke i prema Bavarskoj “Boihemum“ Boja.hum. tj. brđanski “Boii“, kod Tacita). Plinije Stariji spominje "Boion“, grad u Doridi, a u Grčkoj imamo i “Beoti“, “Beotia“, poznatu pokrajinu.
Možda nam u shvaćanju pojrma “Boii“ (kao i u shvaćanju izvornog :značenja pojmova ‘Hatt“ i “Breuces“ može poslužiti podatak, da je, u vrijeme Karla Velikog, šef Bojana na području Blatnog jezera u današnjoj
‘Mađarskoj bio — Vojnomir. Ne radi li se tu o kasnijoj preobrazbi “B“ u
kao u slučaju prelaska "bindo" u “wodan“? U perzijskom jeziku (kao
i današnjem španjolskom) teško je reći za samoglas B/V (caballero) da li je bliži samoglasniku “h“ ili “v“. u nekim slučajevima dakle, neomedski, na panonskom prostoru u ušima stranaca bio je više “v“ nego li “b “. Pa tako i Bojnomir/Vojnomir.
Prvo kao što god u nazivu Vercingetorix i Boiorix vidimo da to nisu bila osobna imena. nego li titule, stoji i tvrdnja da od šefa Hatta, Ukromira, preko merovinškog franačkog kralja Clodomira, šefa panonskih Bojana Vojnomira do hrvatsko-dalmatinskog kralja Zvonimira i ovaj prefiks “— mir" ima isto značenje titulu vladara s točnim određenjem: kakvu vlast obnaša te nad kim i kako vlada.Naime, u medskom jeziku (“Gatha“ prefiks “math—“ znači ‘moć‘ i `pomoć‘, a prefiks “mith—“ — ‘među‘ i ‘između‘ (s konotacijom povezivanja, kao i biskupska “mitra“. Taj prefiks ukazuje da i naziv ‘‘Mithra“ dolazi iz medskog jezika i da Znači "moćni posrednik“ (između ljudi i Boga, što je stvaralo vrlo veliku konfuziju u prvih par stoljeća koegzistencije između kulta Mithre i Krista u samom Rimu, sve dok kršćani, uplivniji kod vlasti, nisu poduzeli ‘mjere´, da mitraizam — zabrane). Konkretno, prefiks “-mir“ u titulama navedenih vladara po Europi označavao je: ili zajedničkog vladara za više plemena, ali i kao — vojnog poglavara u njihovoj službi. Uzme li se u obzir prvi slučaj “Vojnomira“,i shvati li se kao “zapovjednik Vojana“ onda ćemo dobiti (kao i u slučaju haat‘ ili “hatt“ uvjerljiv dojam da je Vojnomir bio u današnjem smislu — vojni zapojednik koji je održavao red poredak na panonskom prostoru, pa je, kao takav, bio i vrlo uspješan vojni saveznik Karla Velikog protiv
Avara (kod Rusa "voin" znači - vojnik)!Usput spomenimo da je to ujedno i pokazatelj da Avari nisu tu titulu koje su Panoncitu odavno već imali, kako to tvrde neki povijesni astrolozi i na Zagrebačkom sveučilištu. Oni su, očito, raznijeli po Europi i građevinski stil ljudskih nastambi ukopanima u zemlji (kakav građevinski stil je proširen i po Velikoj Britaniji, pa i po sjeverno američkom kontinentu).
Ta činjenica da su “Boii“, odnosno “Boiani“ bili zapravo pripadnici pučanstva koje je ujedno bilo i civilno i naoružano, prisiljeno da živi u “stalnom ratnom stanju“ (kao što je to slučaj i kod Meda i kod Hitita! ,koji su bili ratari-ratnici, prekrasni naziv za civilizirani narod, u udvostručenju korijena “rat“, tj. “red“, imamo pokazatelj da se sav život odvija određenim redom i pod nadzorom redara). Biti u stalnom ‘ratnorn stanju‘, pa i ‘ratovati u biti znači — održavati red. Da bi se to bolje danas shvatio taj pojam ‘boii“ i “vijni“, koji postade i naziv pripadnika nekom narodu i zanimanje ljudi koji od njega potječu, pa i u obratnom odnosu, ali s istim smislom, valja se sjetiti da su to bili i “Croates“ na dvoru i ne samo francuskih kraljeva (od kojih potjede i ‘cravate‘, nego i dan danas ono švicarci koji čuvaju Papu u Vatikanu!
Tako vjerojatno treba shvatiti i značenje nekih toponima i u užoj i široj Panoniji, kao što su: Bojnik (starijeg datuma) u Bosni, te Vojnić na Baniji i Vojnić kod Sinja. itd. Tu su se nekad nalazila vojna uporišta “seljaka sa statusom militara“, kako bi to rekao Zlatan Jakšić, predavač novije srpske književnosti na zadarskom Filozofskom fakultetu. Njih u Hrvatskoj krajini sa “statusom militara‘ nazivali su zapravo — Martolozi.
Bilješke (3*)
Naziv "Vudin" ukazuje da je na prostoru gdje su živjeli "Auhati" koji su, u višejezičnoj zajednici zapadnih "Skita" (za koje Herodot tvrdi da su govorili sedam različitih jezika) bili jezično srodni "Siginima",kao medskim doseljenicima, a ne ostalim Skitima koji su bili jezično bliži staroperzijskom nego li medskom.
Usporedno s tim dragocijenim podatkom i riječ "Gelon",ima također značaj indikativnog podatka, jer se vidi da su i tu, na jednoj od etapa istočnog Jantarnog puta,koji je išao od Olbije na sjevero-zapadnoj obali Crnog mora, pa do Baltika, ne samo bili na prolazu, nego i stalnodoseljeni Grci."Geloni" (pučani te mjesne etape) su, kako navodi Herodot, govorili mješavinom grčkog i lokalnog govora, pak su i u očima jednih i drugih,bili "smiješni" (pravo značenje grčke riječi "gelon").Prvo što se može primijetiti je činjenica, da možda od tih “Gelona“ potječe i ukrajinska i ruska riječ “sorok“, koja očito potječe od grčke riječi “tesearakonta“. Drugi vid suvremenog značaja naziva Gelon mogla bi biti iz tog grčkog podrugljivog naziva izveden suvremeni podrugljivi naziv za Ukraince — “Hohol“. N.B. I prezime ruskog pisca rođenog Ukrajinca Gogolja ukazuje da bi mogao biti arhaičniji oblik izgovora naziva “hohol“.
Ako bi se prešlo s područja interesne spekulacije na pluridisciplinarni kriterij, onda bi na pitanje: a koji su od rnedskih doseljenika prvi dospjeli na područje koje su naseljavali rnedski doseljenici između Jadrana, Baltika i Crnog mora: oni istočniji, tj. oko sjevernog Jantarnog puta (koji je išao od Trsata na ušću rijeke Rječine do ušća Visle na Baltiku.) valjalo naći odgovor koji bi zadovoljio svaki drugi znanstveni pristup, a ne samo politički, voluntaristički?
Površan odgovor bio bi: možda simultano,
To bi bilo približno točno, da je glavna svrha doseljavanja Meda u Europu bila trka za jantarom. No, Medi su u biti bili polunomadski stočarski narod (što najbolje potvrđuje sam sadržaj “Gatha“, pak je razlog njihova dolaska na europske ravnice, bio druge prirode. Posve je jasno da su oni u Europu došli s područja jugo-istočnog crnomorskog priobalja, ušćem Dunava, “između Dunava i Jadrana “, kako to navede Herodot, u prvorn redu to su se široki i bogati pašnjaci Panonije nalazili pod — toplijim nebom. Odatle su se kasnije, kako to dokazaše vjerodostojni francuski povjesničari (Markale itd.), razilazili na razne strane Europe, najprije oko vodotokova, kasnije i drugdje.
Tu pretpostavku potvrđuju i navodi ukrajinskog redovnika Nestora, koji je u svojoj ‘Kronici iz starih vremena‘, izričito tvrdio, da su svi oni koji u tim prostorima govore slavenofonirn jezicima tu dospjeli iz — Panonije! S druge pak strane, može se, upravo po ovom podatku u vezi s “Gelonima “. vidjeti da su se Grci više služili sjevernim Jantarnim putem. Nego ovim u dnu Jadrana. Podrobnim proučavanjem neokeltskog, bretonskog jezika, uočit ćemo da u brojnim riječima koje su tamo također dospjele iz Panonije, prevladava, kao i u Ukrajini — ikavica. Lokalni govor na otoku Krku tzv. “Vejska zayik“ (v. asopis “Ognjište“ No 8. Zagreb. 1998.) svakako najarhaičniji još uvijek živi ‘indoeuropski‘ govor u Europi najbliži medskom jeziku (a i ‘venetskom dijalektu‘ bretonskog jezika!) i veoma pogoduje uvidu u ispravnost razlaza medofonog pučanstva počam od Panonije pa na razne strane, po Europi.
Strabon i sam, četiri stoljeća nakon Herodota, tvrdi , da Iliri nisu dali strancima ni blizu svojih obala (v.S."G.E".VII.5.10),migracije i u tom pravcu nisu tekle prema Panoniji ,nego li - počam od Panonije ( Dorani,Umbri,Kelti,itd.).
Uzimanje u obzir ovog, pluridisciplinarnog pristupa tvrdnjama starih pisaca o pučanstvu tzv. `slavenske zajednice naroda´, dobit ćemo potvrdu antropološkoj tezi E. Pittarda ("L.Éurope et les Races") i time učiniti nepotrebnima sve političke svađe oko `seoba naroda´,te `prava´jednih na druge narode,na temelju kontradiktornih političkih izmišljotina, itd.Istina oslobađa!...
Govoreći o skitskom krugu naroda (koji se je u Herodotovo vrijeme protezalo od Tanaisa do - `Sjevernog mora`,kako Herodot naziva Baltika),Herodot tvrdi: "prema Skitim,njihova država je jedna od najmlađih...prvi čovjek koji je dospio u te krajeve bio je Targitas...imao je tri sina: Lipoxais,Arpoxais i Kolaxais",da bi zatim dodao: "Od Lipoxaisa potječe skitski narod koji senaziva Ahati (na grčkom: Apo men de Lipoxaios gegonenai toytoys ton Skytheon oi AYHATAI genos kaleontai" — (IV,5),.. Svi skitski narodi zajedno nazivaju sebe Skoloti, prema imenu njihova kralja, dok ih Grci nazivaju Skiti. . .Od njihova prvog kralja Targitasa proteklo je jedva tisuću godina" (oko 1500 pr. Kr.). Na jednom drugom rnjestu Herodot tvrdi da Persijanci Skite nazivaju Saki (grčka transkripcija iranske riječi “Sagani“, to znači "iseljenici" -s`- gat, ili us-gat =su-gaze, tj. kreću se, hodaju, odakle na puki izraz “zgija“) (VI, 113; VI1,64).Veoma važna je i Herodotova tvrdnja da Skiti “govore sedam jezika“ (IV, 24). U tom smislu, jedno mi se čini očitim: sudeći po skitskim toponimima, nazivima, imenima i riječima koje Herodot navodi u većem broju, jezik koji mi nazivamo “staroslavenskim“ ne bi mogao potjecati s tih prostora.
K tome, stoji i dalje, u tom smislu, bitno pitanje: odakle u starogrčkom jeziku skoro dvije tisuće riječi kojih su i korijen i značenje identični sa suvremenim hrvatskim jezikom, pogotovu ako se uzme u obzir da prajezgro grčkog jezika nije tzv. indoeuropskog podrijetla? Kakvu su ulogu u tome odigrali Dorani, doseljenici s naših prostora? Jesu li oni s podunavlja donijeli samo način gradnje sa stupovljem i vojničke vještine? Zna se, npr. da su Makedonci jedno doransko pleme, a sarn naziv Makedonija (1*) se može objasniti samo pomoću rnedskog jezika...
S druge pak strane, Herodot precizira da se sva iranska imena bez razlike zavravaju slovom "S“, a to nije slučaj i sa skitskim imenirna. Uzme li se u obzir da je prvi doseljeni Ban iz Bijele Hrvatske Klukas, može se i s te strane ustvrditi da on nije bio Skit s tih prostora. U srcu Slovačke i danas postoje lokaliteti u Banskoj Bistrici, uz drugi lokalitet Banska Štiavnica, za koje se može pretpostaviti da su i u njima bili stari dvori Banova Bijele Hrvatske (a možda i zajedničkih Banova Bijele Hrvatske i Panonije, jer je srodstvo naroda izmedu Jadrana i Baltika (1*), dakle oko ‘Jantarne ceste‘ notorna stvar). S tih prostora su, kako se zna, još u dvanaestorn stoljeću prije Krista dospjeli Dorani sve do poluotoka Peleponeza, a u svojoj "Povijesti Rirna“, Tit Livije nam daje podatke da je to doseijavane sa sjevera nastavljeno i kasnije. Iranski doseljenici su u Hrvatskoj, pa i u jugozapadnoj Bugarskoj, gdje se je nalazila antička pokrajina Maedia, kao i u jugoistočnoj Makedoniji, ostavili trag u današnjem kako bugarskorn tako i makedonskorn gradu Bansko.I Ban Klukas je, početkorn sedmog stoljeća, imao tipično iransko ime. Neće nam biti nimalo začudno zašto se i danas u Hrvatskoj u izobilju susreću mnoga prezimena koja završavaju slovom "s“: Jardas, Lelas, Vikas, Milas, Prelas, Maras, Vitas, Grgas, Karas, Vlas, Bujas, ‚Itd itd..
Od skitskih naroda, Herodot najbolje opisuje narod BUDINI (na drugom mjestu Budine spominje kao Medijska plemena, to bi rnoglo značiti da su skitski Budini iseljavani dio medijskih Budina (1. 10 1) i za taj narod veli da je to “Vrlo mnogobrojan narod i da se posebno odlikuje time što svi Budini bez razlike imaju plave oči i crvenkastu kosu“ (Ifr 108,) Slično tome i Tacit piše o Germanima v. T. ´Povijest`, IV), koje Herodot također spominje, ali kao persijsko pleme. Herodot tvrdi da u zernlji Budina, uz obalu velikog jezera postoji drveni grad koji su podigli Geloni podrijetlom Grci, ali da Budini govore drugačijim jezikorn od došljaka Gelona, koji nije ni grčki ni skitski. Taj grad se je nalazio tarno gdje se nalazi današnji Kijev i taj narod bi bio današnji ukrajinski narod (2*). Postoji više razloga zbog kojih se rnože smatrati da su Ukrajinci bar na zapadnom dijelu Ukrajine i fizički srodni s narodima na relaciji Jadran-Baltik,
Očito je da se je radilo o koloniziranorn području i narodu u čijoj zermlji su doseljeni Grci podigli grad Gelon (uz druge gradove u torn dijelu Europe), kao trgovačku etapu na gornjem Jantarnom putu; u zemlji Budina živi općina Gelona, ali odavno, jer su na pola zaboravili grčki jezik, pa govore srnjesom grčkih i budinskih riječi.
Naziv ‘Budini‘, grčka je transkripcija (u grčkom, kao i u persijskom jeziku teško je razlikovati izgovor glasova ‘b“ i "v" ) koji, pročitan ispravno, zvuči:“Vudini “ , to na slavenskim jezicirna znači “ljudi koji žive uz vodu“ - Vodini, a to i sam Herodot podrobno opisuje, navodeći da voda i močvare uz koje Budini žive obiluje svakovrsnom ribom i divljači. Herodot dodaje da Budine Grci "pogrešno nazivaju Gelonima“, jer da su Geloni Grčkog podrijetla. Budući da “Gelon“ na grčkom znači "smiješan“, ta skupina grčkih emigranata govorila je smiješnim jezikorn i po toj smiješnosti nazvana(kao što Hrvati Njemce nazivaju “nijemci“, tj. “nijemi ljudi“, jer govore nama neshvatljivim jezikom), otkud ta dva naziva koje Herodot nije dobro shvatio. Vrlo je značajno da je taj narod s “plavim očima i svijetlom kosom“ u svom vlastitom nazivu već imao sva važnija obilježja po kojima se može ustvrditi da su današnji stanovnici tog područja potomci tih starih Vudina, a “vudini“ bi bila i prva zapisana ‘slavenska‘ riječ na tim sjevernim prostorima.
Kad Herodot nabraja čisto skitske narode, on među njima spominje Auhate, ali ne kao neko pleme iz narodne zajednice Medijaca (IV,102). Narode koji se nalaze zapadno od po njemu nabrojenih skitskih naroda, Herodot stavlja pod kolektivni naziv HYPERBOREOS. Za njihovu zemlju kao ni za njih same on s pouzdanjem ne mož ništa reći (kao ni Strabon, a ni drugi stariji antički pisci), pa dodaje, da sumnja da su istinite priče da se neka rijeka “Eridan koja se ulijeva u Sjeverno more odakle, kako pričaju, mi dobivamo jantar‘ i priznaje da nema pojma o tome kako izgleda Zapadna obala Europe, iza koje je čuo, da se na nekim otocirna (Kasiteridi) nalaze rudnici kositra. No, i jedno i drugo je istinito.Eridan (riječ grčkog podrijetla, što znači da su grčki trgovci njome išla po jantar) je — Wisla, a Kasiteridi su Britanski otoci s kojih je stari svijet (s poluotoka Corwall-a, v. G. M. Trevelyan: ‚povijest Engleske‘) dobivao obilje kositra. Dirljiva je Herodotova priča o strasti Hyperboreja da čine idole od pšenične slame (Običaj `DUŽIJANCA‘ koji se je do danas sačuvao i kod naših Šokaca i Bunjevaca). S tim idolima Hyperboreji su preplavili sav jug, od najzapadnije obale Jadrana pa sve do otoka Delosa, na kojemu je on sam vidio dvije djevice i pet rnladića koji su ih pratili i koji su tu umrli. Pokopani su, tvrdi Herodot, blizu Vestina hrama na Delosu, a rnladići i djevojke Delosa na njihov grob nosili su po pramičak svojih vlasi kao žrtvu tim svetirn ljudima sa sjevera koji su pravili idole od slame i imali plavu kosu. Taj podatak omogućava tvrdnju da su s tih krajeva, odakle su potjecali Dorani, stoljećima kasnije dolazili i pojedinci da održe bar neke civilizacijske veze sa svojim iseljenicima.
lza Budina, Herodot opisuje narod Agatyrsa(3*) koji žive u području izrneđu Dunava i Tise (zapadno od Geta, koji su vjerovali da su besmrtni) i veli da su jako uljudni i da nose nakite i žive u poliandriji(VI,104).Oni su,prema Herodotu, u svakom pogledu bili različiti od svojih zapadnih susjeda Syginna.
- - - Aktualisiert - - -
Bilješke : (1*)
I samo značenje naziva “MAKEDONIA “, stvar je nedovoljno rasvjetljivana. No, Herodot narn ostavi dokaz da je kraljevstvo Makedonia starija od početka helenskog razdoblja povijesti Grčke, da se Makedonija sterala počam od rijeke Lydias i Haliakmon (H.L.VII.. 127.), te da je samo Donju Makedoniju zauzeo Perdikas, a ne i Gornju koja je ostala u sastavu ilirskih zemalja (H.VIII.. 137.).
Quintius Curtius u svojoj “Povijesti Aleksandrove vojne“, tvrdi da je Makedonija se do Filipa oca Aleksandra Velikog, bila u sastavu ilirskih zemalja (Q.C. “A.M.“., LIV.1O.).
Tit Livije, u svojoj "Povijesti Rima“, spominje velike prostore Makedonije naseljene Ilirirna i Galima s Dunava. te grad Bylazor (s tipično ‘slavenskim‘ prizvukom), grad u Peoniji, istočnom dijelu Makedonije ‘TL. “HR. “. 44.26.8.).
No Grk Strabon tvrdi da je Gornja Makedonija bila nazivana i “Slobodna Makedonia“ (Makedonian ekaloyn. oi d`ysteron kai eleytheran“, koja se je
sterala sve do otoka Krfa, te da su ti Makedonci govorili dva jezika(S. : “G.E. “. VII, 7.8.). između Makedonaca i divljih Dardana (za koje Strabon tvrdi da su “živjeli u rupama iskopanima u đubrištu‘, živjeli su Maidois, tj. Maidi (S. “G.E. “. VII.. 5.7.).
Šta dakle znači naziv “MAKEDONIA“ (na suvremenom makedonskom "MAKEDONIJA")?
Prvo što ćemo primijetiti je da sc srednji, glavni dio naziva, korijen riječi sastoji od imenice don(ia).Podrijetlo riječi: “dan“ ili “don“, treba tražiti u medskom jeziku, a ta riječ znači “rijeka“. Ovaj oblik “donia“ nalazi se u lokativu plurala i može se prevesti na hrvatski riječju “rijekama“. U medskom jeziku,k tome, nalazi se i riječ “mate“, prilog za mjesto a prenosi se na hrvatski sa “među“. Ovako uzete, te dvije riječi. daju naziv “MATE-DONIA “.ODNOSNO “Medu-riječje“ . Geografski uzeto, povijesna Makedonija se je uvijek nalazila između rijeka: na zapadu, kako navede Herodot počam od rijeka Lydias i Haliakmona (danas nazvana Mavroneri?), te, idući prerna istoku. Makedoniju pak siječe Axios, odnosno Vardar, i na istoku, Makedoniju dopire do Strymona, odnosno Strumice.
No, kako nam, izrneđu ostalih starih pisaca. Strabon iznese tvrdnju da se je istočno od Makedonije nalazila Maidia. odnosno Medija,da su Makedonci u Strabonovo doba govorili dva jezika, a kako nam i Tit Livije navodi, plodne su ravnice, zapadno od Soluna, naselili Iliri i Gali s Dunava (iz Galicije), time smo dobili podatke u kojima se jasno vidi da je nazočnost pučanstva koje je govorilo jezicima medskog podrijetla (`slavenskirna‘ tu živjelo davno prije pojave Bugara, a kamo li Ćirila i Metoda, to narn daje solidno uvjerenje da je i sam naziv “MAKEDONIA“ medskog, odnosno “slavenskog“ podrijetla!
I naziv MAKEDON je bez sumnje izvornog i nernijenjanog dorskog podnijetla, koje vuče svoj korijen iz medskog jezika. Naziv MAKE+DONIA ima svoj ekvivalent u rnedskom izrazu MATE+DONIA. Makedonsko K i medsko T se jednako izgovaraju, kao rneko palatalno T‘, koje se u jeziku Istre i hrvatskih otoka (sic!) isto tako izgovara, kao umekšano‘ Ć u hrvatskom književnom jeziku.
I sam naziv Dorani, u starogrčkom DORYOI, ima i svoj grčki ekvivalent iz prastarog grčkog, protodorskog perioda, a glasi EMATIA). Naziv Doryoi dolazi od imenice dory, a znači kopljanici, ljudi naoružani kopljima.I naziv Ematia dolazi iz istog pojma u starogrčkom, protodorskom jeziku, a dolazi također od imenice ema, tj. koplje i znači isto: kopljanici, ljudi naoružani kopljem. To je još jedan dokaz da su Makcdonci podrijetlom Dorani, dospjeli na jug iz panonske domaje.
Uostalom, sva povijest Makedonije stoji u znaku nenadmašive vještine rukovanja kopljem, bilo u taktičkoj konfiguraciji "falange", bilo u obliku prvog ikad spornenutog dirigiranog projektila izbačenog rnehaničkom silom, “skestsfendona", tajnog oružja makedonskog kralja Perseja, kojem su, kako nam to opisa bat Tit Livije, Rimljani mogli odoljeti samo pomoću konstrukcije oklopa oko tijela slonova.
Napornenimo još jednom, Herodotovu tvrdnju da su Ciprani ta doranska kratka koplja nazivali "sigynnas" (H. “L", V. 9.). da su Sigynni u podunavsko-jadranski prostor doseljeni Medi, da naziv Sigynas odgovara nazivu Dorioi, kao prijevod s medskog “doseljenici" na doranski "kopljanici“.
Tit Livije u svojoj “Povijesti Rima“ (“Romae historia. t.VI) u više navrata, kad govori o borbama između makedonskih kraljeva Filipa V. i njegova sina Perseja, zadnjeg makedonskog antičkog vladara s rimskim vojskovođom Paullusom Emiliusom, spominje povijesnu cestu “Via Egnatia“. Taj naziv, kako vidimo, potječe iz starogrčkog jezika, a znači — Doranska cesta ili u suvremenom smislu “trans-makedonska magistrala“, jer se proteže uglavnom uzduž čitave tadašnje Makedonije u pravcu Zapad-Istok (Makedonija se je, prema Strabonu, uoči svog pada pod Rim, sterala sve do Otrantskog tjesnaca, kasnije je bila razdijeljena po Rimijanima, po onoj "divide et impera“.
Stoljećima je taj naziv predstavljao enigmu za arheologe i povjesničare. dok nije, blizu Soluna (godine 1974!), pronaden neki stari miljokaz na kojemu je pročitano ime “Cnaeus Egnatius‘, sin prokonzula Caiusa. Bilo je mišljenja da ta cesta nosi ime tog rimskog dostojanstvenika, ne uzimajući u obzir da Tit Livije govori o toj cesti prije dolaska Rirnljana. Kako su tu cestu još prije upokorenja Makedonije mogli graditi sinovi rimskih konzula i nazvati je po svom irnenu? K tome, ako je taj Canaeus dao sebi kićeni naziv Egnatius, on je to mogao učiniti, bilo po nekim zaslugama u sudjelovanju upokorenja Makedonije, jer je i kasnije bilo pokušaja ustanka u težnji da Makedonija sa sebe skine sramotni tuđinski jaram, ili pak u kasnijoj dogradnji te iste ceste, jer se je u Ciceronovo vr eme ta cesta produžila sve do Dardanela.
Uostalom ba Grk. Strabon, zapisa da se je ta cesta, od Epidamna i od Apolonije do blizu današnjeg Shkumbina nazivala “epi Kandaoyas legetai“, odnosno kandavska cesta (po tamošnjoj “ilirskoj planini Candavia“, pak je sasvim shvatljivo da se je i odatle, jedinstven i najveći dio te ceste, koji prolazi kroz staru Makedoniju naziva “Egnatia estin odos“ (tj. “cesta koja prolazi kroz stanu Makedoniju“. S."GE.“. 7,37.4). A to ujedno dokazuje da je bar taj dio ceste stariji i od početka helenskog razdoblja grčke povijesti.
Bilješke (2*)
Ovdje vrijedi ukazati na povijesne prilike u kojima je medska baština na svom višetisućljetnjem putu prema zapadu ostavila vidijiv i dan danas uočljiv trag.
I “Gathama“ riječ “buna“ i kod Darmestetera (v. n.d. s. 347. bilješka 35.) i kod Corneila-e Mona ima točno značenje: rupa. Darmestetter precizira:
fond, base“; dok Mona prihvaća pojam iskopine u ‘ground-u‘ (N.B. i engleske riječi “bung“ i “bungle“, tj. ‘začepiti‘ i ‘prošupljiti‘ mogle bi imati početnu logičnu vezu s medsko-keltskom riječju “buna“ ima ono točno značenje koje danas ima u hrvatskom riječ “bunja “.
No, u francuskoj enciklopediji, “Grand Larousse encyclopedique“ imamo sljedeće riječi: “Bougnat“, “bouniou“ i “bougnonner“, čije je značenje:
“charbonnier“, “fond d‘ un puits“ i ‘parler labouche entrouverte" U stvari, naziv “Bougnat“ je nadimak stanovnika srednje Francuske, u pokrajini Auvergne, gdje se nalazi niz ‘vulkanskih rupa‘, odnosno kratera ugaslih vulkana.
Logika koja proizlazi iz ovih navoda je upotpunjenje niza drugih podataka o kretanju pučanstva, najprije dolazak Meda u jadransko-podunavski prostor (kako je to utvrdio i E. Pittard u svom djelu o antropologiji Europe), a dakle, prema najvjerodostojnijim zapadnim povjesničarima, među kojima se osobito ističe francuski ‘keltolog‘ J. Markale, prema Zapadnoj Europi, gdje se vidi, da pojam “buna“ označava u biti — rupu.
U istočnom dijelu stare Humske zemlje (oko izvora rijeke Bune), kao i na Ravnim Kotarima (gdje i Plinije Stariji navodi pučanstvo ‘Buni´) postojali su i dalje postoje Bunjevci, a najzad u Bačkoj, i danas žive Bunjevci, nalazimo pučanstvo koje se tako naziva po — nastambama u kojima su boravili.
Naime, po `sojeničkom naselju‘, koje je poteklo iz jadransko-podunavskog prostora i proširilo se po zapadnim dijelovima Europe, te ‘bunje‘ kao obiteljske nastambe čiji je donji dio u rupi iskopanoj u zemlji, radi ‘klimatizacije‘, kako zimi tako i ljeti, do — ‘o-plita‘ ili o.-plot-a‘ (opidum na zapadu Europe), ograđenog naselja, možemo uočiti da je istorodno i istojezično pučanstvo polako napredovalo prema zapadu u još nedovoljno jasnim formacijama, noseći sobom jednu koherentnu i ne samo jezičnu kulturu koja je u biti djelo Kelta.
U tom smislu, može se načiti sljedeća (neznatna) evolucija medske riječi “buna“: “buna“ u medskom vjerojatno “bunia“ u galskom: “bunja“ u hrvatskom i “bouniou“ u francuskom dijalektalnom području Auvergne.
NOTA: Najvjerojatnije je pučanstvo pokrajine Auvergne nazvano “Bougnats“ po brojnim ‘rupama‘ ugašenih kratera vulkana u toj pokrajini na sjeveru koje je bilo naseljeno galsko pleme ‘Boii‘, istoimeno s pučanstvom sjeverno od Drave, a i u području današnje Češke i Bavarske. Središte francuskog predjela (danas nazvano Bourbonnais) u kojemu su živjeli ovi galski Boii je — Bourbon, očito je još jedan od toponima koji svojim ‘zvukom i značenjem‘ ukazuje odakle su tu dospjeli i — Bourbons..
Kako dovesti u vezu ova dva,kulturološki i povijesno srodna pojma - `bugnat´ i `Boii´?
Povijesno gledano, stari pisci spominju na više strana u Europi pučanstva pod istim ili sličnim nazivom: najprije u široj, gornjoj Panoniji “Boii“ ili Boiani “,zatim “Baii “, “Boia“ ili “Boja“ u srednjoj Galiji Transalpini današnji Bourboinnais), kojima je nekad bio kraljem “Boiorix“ (kod T. Liija), kao i u području današnje Češke i prema Bavarskoj “Boihemum“ Boja.hum. tj. brđanski “Boii“, kod Tacita). Plinije Stariji spominje "Boion“, grad u Doridi, a u Grčkoj imamo i “Beoti“, “Beotia“, poznatu pokrajinu.
Možda nam u shvaćanju pojrma “Boii“ (kao i u shvaćanju izvornog :značenja pojmova ‘Hatt“ i “Breuces“ može poslužiti podatak, da je, u vrijeme Karla Velikog, šef Bojana na području Blatnog jezera u današnjoj
‘Mađarskoj bio — Vojnomir. Ne radi li se tu o kasnijoj preobrazbi “B“ u
kao u slučaju prelaska "bindo" u “wodan“? U perzijskom jeziku (kao
i današnjem španjolskom) teško je reći za samoglas B/V (caballero) da li je bliži samoglasniku “h“ ili “v“. u nekim slučajevima dakle, neomedski, na panonskom prostoru u ušima stranaca bio je više “v“ nego li “b “. Pa tako i Bojnomir/Vojnomir.
Prvo kao što god u nazivu Vercingetorix i Boiorix vidimo da to nisu bila osobna imena. nego li titule, stoji i tvrdnja da od šefa Hatta, Ukromira, preko merovinškog franačkog kralja Clodomira, šefa panonskih Bojana Vojnomira do hrvatsko-dalmatinskog kralja Zvonimira i ovaj prefiks “— mir" ima isto značenje titulu vladara s točnim određenjem: kakvu vlast obnaša te nad kim i kako vlada.Naime, u medskom jeziku (“Gatha“ prefiks “math—“ znači ‘moć‘ i `pomoć‘, a prefiks “mith—“ — ‘među‘ i ‘između‘ (s konotacijom povezivanja, kao i biskupska “mitra“. Taj prefiks ukazuje da i naziv ‘‘Mithra“ dolazi iz medskog jezika i da Znači "moćni posrednik“ (između ljudi i Boga, što je stvaralo vrlo veliku konfuziju u prvih par stoljeća koegzistencije između kulta Mithre i Krista u samom Rimu, sve dok kršćani, uplivniji kod vlasti, nisu poduzeli ‘mjere´, da mitraizam — zabrane). Konkretno, prefiks “-mir“ u titulama navedenih vladara po Europi označavao je: ili zajedničkog vladara za više plemena, ali i kao — vojnog poglavara u njihovoj službi. Uzme li se u obzir prvi slučaj “Vojnomira“,i shvati li se kao “zapovjednik Vojana“ onda ćemo dobiti (kao i u slučaju haat‘ ili “hatt“ uvjerljiv dojam da je Vojnomir bio u današnjem smislu — vojni zapojednik koji je održavao red poredak na panonskom prostoru, pa je, kao takav, bio i vrlo uspješan vojni saveznik Karla Velikog protiv
Avara (kod Rusa "voin" znači - vojnik)!Usput spomenimo da je to ujedno i pokazatelj da Avari nisu tu titulu koje su Panoncitu odavno već imali, kako to tvrde neki povijesni astrolozi i na Zagrebačkom sveučilištu. Oni su, očito, raznijeli po Europi i građevinski stil ljudskih nastambi ukopanima u zemlji (kakav građevinski stil je proširen i po Velikoj Britaniji, pa i po sjeverno američkom kontinentu).
Ta činjenica da su “Boii“, odnosno “Boiani“ bili zapravo pripadnici pučanstva koje je ujedno bilo i civilno i naoružano, prisiljeno da živi u “stalnom ratnom stanju“ (kao što je to slučaj i kod Meda i kod Hitita! ,koji su bili ratari-ratnici, prekrasni naziv za civilizirani narod, u udvostručenju korijena “rat“, tj. “red“, imamo pokazatelj da se sav život odvija određenim redom i pod nadzorom redara). Biti u stalnom ‘ratnorn stanju‘, pa i ‘ratovati u biti znači — održavati red. Da bi se to bolje danas shvatio taj pojam ‘boii“ i “vijni“, koji postade i naziv pripadnika nekom narodu i zanimanje ljudi koji od njega potječu, pa i u obratnom odnosu, ali s istim smislom, valja se sjetiti da su to bili i “Croates“ na dvoru i ne samo francuskih kraljeva (od kojih potjede i ‘cravate‘, nego i dan danas ono švicarci koji čuvaju Papu u Vatikanu!
Tako vjerojatno treba shvatiti i značenje nekih toponima i u užoj i široj Panoniji, kao što su: Bojnik (starijeg datuma) u Bosni, te Vojnić na Baniji i Vojnić kod Sinja. itd. Tu su se nekad nalazila vojna uporišta “seljaka sa statusom militara“, kako bi to rekao Zlatan Jakšić, predavač novije srpske književnosti na zadarskom Filozofskom fakultetu. Njih u Hrvatskoj krajini sa “statusom militara‘ nazivali su zapravo — Martolozi.
Bilješke (3*)
Naziv "Vudin" ukazuje da je na prostoru gdje su živjeli "Auhati" koji su, u višejezičnoj zajednici zapadnih "Skita" (za koje Herodot tvrdi da su govorili sedam različitih jezika) bili jezično srodni "Siginima",kao medskim doseljenicima, a ne ostalim Skitima koji su bili jezično bliži staroperzijskom nego li medskom.
Usporedno s tim dragocijenim podatkom i riječ "Gelon",ima također značaj indikativnog podatka, jer se vidi da su i tu, na jednoj od etapa istočnog Jantarnog puta,koji je išao od Olbije na sjevero-zapadnoj obali Crnog mora, pa do Baltika, ne samo bili na prolazu, nego i stalnodoseljeni Grci."Geloni" (pučani te mjesne etape) su, kako navodi Herodot, govorili mješavinom grčkog i lokalnog govora, pak su i u očima jednih i drugih,bili "smiješni" (pravo značenje grčke riječi "gelon").Prvo što se može primijetiti je činjenica, da možda od tih “Gelona“ potječe i ukrajinska i ruska riječ “sorok“, koja očito potječe od grčke riječi “tesearakonta“. Drugi vid suvremenog značaja naziva Gelon mogla bi biti iz tog grčkog podrugljivog naziva izveden suvremeni podrugljivi naziv za Ukraince — “Hohol“. N.B. I prezime ruskog pisca rođenog Ukrajinca Gogolja ukazuje da bi mogao biti arhaičniji oblik izgovora naziva “hohol“.
Ako bi se prešlo s područja interesne spekulacije na pluridisciplinarni kriterij, onda bi na pitanje: a koji su od rnedskih doseljenika prvi dospjeli na područje koje su naseljavali rnedski doseljenici između Jadrana, Baltika i Crnog mora: oni istočniji, tj. oko sjevernog Jantarnog puta (koji je išao od Trsata na ušću rijeke Rječine do ušća Visle na Baltiku.) valjalo naći odgovor koji bi zadovoljio svaki drugi znanstveni pristup, a ne samo politički, voluntaristički?
Površan odgovor bio bi: možda simultano,
To bi bilo približno točno, da je glavna svrha doseljavanja Meda u Europu bila trka za jantarom. No, Medi su u biti bili polunomadski stočarski narod (što najbolje potvrđuje sam sadržaj “Gatha“, pak je razlog njihova dolaska na europske ravnice, bio druge prirode. Posve je jasno da su oni u Europu došli s područja jugo-istočnog crnomorskog priobalja, ušćem Dunava, “između Dunava i Jadrana “, kako to navede Herodot, u prvorn redu to su se široki i bogati pašnjaci Panonije nalazili pod — toplijim nebom. Odatle su se kasnije, kako to dokazaše vjerodostojni francuski povjesničari (Markale itd.), razilazili na razne strane Europe, najprije oko vodotokova, kasnije i drugdje.
Tu pretpostavku potvrđuju i navodi ukrajinskog redovnika Nestora, koji je u svojoj ‘Kronici iz starih vremena‘, izričito tvrdio, da su svi oni koji u tim prostorima govore slavenofonirn jezicima tu dospjeli iz — Panonije! S druge pak strane, može se, upravo po ovom podatku u vezi s “Gelonima “. vidjeti da su se Grci više služili sjevernim Jantarnim putem. Nego ovim u dnu Jadrana. Podrobnim proučavanjem neokeltskog, bretonskog jezika, uočit ćemo da u brojnim riječima koje su tamo također dospjele iz Panonije, prevladava, kao i u Ukrajini — ikavica. Lokalni govor na otoku Krku tzv. “Vejska zayik“ (v. asopis “Ognjište“ No 8. Zagreb. 1998.) svakako najarhaičniji još uvijek živi ‘indoeuropski‘ govor u Europi najbliži medskom jeziku (a i ‘venetskom dijalektu‘ bretonskog jezika!) i veoma pogoduje uvidu u ispravnost razlaza medofonog pučanstva počam od Panonije pa na razne strane, po Europi.
Strabon i sam, četiri stoljeća nakon Herodota, tvrdi , da Iliri nisu dali strancima ni blizu svojih obala (v.S."G.E".VII.5.10),migracije i u tom pravcu nisu tekle prema Panoniji ,nego li - počam od Panonije ( Dorani,Umbri,Kelti,itd.).
Uzimanje u obzir ovog, pluridisciplinarnog pristupa tvrdnjama starih pisaca o pučanstvu tzv. `slavenske zajednice naroda´, dobit ćemo potvrdu antropološkoj tezi E. Pittarda ("L.Éurope et les Races") i time učiniti nepotrebnima sve političke svađe oko `seoba naroda´,te `prava´jednih na druge narode,na temelju kontradiktornih političkih izmišljotina, itd.Istina oslobađa!...
U
Username123
Guest
[h=2]Völkerwanderung, Byzantinisches Reich und slawische Besiedelung[/h]Bei der Teilung des römischen Reichs (395 n. Chr.) wurde das Gebiet Kroatiens dem abendländischen Reich zugeschlagen, Istrien und Dalmatien fielen nach dem Untergang Westroms 476 an Ostrom. In den Stürmen der Völkerwanderung wechselte das Gebiet oft seine Besitzer. Es zogen unter anderem Sarmaten, Goten, Alanen, Vandalen, Gepiden und Langobarden hindurch und ließen sich hier teilweise auch nieder. Nach 489 war das Gebiet Teil des Reichs der Ostgoten.
Nach dem Untergang der Ostgoten 553 waren einige Gebiete des heutigen Kroatiens mit Unterbrechungen bis 1270 Teil des byzantinischen Kaiserreichs. Im 7. Jahrhundert siedelten sich im Rahmen der Landnahme der Slawen auf dem Balkan Kroaten in den ehemaligen römischen Provinzen Dalmatien und Pannonien an. Dem legendenhaften Bericht zufolge, den der byzantinische Kaiser Konstantin VII. Porphyrogennetos überliefert hat, wurden diese slawischen Stämme im 7. Jahrhundert von dem byzantinischen Kaiser Herakleios aus ihrer Heimat im heutigen Galizien, an der Weichsel und nördlich der Karpaten als Schutz gegen die Awaren ins Land gerufen.
Nach einer Theorie von Slawisten vollzog sich die Ethnogenese der Kroaten jedoch erst nach der slawischen Besiedlung des Landes. Die Herkunft der Volksbezeichnung „Kroaten“ (in der Selbstbezeichnung Hrvati) ist bis heute nicht mit Sicherheit geklärt, es hat jedoch keine slawische Wurzel, sondern geht wahrscheinlich auf einen iranischen (sarmatischen) Ursprung zurück.
Die Christianisierung der Kroaten erfolgte schon im 7. Jahrhundert. Die Kroaten nahmen von römischen Glaubensboten das Christentum an. Das bestätigen die Briefe des Papstes Johannes X. aus dem Jahre 925.
In dieser Zeit kam es zu sporadischen Angriffen der Araber auf die Adriaküste. Während die Vorbevölkerung, so sie nicht geflohen war, im Landesinneren schnell kroatisiert wurde, konnte sich besonders auf den Inseln und in den Küstenstädten die romanische Bevölkerung halten. Im Besitz der Seeküste, erbauten die Kroaten eine große Flotte, mit der sie erst Seeraub, dann aber auch Handel trieben.
Die Quellenlage im frühen Mittelalter und besonders unter der Awarenherrschaft ist äußerst dürftig, dass manche Angaben über diese Zeit auf Spekulationen, andere aber auch auf der Jahrhunderte später verfassten sehr detaillierten Chronik des byzantinischen Kaisers Konstantin VIII. Porphyrogennetos (zwischen 948 und 952) beruhen, so dass hier manchmal Skepsis geboten ist.
Ob Iranische herkunft oder nicht Kroaten waren schon immer barbarisch
G
Gast829627
Guest
egal wie ihr es dreht der serbe war zuerst da. .....
Strahimir I
Top-Poster
Ja ja
hirndominanz
PROFI-MENSCH
Nicht dass der Name "Skythen" der falschen Übersetzung eines Unkundigen geschuldet ist und tatsächlich dem Griechischen entstammt und eher pejorativ gemeint war. Begründung : Stythos = Brust ( Stethoskop=Brustgucker)........Plural= Stythia.........Statt des "T" ist da mal ein "K" reingerutscht...also nicht Stythen = Brüste.....sondern Skythen........
Die müssen also entweder "brustfacig"(Tittengesichter
) gewesen sein oder vlt. waren sie so "tapfer" wie Brüste ( = Frauen...nach damaliger Auffassung schwach/schwächlich 
)..........hmmm, ich finde, das wäre hiermit die beste Erklärung für vieles......Hirni muß nur mal die Windungen drehen, dann kommt auch was dabei raus......
.
.
.
.
.....-.und wer gehört nun zu den Tittengesichtern ????
Die müssen also entweder "brustfacig"(Tittengesichter
) gewesen sein oder vlt. waren sie so "tapfer" wie Brüste ( = Frauen...nach damaliger Auffassung schwach/schwächlich )..........hmmm, ich finde, das wäre hiermit die beste Erklärung für vieles......Hirni muß nur mal die Windungen drehen, dann kommt auch was dabei raus.......
.
.
.
.....-.und wer gehört nun zu den Tittengesichtern ????
G
Gelöschtes Mitglied 8317
Guest
Und dann machte ihn der Osmane zum Türken.
Merhaba mein türkischer Freund, und nen schönen Gruß in den Düsseldorfer Sozialbau